Foto:Index

SJEĆATE se Kristine Krupljan? Mlade 18-godišnje djevojke koju je u veljači pred stanom ubio bivši dečko? Imao je zabranu prilaska Kristini od 2015., a četvrti, i ujedno posljednji, napad završio je kobno. To je samo jedan od novijih primjera žena, djevojaka koje su ubijene od strane sadašnjih ili bivših partnera.

U svibnju 2011. godine u Istanbulu je usvojena Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Taj dokument jasno potvrđuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije, međutim Hrvatska, koja je potpisala konvenciju 2013. godine, još uvijek ju nije ratificirala.

Iako je premijer Andrej Plenković najavio da će tu konvenciju ratificirati do kraja godine, sad su na noge skočili Željka Markić i njezini istomišljenici poput udruge Vigilare, koji se bore na sve načine da je Hrvatska ne ratificira.

A upravo ova Konvencija, poznatija kao Istanbulska, donosi najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Ona obvezuje sve države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju im pravno i psihološko savjetovanje, da se ubrzaju otvaranja skloništa za žene i djecu te im se omogući financijska pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje.

Iako partnersko nasilje u obitelji u Hrvatskoj pogađa jednu od tri žene, a sve češće imamo slučajeve da partneri bilo bivši, tako i sadašnji, ubiju svoje partnerice, Hrvatska još uvijek nije našla za shodno da ratificira isti dokument. Dodajmo još kako su isti ratificirale i susjedne zemlje poput Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Europski parlament je neki dan većinom glasova usvojio Istanbulsku konvenciju, a hrvatski su europarlamentarci bili podijeljeni. Podržali su je hrvatski zastupnici s ljevice, a protiv su bile HSS-ova Marijana Petir i HKS-ova Ruža Tomašić.

Podjela u HDZ-u

Do podjele je došlo i u redovima HDZ-a. Od HDZ-ovih europarlamentaraca podržali su je Dubravka Šuica i Željana Zovko, protiv je glasovao Ivica Tolić, koji je u EP ušao umjesto Plenkovića, dok je Ivana Maletić ostala suzdržana. Kao razlog je navela dijelove Konvencije kojima se, kaže, uvodi rodna ideologija.

S njom se slažu i Željka Markić i njezini istomišljenici iz udruge Vigilare, koji se zalažu za to da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju.

"Istanbulska konvencija ide ruku pod ruku s Jokić-Divjak indoktriniranom reformom hrvatskog odgoja i obrazovanja. Ratifikacijom Istanbulske konvencije postavlja se pravni okvir za obavezno uvođenje (nametanje) rodne ideologije i svega što je prati u obrazovnom (i pravnom) sustavu RH", izjavila je Željka Markić.

Međutim, Markić i Maletić ne znaju, ili su zaboravile, na to da se u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006. do 2010. kao jedna od zadaća navodi dugoročno promicanje rodne jednakosti. Osim toga, u članku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji je donesen za vrijeme mandata vlade Ive Sanadera, jasno stoji da je svrha zakona zaštita od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Markić se tako bori protiv konvencije čiji je cilj da se žrtvama nasilja omogući ista razina zaštite u svim europskim državama. Upravo bi zahvaljujući ovoj konvenciji Hrvatska trebala izdvajati više novca za pomoć i zaštitu žrtvama nasilja.

Na Zakonu o ratifikaciji Istanbulske konvencije, koji je prošao javnu raspravu te se nalazi na vladi (koja ga treba uputiti na izglasavanje u sabor), radila je Sanja Sarnavka, dugogodišnja predstavnica Udruge B.a.B.e koja se brine za žene i djecu koja su žrtve obiteljskog nasilja.

"Vlada je u radnu skupinu stavila Markićkinu udrugu koja nema veze sa žrtvama nasilja"

U razgovoru za Index Sarnavka je navela kako je Hrvatska još 2013. godine potpisala Istanbulsku konvenciju koju su SDP i Milanka Opačić, tadašnja ministrica socijalne politike i mladih, odbili ratificirati.

"Opačić je to držala u ladici, a kasnije je govorila da Hrvatska za to nema novaca. Jedina političarka u Hrvatskoj koja se bavila nasiljem nad ženama je bila Jadranka Kosor. Sve što je obećala je i napravila. Ne bi imali sigurnu kuću u Županji da nije bilo nje i jedina nam je dala podršku. Otkako je Hrvatska potpisala Istanbulsku konvenciju, upozoravamo na to da se ona mora ratificirati.

Živimo u državi gdje su razne udruge i osobe mišljenja da su ne bi bilo nasilja da su žene pokorne.

Vlada je u radnu skupinu za izradu Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije uvrstila udrugu Željke Markić U ime obitelji i Ordo juris, udrugu koja nije registrirana u Hrvatskoj već u Poljskoj, a koji su nas maltretirali na svakom sastanku i samo govorili o rodnoj ideologiji.

Umjesto što su pozvali Markićkinu i ovu drugu udrugu, od kojih se nijedna ne bavi žrtvama nasilja, bolje da su pozvali Caritas koji ima sigurnu kuću ili sestru Anu koja vodi sigurnu kuću u Rijeci. Ali eto, vlada je uključila dvije osobe koje se nasiljem ne bave.

Inače mogu reći da su u radnoj skupini sve institucije dobro reagirale i sve podržavaju ratifikaciju. Donijeli su troškovnik koliko bi Hrvatska trebala izdvojiti za provođenje Istanbulske konvencije i ozbiljno je shvaćena priča, a Zakon o ratifikaciji je izuzetno dobar", rekla nam je Sarnavka.

U Hrvatskoj postoje liste čekanja za ulazak u sigurnu kuću

Međutim ono što, kaže, sad zabrinjava je ta podjela unutar HDZ-a. Iako je Plenković najavio ratifikaciju do kraja godine, njegova, kaže, bliska suradnica Ivana Maletić bila je suzdržana u Europarlamentu oko izglasavanja Istanbulske konvencije, a i njoj je baš kao i Markić, problematično spominjanje pojma rodne ideologije.

"Hrvatska je na dnu po moralu, po svjetonazoru i bit će strašno ako ne bude ratificirala ovu konvenciju. Pa u Hrvatskoj postoje liste čekanja za ulazak u sigurnu kuću. Ako je žena u opasnosti, ona nema vremena čekati da se isprazni mjesto u kući. Istanbulska konvencija jasno predviđa koliko bi trebali imati kreveta po sigurnim kućama po glavi stanovnika. Jasno određuju koje institucije i na koji način trebaju raditi sa žrtvama nasilja. Prema ovoj bi konvenciji sve sigurne kuće trebale biti umrežene, a trebao bi postojati i SOS telefon na nacionalnoj razini kojeg bi žrtva mogla nazvati te da se onda žrtve automatski smjeste u sigurnu kuću prema mjestu stanovanja, ili da se šalju drugdje ako je život žene i djece ugrožen.

Trebaju se provoditi kontinuirane kampanje koje bi educirale stanovništvo da je nasilje nedopustivo te da se jasno zna kako se nasilje neće tolerirati. Trebaju se održavati i edukacije za suce koji donose skandalozno niske kazne za počinitelje nasilja.

Mora postojati čitav sustav koji će pomagati žrtvi da zauvijek izađe iz nasilja, a nakon što se žrtvi pomogne, trebaju postojati mehanizmi rada s nasilnicima", rekla nam je Sarnavka.

Evo kako se radi u Švedskoj

Od zemalja koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju, a koje najbolje rade sa žrtvama nasilja su skandinavske zemlje. Kao uzor svima, Sarnavka navodi primjer Švedske.

Iako, navodi, Švedska ima veliki broj sigurnih kuća, u njima se rijetko kad nalaze Šveđanke. A ako se i nađu, onda su najčešće u braku ili vezi s nekim imigrantom ili pak nekim s Balkana.

"Kad sam bila u Švedskoj upoznala sam ženu s četvero djece, bila je udata za čovjeka iz naših krajeva. Kao žrtva nasilja došla je u sigurnu kuću, gdje su se u potpunosti pobrinuli za nju. Po zanimanju je književnica i pjesnikinja pa joj je grad Stockholm osigurao i apartman da se odvoji od djece kako bi mogla stvarati. U Švedskoj žrtve nasilja dobiju punu podršku, uvijek imaju psihologe, pravnike, zapravo cijeli tim koji skrbi i o ženi i o djeci", istaknula je Sarnavka.

A Hrvatska, iako miljama daleko od Švedske, po pitanju zaštite žrtava nasilja, mogla bi barem ratificirati Istanbulsku konvenciju i priznati da postoji veliki problem nasilja nad ženama. U skladu s tim napokon bi se trebale krenuti rješavati stvari pa da žrtve dobiju pomoć koja im je potrebna, a ne da budu stavljene na listu čekanja za ulazak u sigurnu kuću, dok im je život ugrožen.