"RUŠITELJI Jugoslavije nikada nisu imali u vidu nestanak te tvorevine, nego prelazak na djelovanje u ilegali i njezinu undercover misiju. Treba se znati: destrukcija Jugoslavije čin je njezina istinskog rođenja!".

Gornje zlokobne retke vaš izvjestitelj prepisuje iz programskoga spisa što mu je zamršenim spletom okolnosti dospio u ruke, a od čijeg ga prelistavanja podilazi mučnina i lagana drhtavica. "Tajna Jugoslavija" sastoji se od četrdesetak stranica gusto tiskanoga teksta, s punim naslovom "Manifest o ustrojstvu i djelovanju Tajne Federativne Republike Jugoslavije (TFRJ)", dok je među poznavateljima i distributerima ovog mračnog štiva - osobama koje znaju paziti na svoju anonimnost - dokument poznat i pod kolokvijalnim nazivom Protokoli dinarskih mudraca.

Opskurna programska knjižica ima daleko veću važnost i snagu nego što sugerira njen izgled. Događaji kojima ovih dana svjedočimo samo su zadnji u nizu sličnih i konačna potvrda frapantnog otkrića koje je izvjestitelj odlučio podijeliti s čitateljima: sve što se zbiva, zbiva se prema poznatom scenariju i rezultat je davno skovane zavjere!

Izvjestitelj stoga moli čitatelje da događaje koje ćemo ovdje ukratko prikazati prihvate samo kao ilustraciju, sićušne detalje koji upućuju na generalnu zakonomjernost...

Koncem prošloga tjedna zastupnik u Hrvatskome saboru Branimir Glavaš osuđen je na deset godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad zarobljenim srpskim civilima 1991. godine, ali je neposredno prije izricanja presude pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, s legalno izdanim dokumentima o dvojnom državljanstvu i mjestu prebivališta u okolini Ljubuškog, što nikoga nije naročito iznenadilo. Nešto ranije, isti je manevar poduzeo hercegovački politički moćnik Ante Jelavić, ali u suprotnome smjeru: izbjegao je u Hrvatsku, kao vlasnik dvojnog državljanstva, nakon što je u Bosni i Hercegovini osuđen na deset godina robije zbog zloupotrebe položaja i financijskih malverzacija teških nekoliko milijuna eura. Malo zatim, riječki kirurg Ognjen Šimić, osuđen na devet godina zatvora zbog primanja mita, pobjegao je u Bosnu i Hercegovinu neposredno prije izricanja presude, gdje i danas slobodno živi zahvaljujući dvojnom državljanstvu. U zadnjih nekoliko godina nesmetani protok kriminalnog ljudstva između dviju država kontinuirano raste, uvijek u smjeru garantirane slobode...

Glavaš je bosansko državljanstvo dobio u studenome prošle godine, a dokumente o mjestu prebivališta dva dana prije presude, pa sada uživa punu pravnu sigurnost: Bosna svoje državljane ne izručuje Hrvatskoj, kao ni Hrvatska svoje Bosni. Dok je još bio u Osijeku, policija ga nije mogla nadzirati i hapsiti, jer mu je hrvatski parlament - voljom vladajuće većine - odbio ukinuti zastupnički imunitet. Mada je presuda relativno blaga, konsternirala je i premijera Ivu Sanadera, ponukavši ga da u napadu bijesa zgazi princip trodiobe vlasti i pljune u smjeru nadležne palače pravde: "Sudstvo se, s obzirom na visinu kazne i termin izricanja presude, izravno uključilo u izbornu kampanju!"

(Izvjestilac si na ovome mjestu dopušta intermezzo kako bi primijetio da je Sanader svojom izjavom otišao korak dalje od devize što se - možda neopravdano - pripisuje Josipu Brozu, a koja veli da se "ne trebamo držati zakona kao pijani plota". Poruka predsjednika hrvatske vlade istodobno je i dublja i konkretnija: Ako politička vlast ne vodi računa o pravnoj državi, to ne znači da pravna država ne treba voditi računa o političkoj vlasti! Ili u prijevodu: Suci su dužni potpuno samostalno donositi odluke koje će udovoljavati vladajućoj politici, kako se ne bi desilo da vladajuća politika mora utjecati na sudove, što bi bilo demokratski neprihvatljivo. Dođe li do poremećaja u tome finom mehanizmu, čitav sustav otklizava u pizdu materinu, a premijer je prisiljen izricati optužbe kakvih se ne bi posramio ni demokratski izabrani tiranin Robert Mugabe.)

Za našu priču, međutim, važno je da se Glavaš u Ljubuškome osjeća više doma nego u Osijeku, zato jer su mu omogućene pogodnosti koje mu službena Hrvatska formalno ne može pružiti, mada to uistinu želi. Bez Bosne i Hercegovine, službena Hrvatska ne bi bila u stanju realizirati svoju stvarnu političku volju, jer je prisiljena tu volju prikazivati svijetu suprotnom od one kakva ona jeste.

Pokušajmo situaciju predočiti što plastičnije... Hrvatska je, dakle, Branimira Glavaša osudila na robiju zbog počinjenih zločina i nije mu mogla priuštiti utočište nakon što je omogućila njegov bijeg. Bosna i Hercegovina je, pak, Branimiru Glavašu osigurala utočište, ali mu nije sudila zbog počinjenih zločina. Koja je zemlja jedina u stanju Branimira Glavaša istodobno i osuditi i priuštiti mu sigurno utočište? Bivša Jugoslavija, naravno, država koja je postala uistinu efikasna tek nakon što je zbrisana s geopolitičke mape svijeta.

O tome govore Protokoli dinarskih mudraca. Tajna vitalnosti Tajne Jugoslavije upravo je u njezinu nepostojanju. Lanac bizarnih, zaprepašćujućih i naizgled neobjašnjivih događaja lišen je svake slučajnosti; njihova matrica zadana je preciznim zavjereničkim planom što su ga prije stanovitog vremena skovali paklenski umovi. Uz napomenu da se sljedeće rečenice prvi put objavljuju u nekom masovnom mediju, evo što, između ostaloga, stoji u Protokolima (paragraf 6): "Okvir nekadašnje Jugoslavije pokazuje se nužnim da bi nacionalne države nastale njenim raspadom mogle funkcionirati onako kako su i zamišljene - naime, kao entiteti zla, poroka i političke bestijalnosti, koji će širiti predstavu o sebi kao civiliziranim tvorevinama".

Drugim riječima (paragraf 7): "Nekadašnja Jugoslavija jedina je konkretna podloga koja omogućuje širenje iluzije o svojim bivšim federalnim jedinicama kao pristojnim državama".

Drugim riječima (paragraf 8): "Iz činjenice da one ne žele biti pristojne (jer bi time izdale svoju svrhu), nego samo emitirati sliku o sebi kao pristojnima, Jugoslavija se pokazuje nezamjenjivom u svojstvu formalno nepriznatoga geopolitičkog kontejnera za bezbolno odlaganje svakovrsnih gadosti".

Drugim riječima (paragraf 9): "Gadosti odložene na prostoru bivše Jugoslavije imaju to svojstvo da su uvijek na `tuđem teritoriju`, pa dakle više nisu `naše`, ovisno o nacionalnoj perspektivi koja se u konkretnome slučaju zauzima. Tajna je u tome što će taj prostor biti utoliko više naš, što se snažnije vjeruje da je on `tuđi`".

Drugim riječima (paragraf 10): "Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji... prostor nekadašnje Jugoslavije potrebniji je sada nego dok su bile članice federativne zajednice".

Drugim riječima (paragraf 11): "Jugoslavija se samo provizorno raspala, da bi svojim lažnim rasulom opsluživala lažne slike entiteta nastalih iz nje".

Drugim riječima (paragraf 12): "Raspad Jugoslavije bio je jedini način njezina stvarnog opstanka".

Drugim riječima (paragraf 13): "Tek kada je postala bivša, Jugoslavija je osigurala svoju budućnost!".

Autori Protokola poručuju kako "osnovni kohezioni faktor Tajne Jugoslavije jest sam njezin raspad". Između redaka, mada se to ponegdje navodi i eksplicitno, može se razumjeti da je enormna količina krvi što je prolivena za demontažu bivše države najveći jamac čvrstoće geopolitičke činjenice koja je tako stvorena. Kao podloga služi zavidan zločinački potencijal regije, koji ima biti iskorišten na najunosniji i dosad nezabilježeni način, pa se na nekoliko mjesta u dokumentu spominje termin "federiranje kriminala". U tim stravičnim fragmentima štivo gotovo da nudi izravne upute:

Kada mafija u Hrvatskoj, na primjer, odluči ubiti mafijaša koji je ujedno i novinski izdavač, angažirat će srbijansku mafiju da obavi taj posao, te proširiti glasine da je ubojstvo naručila mafija iz Crne Gore. Uz napomenu da su izmjene pozicija moguće i poželjne, te da svaka nacionalno-kriminalna skupina može zauzeti bilo koju točku u zatvorenom krugu. Ili kako se to u Protokolima eksplicitno kaže (paragraf 47): "Tajna je u tome što će hrvatska, srbijanska, crnogorska ili albanska mafija, tek kada se ustroje kao potpuno odvojene, moći djelovati kao jedinstvena struktura."

Porijeklo Protokola obavijeno je velom tajni, ali se osnovano sumnja da su začeci i prve skice dokumenta sročeni još u radnim pogonima nekadašnje Udbe, da bi spis bio konačno definiran negdje s početkom ratnih sukoba (vjeruje se da su u njegovom stvaranju sudjelovale skupine eminentnih intelektualaca, uključujući i nekoliko dobitnika NIN-ove nagrade), te dijeljen tajnim kanalima, naročito intenzivno u emigrantskim krugovima. Primjerak kojim raspolaže vaš izvjestitelj stigao je iz Norvala u Kanadi, kraja koji je dao niz žestokih nacionalnih revolucionara i likova što su se spremali zauzimati vlast u balkanskoj bačvi baruta ispisujući riječ "Tito" na živoj svinji.

U nekoj vrsti preambule izlaže se sam smisao zloslutne inicijative (paragraf 2): "Budući da sve zemlje nastale od bivše Jugoslavije nastoje ući u Europsku uniju, a pritom održavati sustave vrijednosti koji su potpuno oprečni onima Europske unije, potrebno je stvoriti prostor koji će im omogućiti da njeguju svoje rezervne identitete, te u isto vrijeme nesmetano napreduju ka paneuropskim integracijama. Idealan takav prostor za zemlje bivše Jugoslavije je bivša Jugoslavija, uspostavljena na konspirativnim načelima, u daljnjem tekstu TFRJ."

Istinski sotonska narav tvorevine, smišljene u duhu zakona spojenih despotizama, gdje cilj opravdava sredstva i umnožava žrtve, gdje se moć kumulira do neslućenih razmjera, obrazložen je već u sljedećem pasusu (paragraf 3): "Visoki intenzitet neprijateljstva između zemalja sljednica nekadašnje Jugoslavije omogućit će njihovim državnim oligarhijama uzajamno njegovanje bratstva i jedinstva kao najpouzdanijeg načina da se sačuva kompaktni lanac lokalnih strahovlada".

Vaš izvjestitelj, nakon čitanja "Tajne Jugoslavije", osupnut je činjenicom da mu se kao na pladnju nude odgovori na sva ona brojna pitanja s kojima smo uzaludno razbijali glave, a najčešće ih se nismo usudili ni postaviti. Naizgled neobjašnjivi događaji imaju svoja konkretna utemeljenja. Jedna otrovna brošura ne samo da ih je najavila, nego je bila njihov osnovni generator. Krvavi potok historije cijedi se iz manifesta što ga je sastavio trust zločinačkih umova. Sada - kad su mu odgovori poznati - izvjestitelj se usuđuje dio tih pitanja podijeliti s čitateljima:

O čemu se zaista razgovaralo na susretu šestorice predsjednika u Titovoj vili u Splitu 1990. godine? Tko je doista utanačio sastanke Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu i organizirao im radne šetnje kroz hrastovu šumu tikveškoga lovišta? Pod kakvim je okolnostima odbjegli haški optuženik Radovan Karadžić, alias Dragan Dabić, ljetovao na hrvatskome Čiovu? Tko je omogućio generalu Ivanu Čermaku, također haškom uzniku, da tokom rata zgrne bogatstvo prodajući hrvatsku naftu kojom će se opskrbljivati srbijanski tenkovi? Zašto je Željko Ražnatović Arkan pušten iz hrvatskoga zatvora prije nego će organizirati pokolj u Bijeljini? Zbog čega je Milorad Ulemek Legija, vođa ubojica premijera Zorana Đinđića, raspolagao hrvatskim pasošem?

Tko je zbilja naložio hapšenje urednika Feral Tribunea kada je taj list na naslovnici objavio Tuđmana i Miloševića u krevetu, uz naslov "Jesmo li se za to borili?", što je bio prvi pokušaj razotkrivanja urote tvoraca Protokola? Zašto birači koji žive u Bosni i Hercegovini rješavaju izbore u Hrvatskoj? Zbog čega se Ivica Todorić i Miroslav Mišković nikada ne pojavljuju u isto vrijeme na istome mjestu i da li to znači da se radi o istoj osobi? Zašto je hrvatsko-slovenski granični spor takve prirode da ni jednoj strani ne odgovara ni jedno od zamislivih rješenja? Zbog čega je Miroslav Ćiro Blažević, kućni ljubimac obitelji Tuđman, postao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine? Zašto Miljenko Jergović objavljuje priglupe kolumne u beogradskoj Politici?...

Nakon što su mu predočene osnovne poruke Protokola dinarskih mudraca, čitatelju će se lako razbistriti odgovori na gornja i slična pitanja. Tim prije što su završne stranice monstruoznog dokumenta neka vrsta recepture, zbir konkretnih naputaka i pojašnjenja za djelovanje u oblastima kulture, medija, zabave i visoke politike. Na primjer (paragraf 96): "Svaki nacionalni politički lider koji je vlastohlepni luđak i korumpirani razbojnik, imat će parnjaka u nekoj od susjednih država koji je triput veći luđak i razbojnik nego što je on, s tim da uvijek vrijedi i obratno."

Slična je stvar s nacionalnim intelektualcima, barem onima koji su se nametnuli kao čuvari plemenske duhovnosti (paragraf 98): "Svaki Ivan Aralica imat će svoga Dobricu Ćosića, da bi se moglo reći: `Što je naš Dobrica Ćosić prema vašem Ivanu Aralici?` i obratno. Tajna je u tome da Ivan Aralica i Dobrica Ćosić mogu biti jedna te ista osoba (poput Todorića i Miškovića - op. V.I.), što najvjerojatnije i jesu."

Vaš je izvjestilac imao potrebu iscrpno vas upoznati s jednim dijaboličnim spisom kako bi prestala čuđenja raznih vrsta, a recentni se događaji mogli iščitavati u odgovarajućem ključu. Jer nakon uvida u programske osnove "Tajne Jugoslavije" nema mjesta zdvajanju oko toga kako je moguće da osvjedočeni zločinac - čovjek koji je izdavao naredbe da se zarobljeni civili ubijaju nalijevanjem kiseline u ždrijelo - bude osuđen na deset godina robije i istodobno uživa na slobodi pod punom pravnom zaštitom. A kad to znamo, znat ćemo i zašto smo vlasnika kiseline delegirali u najviše političko tijelo i tretirali ga poput heroja, kao i to da on možda s tom kiselinom ne bi ni rukovao da nije vjerovao kako će zbog toga biti obasut političkim i mitološkim počastima, a zatim podvrgnut zajamčenoj slobodi.

Suočeni sa stravom koja izbija iz stranica Protokola - sa saznanjem da je oslobađanje životinjskih lojalnosti naciji provocirala tajna unitaristička organizacija, lišena nacionalnih sentimenata - možemo tek reći da nas je krvavo zavadila oveća skupina bolesno zagriženih Jugoslavena, ne dopuštajući nam da budemo Srbi, Hrvati, Bosanci... i istovremeno pristojni.

BH Dani
Foto: Alo!, Bljesak.info, Wikipedia