U SVOME jalovu pokušaju da kontrira ustaljenom pojmu uhljeba, lokalna ekstremna ljevica izbacila je pojam 'tržišnog talibana'. I naivni, a kamoli detaljniji pogled na tu sintagmu, otkriva mnogo sličnosti između onoga tko govori o talibanima i talibana samih. Najaktualnija talibanija u ovom trenutku je zloglasna Islamska država, te na njezinu primjeru valja sagledati sličnosti.

Antikapitalizam

Jedna od najuočljivijih sličnosti Islamske države i ekstremne ljevice leži u proklamiranim ekonomskim stavovima obaju skupina. Islamska država nagoviješta kraj kapitalizma, otpisuje banke kao lihvarske institucije, a na teritoriju kojega kontrolira uvodi cjenovne kontrole, ograničava profitne stope, provodi zaplijene, obećaje besplatne stanove, zdravstvo, hranu, odjeću i tako dalje.  

Religijska policija, hizba, preuzela je ulogu upravljanja svim elementima tamošnjeg života,  u skladu sa šerijatom, pa njene patrole provjeravaju jesu li cijene trgovaca ‘pravedne’, da nema robe zapadnoga podrijetla i slično. U svome časopisu na engleskom jeziku, Dabiq, Islamska država osuđuje ‘moderno ropstvo zaposlenja, radnih sati, plaća itd.’ Na sličnom tragu, Radnička fronta kao svoj cilj određuje ‘ukidanje kapitalističkog ekonomskog i pripadnog političkog sistema’.

Oba pokreta su duboko antidemokratski i antiliberalno nastrojeni; dok se prvi ježe od pomisli da suverenost pripada čovjeku (umjesto Bogu), drugi tvrde da je demokracija tek 'šuplja fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu'. I jedni i tvrdi tvrde da su raskrinkali demonsku nakanu koja stoji iza ideje liberalne demokracije, kao paravan zapadnih 'križara', ili kao institucionalnu kamuflažu 'krupnog kapitala'.

“U osnovi to je ista bolest koja inspirira ekstremno lijeve aktiviste”, kaže norveški istraživač terorizma, Thomas Hegghammer. “Mnogi mladi ljudi imaju istu ideju da kapitalističko-centrični Zapadni sustav nije za njih i da se utemeljuje drugačije društvo.”

To drugačije društvo vjerske ili klasne harmonije 'samo što nije' - ta nalazi se na dnevnom redu Povijesti! – pa njihovi profeti u maniri bugarske vidjelice babe Vange spremno razabiru znakovlje koje nagovješta njegov  nadolazak; od plenuma, arapskog proljeća, Occupy pokreta, preko španjolskih indignadosa  do grčke Sirize. Blago onom koji to doživi.   

Mi i oni

Ideologija nudi vizuru kroz koju treba gledati svijet. Pored mnoštva dimenzija koje razlikuju ljude (vjerska, klasna, rasna, nacionalna, spolna), vizura ekstremne ljevice tradicionalno nameće promatranje svijeta i društvenih odnosa u klasnim terminima. Najvećeg konkurenta u ovom poslu vidi u nacionalizmu koji, za razliku od njih, mobilizira mi/oni psihologiju ne na klasnoj, nego na nacionalnoj bazi. Dok nacionalisti pod 'mi' podrazumijevaju pripadnike iste nacije, a pripadnike druge nacije pod 'one', ekstremna ljevica u prve smješta 'radničku klasu', a u druge 'vladajuću klasu'.

U teškim vremenima ovaj analitički okvir identificira žrtvu, neprijatelja i rješenje: žrtve smo 'mi' (naša nacija/klasa), neprijatelji su 'oni' (druga nacija/klasa), a rješenje leži u kreiranju masovnih pokreta koji teže uspostavi nacionalnog ili klasnog jedinstva. Zato je Radničkoj fronti jako stalo da ljudi 'shvate' koje su 'prave' crte razdvajanja društvenog života, te piše: 'Htjeli to neki priznati ili ne, u Hrvatskoj, kao i u svim drugim zemljama, postoje samo dvije „nacije“ – manjinska „nacija“ bogatih privatizacijskih pobjednika i kapitalističko-političke elite, koja živi lagodnim životom i parazitira na čitavom društvu, i većinska „nacija“ eksploatiranog radništva i svih ostalih potlačenih i osiromašenih. Dok to ne shvatimo, neće biti ni prilike za realne promjene.'

Ekstremistički pokreti hrane se od nezadovoljstva ljudi jer u takvim vremenima oni najlakše stvaraju potražnju za svojim uslugama postavljajući se kao tumači kriza i, posljedično, kao nuditelji spasonosnih rješenja. Vjerski, nacionalistički ili klasni intelektualni poduzetnici u tim trenucima vide priliku za samopromociju i realizaciju svojih mesijanskih čežnji međusobno se natjecajući da pojedinci vide svoju osobnu tragediju i bol baš kroz njihovu ideološku vizuru, kao dio “jedne boli” i “jedne borbe”.

“Radnička fronta se širi, kao što se i nezadovoljstvo naroda širi”, kažu članovi istoimene skupine te je stoga važno da ljudi “prepoznaju kapitalizam kao izvor problema”. Pri tome je, dakako, bitno da ljudi ostave svaku nadu da mogu sami upravljati svojom sudbinom – poduzetnička inicijativa je predmet poruge za RF – te da vide izlaz iz osobnih problema jedino putem priključivanja masovnom pokretu unutar kojega se očekuje da se osoba identificira prvenstveno kao pripadnik toga plemena, bilo političkog, vjerskog, nacionalističkog ili nekog drugog.

Za razliku od Radnčke fronte, Islamska država poručuje: 'Ili ste s križarima, ili ste s Islamom'. Priroda ove misaone linije, osim što identificira žrtvu, neprijatelja (Zapad kao 'križari') i njegovu motivaciju (vjersku), također daje rješenje - stvaranje Umme, globalnog muslimanskog poretka na bazi zajedničke vjere.

Klasni džihad i komunistički kalifat

To mitsko mjesto ekstremne ljevice u kojem je istrijebljena 'logika klasne nesmiljenosti', Umma Radničke fronte, jest 'besklasno društvo', krajnji plod 'beskompromisne klasne borbe'.

I dok ka izvornoj Ummi vodi sveti rat džihad, a nevjernici (kuffar) bivaju preobraćeni ili postaju robovima, besklasno društvo je produkt klasne borbe u kojoj je nevjernik-kapitalist 'preobraćen' kroz svojevrsnu katarzu - čin eksproprijacije.

Pod egidom ‘jedan svijet – jedna borba’, ekstremna ljevica shvaća da neosocijalizam ima šanse samo ukoliko se oformi  na kompletnoj kugli zemaljskoj, u približno ili isto vrijeme. Zašto? Zato jer mu parcijalnom, uspostavljenom u jednoj ili nekoliko država, 'kapitalistički način proizvodnje' stvara ogromnu konkurenciju. Prosječnom Grku svejedno je je li mu na vlasti neka progresivna, ‘narodna’ vlast, ili regresivna, crna, ‘nenarodna’ desnica.

Zanima ga gdje će raditi, ovdje i sada. Neće bez toalet papira čekati besklasno društvo, nego će se uputiti u države sjeverne Europe, ili preko Atlantika, da bi prehranio obitelj. Dokle god je Švedske, Finske, Danske, Njemačke, Austrije, Britanije, Estonije, Slovačke, Amerike, Kanade, Južnoafričke republike, ukratko - pristojnih ekonomija - neosocijalizam ima problem. Baš kao i Islamska država.

Samo unutar islamskoga svijeta ona ima minimalno tri konkurenta, ne računajući onaj judeo-kršćanski. To su autoritarni, sekularni, polu-socijalistički režimi poput Assadova, nešto klerikalnije, modernizacijske, kapitalističke države poput Turske i ekstraktivne, klerikalne, naftne autokracije Arapskoga poluotoka. Stoga, kao i ekstremna ljevica, mora rezonirati univerzalistički. Nametnuti svoju viziju vjere, društva i države kao jedinu ispravnu, a nakon toga širiti svoje linije i izvan dotadašnjih, religijom determiniranih granica. Jer, kada se rastjera Assada i Rouhania, te saudijske kraljeve, na granicama Islamske države mogli bi se grupirati izraelski helikopteri, ruski tenkovi i američki projektili. Borba ne prestaje.

To, u propagandne svrhe i na razini retorike, i najavljuje, kada kaže da će ‘kad-tad ući u Rim, razbiti križeve i silovati žene.’ Rim je ovdje simbol nezamislivog, ulaska u srce neprijateljske civilizacije. Ekvivalent ovome kod ekstremne ljevice bilo bi osnivanje komune na Wall Streetu, te smještaj njezinih kapaciteta u objekte iz kojih su netom istjerani razni japiji i burzovni fićfirići. Ili da se poslužimo dobrom starom jugo-krilaticom: Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska (ISILovska)!

Ova logika ne primjenjuje se samo na teritorijalno, nego i na problemsko polje. Britanac iračkoga podrijetla i irački Iračanin tobože dijele iste probleme. Iračanin u Iraku nesretan je i siromašan jer netko u Britaniji izrađuje karikature Proroka, a Britanac iračkoga podrijetla nesretan je i neintegriran jer je Iračanin u Iraku pod agresijom zapadnih sila.

Ostaje im bratimiti se, a na temelju čega će se bratimiti nego na temelju jedine stvari koja im je realno zajednička - vjere. Time prestaju biti individue u specifičnim društvima u specifičnom vremenu - i postaju tek muslimani, odjednom dijeleći ‘probleme’ sa Čečenima, Indonežanima, Somalijcima, Bošnjacima. Na jednoj strani muslimani, na drugoj - ‘oni drugi’.

Slično rezoniraju i u Radničkoj fronti. „Problemi koji muče Grke su isti problemi koji muče i Španjolce, Talijane, Irce kao i nas ovdje u Hrvatskoj.“, kažu. Nezaposleni humanist nije nezaposlen zbog kombinacije individualnih izbora i duboke uronjenosti  u podneblje stogodišnjeg rentijerstva, na kojem su se izredale dvije nekvalitetne carevine, fašistička diktatura, socijalistička žicaroška država i nesretni tranzicijski fetus - bez ikakvih natruha snažne produktivne klase - nego je nezaposlen jer u tamo nekoj Americi netko nagriza ‘državu blagostanja’, ili jer Južna Koreja fanatično izbacuje nove modele pametnih mobilnih uređaja.

Što mu je zajedničko s Afroamerikancem iz Fergusona, ukrajinskim seljakom i feministkinjom iz Sesveta? Iste su klase, klase izrabljivanih. Na drugoj strani su ‘oni drugi’, tj. izrabljivači.  

Čišćenje vlastitih redova

Islamska država prije spomenutoj konkurenciji u islamskom svijetu nužno mora doskočiti na način da sebe prikaže kao jedinog pravog centuriona Islama, baštinika Proroka. To radi kroz institut takfira, izopćenja, čina kojim jedan musliman drugom muslimanu kaže da u biti nije musliman, da je bezbožnik, kafir, time otvarajući put njegovu uklanjanju. Takfir je optimalna fuzija ideološkog i operativnog. Daje prijeko potrebno ideološko gorivo nižerangiranim članovima pokreta učvršćujući ih u njihovoj vjernosti svetom cilju, a intelektualnom vodstvu (kalifu) pruža širi manevarski prostor, omogućujući im da jednom ne moraju koalirati sa iole sličnima, te tako dijeliti kolač.

Jer, trenutak u kojem se prizna da postoji još neka jednakovrijedna grupacija, koja možda ne dijeli naše instrumente, no dijeli naše ciljeve - jest onaj u kojem se gubi revolucionarni moment, gubi se zamah, gubi se ekskluzivnost. Kod ekstremne ljevice takfir se udomaćio još prije više od stotinu godina. Tada su kao prva žrtva istoga iz igre izletjeli socijaldemokrati, kao oni koji paktiraju s kapitalom. 'Ozbiljenje' takfira je nešto kasnije, u obliku šiljka za led, snašlo i Lava Trockog.

Ono što odlikuje svaki takfir nevjerojatna je razina brutalnosti, ali i strasti. Sluga Islamske države kršćaninu neće odrubiti glavu ni približnom strašću kojom će to uraditi vojniku regularne iračke vojske. U očima titoista staljinist je gori od ustaše. Ustaši će presuditi naboj u zatiljak, dok će staljinist ući u kompleksni mehanizam tjelesne i psihičke torture na Golom otoku.

Kada imamo posla sa zatvorenim sustavima vjerovanja čija je bitna karakteristika povlačenje linije između pripadnika plemena i autsajdera, lako se postaje izgnanik. Tako smo prije nekoliko tjedana posvjedočili primjeru feminističkog takfira, bizarnom slučaju u kojemu jedna klasna feministkinja ekskomunicira drugu, liberalnu feministkinju, iz „naše borbe“. Jer izvorni korijeni feminizma „su isključivo kolektivni i klasni“! Ne bi se tim intenzitetom okomila na neku desno orijentiranu Hercegovku koja kuha dva ručka dnevno i voli Željku Markić, nju 'žali', ova je pak žulja, krade joj svijetla reflektora.

Prema klasnoj feministkinji, jedini ‘pravi feminizam’ je klasni feminizam, kao što je Islamskoj državi jedini pravi Islam onaj koji je ona patentirala. Iz ovog je razloga ekstremnoj ljevici kod nas od neopisive važnosti pokazati da ‘prava ljevica’ nisu ni Laburisti, ni Orah, ni Živi zid, nego Radnička fronta. Ona je ‘hrvatska Siriza’.

Barem do kada izvorna Siriza ne sklopi pakt s Đavlom (kapitalom), tada ista gubi titulu ‘prave ljevice’, te ide među ‘one druge’, gdje je spremno čekaju socijaldemokrati, mali ministranti, Trocki, Todorić, Ida Prester i ostali apostati.

Prvi takfir nad originalnom Sirizom već su izvršili komunisti iz nereformirane grčke komunističke partije KKE. Prema posljednjim vijestima Tsiprasu se sprema takfir i iz redova vlastite stranke.

Takfir po takfir - pogača. Na kraju krajeva, kakva je to partija koja nakon kvalitetne čistke ne spadne na dva člana i zapisničara?

Navedene sličnosti, a još brojne nespomenute, ne bi nas trebale spriječiti da uvažimo i razlike među navedenim skupinama. Jedna od njih je svakako ta da se Radnička fronta dosad nije koristila nasiljem u svrhu realizacije svojih ciljeva – moment koji najvjerojatnije objašnjava činjenica da intelektualno vodstvo Fronte ne želi ugroziti svoje lagodne pozicije na državnim fakultetima i drugim sinekurama. U tome se vidi da članovi fronte ipak rade kompromis između ideološkog zelotizma i racionalne kalkulacije. Hoće li u budućnosti zauzeti militantniji gard stoga će uvelike ovisiti o tome da li će vodstvo preuzeti članovi čija interesna pozicija nije nekompatibilna s nasilnom eskalacijom.

...

Will i Ariel Durant rekli su da civilizacija nije naslijeđena; ona mora biti učena i zaslužena od svake generacije iznova; ukoliko bi prijenos u jednom stoljeću bio prekinut, civilizacija bi umrla, a mi bismo još jednom bili divljacima.

Opstanak naše civilizacije, a ona je danas, sviđalo se to nekome ili ne, liberalna demokracija,  nemalo ovisi o znanju i spremnosti da se odupremo iracionalnim silama poput ekstremne ljevice i Islamske države. Najtužnije od svega je ono posljednje što je zajedničko ekstremističkim pokretima o kojima je riječ: ne da neće nauditi 'kapitalistu' i 'imperijalistu', nego će nauditi – tek onima za koje se tobože bore.

Aleksandar Joksić, Aleksandar Musić

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala