Foto: Aleksandar Dimitrijević/Cropix

IKONU svete Bogorodice iz pravoslavne crkve svetog Dimitrija u Dalju predsjednik Srbije je simbolično vratio Hrvatskoj, a ulogu ikononoše preko Bajakova preuzeo je njegov kolega Josipović.

Srpski predsjednik je pri tome ocijenio kako vraćanje ikone, koja pripada Hrvatskoj i njenim građanima, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, smatra velikim simboličkim, ali i konkretnim političkim činom.

Otimači restaurirane ikone

Idiličnom druženju dvojice predsjednika u Beogradu i "porukama koje su odaslali" stvarno se nema što prigovoriti, pa tako ni ovim Tadićevim riječima i bili bismo spremni čak i zažmiriti na to što je famozna ikona, inače vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, proteklih godina bila na restauraciji u Beogradu, pa njegova pompozna gesta vraćanja "hrvatskog kulturnog blaga odnijetog iz Hrvatske za vrijeme rata" i nije ništa drugo nego - pompozna gesta.

Međutim, stotine obitelji uz Dalj vežu mnogo tragičnija sjećanja i sigurno nisu gledajući predstavu s freskom dijelili opće oduševljenje, tim više što nitko od krivaca za pokolj njihovih najbližih nije "procesuiran" niti je "krivnja individualizirana" pa nije bilo "simboličke", a ni "konkretne" zadovoljštine iako je podneseno 150 prijava.

U slavonsko selo kod ušća Drave u Dunav 19 godina prije vraćanja ikone došli su ljudi koji su imali potpuno drugačiju viziju suživota Srba i Hrvata, konkretno uvezeni četnici i JNA, koji su uz ogromnu pomoć lokalnih Srba počinili jedan od najstrašnijih zločina rata u Hrvatskoj.

Što se dogodilo u Dalju 19 godina prije povratka ikone?

1. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima pobunjenici su uz pomoć JNA (koja se napadom topništvom na postaju hrvatske policije po prvi put u sukobu otvoreno svrstala na srpsku stranu) žestoko napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije, tražeći njihovu predaju.

Nakon gotovo desetosatne opsade - pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova - postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani. Po broju žrtava to je veći srpski zločin od onog u Borovom Selu i neznatno manje gnjusan od Škabrnje. Bitno je naglasiti da su pripadnici hrvatskih snaga nadmoćnim snagama okruženi u zgradi, masakrirani i likvidirani, ne u borbi ili u napadu na "nejač".

Ikona se vratila pod okrilje onih koji su blagoslovili masakr u Dalju i zazivali "oslobođenje Vukovara, srpskog administrativnog, kulturnog i duhovnog centra"

Rijetki predstavnici hrvatske vlasti (na obljetnice u Dalj redovno se šalju izaslanici, zamjenici i tajnici), pa ni predsjedik Tadić, sigurno ne znaju ni za sramnu ulogu Srpske pravoslavne crkve u događajima nakon masakra u Dalju. Veliki "mirotvorac" patrijarh Pavle slavio je "oslobođenje" sjedišta Osječkopoljske i baranjske eparhije u koje je neposredno nakon daljskog masakra postavio vladiku Lukijana, još jednog crkvenog velikodostojnika koji je u ratno nevrijeme ovako širio ekumenski duh: "Sve zemlje u kojima žive Srbi moraju biti u sustavu srpske države i mora da se što pre oslobodi Vukovar zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar".

Tadićev potez je stoga neukusan, kao što je neukusno da se mjesto poznato po devet zarobljeničkih logora JNA i srpske milicije, kroz koje je od tog kolovoza pa sve do nakon pada Vukovara prošlo više od tisuću zarobljenika koji su trpjeli najstrašnija poniženja i mučenja, koja njih 50 nije preživjelo, povratom jedne pišljive ikone lažno predstavlja kao simbol pomirbe i normalizacije, jer, naravno, nitko nema pojma o tome što se '91. događalo u Dalju, a oni koji znaju, "umanjuju štetu".

Zato, predsjedniče Tadiću, kada dođete u Vukovar, umjesto šarenih ogledalaca i simbola, donesite nam jedno drugo "kulturno dobro" koje pripada Hrvatskoj, recimo Gorana Hadžića.