ŠTO JE TO – ne plovi, ne leti, ne maršira? Hrvatska vojska, piše na početku vrlo detaljne analize Denis Kuljiš.

Paradira samo Pokazna bojna koja izgleda kao da je posuđena iz Hrvatskog narodnog kazališta. Ti operetni panduri bili bi prikladni jedino za neku ”Kraševu” bombonjeru. Od aktivnih efektiva imamo još 33 generala i admirala u luksuznim službenim Toyotinim džipovima i otprilike 12.000 vojnika od kojih samo 700 dobrovoljno odlazi u mirovne misije, dok se ostali nalaze u vječitoj krivini. Sva su im skladišta municije odletjela u zrak, radari im ne rade, a zapovjednik im je 60-postotni invalid. Zašto se tim likovima daje dva puta više novaca nego što se izdvaja za kulturu? Naravno, nekultura je pravi hrvatski folklor, ali tu robu mogli bismo jeftinije uvoziti iz Srbije kao turbo-folk, a pevaljke, za razliku od ovih likova, barem mrdaju guzicama! Većina tih hrvatskih uniformiranih državnih činovnika sumnjive prošlosti i sumnjivih zasluga potpuno su beskorisni i trebalo bi ih dekomisionirati kao zahrđale ruske atomske podmornice.

Kako se dogodilo da je slavna vojska sastavljena od legionara, regruta, ekipe iz kvarta i sinjskih zavičajnih klanova bez kilta, koja je u ratu postigla fenomenalne uspjehe i ostvarila nečuvene pothvate, u miru postala ova žalosna formacija, gdje je manje od deset posto ljudstva spremno i sposobno za službu na udaljenim bojišnicama gdje se danas vode velike europske bitke?

Proces raspada bio je vrlo složen, trebalo bi ga opisivati po razdobljima ministerijalnih mandata. Ali, ukratko – dok je bio živ i vladao Tuđman, vojska je (i u poraću) bila integrativna politička institucija preko koje se ostvarivala kontrola značajnih segmenata društva. Garnizoniranjem, kadroviranjem, vojnim liferacijama i djelovanjem vojne obavještajne službe. Vojska je bila masivna ustanova s pretenzijom da postane ”regionalna sila”. Dolazak na vlast Račanove opozicije značio je da su Amerikanci uklonili protagoniste ratne politike, izbombardirali i onemogućili sve one koji su iskazivali bilo kakve militarističke aspiracije i glavni je zadatak postao – razvojačenje trupa te dekomisioniranje zastarjele opreme s kojom se rat vodio. U prvoj polovici Račanova mandata ništa se nije događalo jer su se koalicioni partner Budiša i njegov ministar obrane Jozo Radoš oštro protivili otpuštanju vojnika, iako su na platni spisak u najvećem broju došli tek poslije rata, kad se u HV masovno prevode fiktivni pripadnici HVO-a iz Bosne i Hercegovine. Pošto se Račan napokon riješio Budiše i za ministricu postavio energičnu Željku Antunović, ona je resor efikasno prepolovila uz pomoć jednog pametnog financijaša, Josipa Budimira, dragovoljca i invalida koji kao pravi samuraj sakriva svoje ratne zasluge, ali zato nije imao pijeteta prema lažnim herojima kao civili, njegovi prtethodnici. No, uto se vraća HDZ na čelu sa Sanaderom, usredotočen na krađu, u čemu im je smetnju mogao praviti jedino predjednik Mesić. On je svoj nominalni utjecaj na resor vješto pretvorio u nesposrednu moć. No, čini se da su se na koncu svi dogovorili, što otkriva konfiguracija poslova kod dobave posve nepotrebnog naoružanja. Fast Forward – u mandatu sadašnje nesposobne socijaldemokratske, Milanovićeve vlade, osovio se pak Glavni stožer koji se više oslanja na Pantovčak nego na Banske dvore, te bez ikakve kontrole troši 1,7 % budžeta, dok se vojska raspada i nalazi se, po svemu sudeći, u potpunom rasulu.

Statističke podatke što opisuju njenu formaciju valja usporediti s brojkama što se odnose na susjedne zemlje (izvori: CIA Factbook, MiliaryBudget.org).

• Austrija ima 8,5 milijuna stanovnika, BDP od 361 milijardu dolara, na vojsku troši oko tri milijarde (0,8%), drži 13.000 vojnika i 12.000 ročnika kojima zapovijedaju četiri generala. Odlučila je rasprodati tenkove i oklopna vozila. Novac ide u visoku tehnologiju i u vlastitu industriju. Troši se gotovo 250.000 dolara po vojniku. To je moderna vojska.
•     Slovenija ima 2 milijuna stanovnika, BDP od 57 milijardi dolara i vojni budžet od 562 milijuna (1,2%), te 8000 vojnika (70.000 dolara po voniku). Nema generale, na čelu vojske je načelnik Generalštaba, brigadir Andrej Osterman. Misijski su orijentirani – šalju trupe u BiH, na Kosovo, u Afganistan, Čad, Libanon, Cipar i na Golansku visoravan. Drže NATO-nastavni centar za obuku specijalnih snaga na planinskom terenu. To je smisleno dimenzionirana vojska.
•     Hrvatska ima BDP od 79 milijardi dolara, vojni budžet od milijardu dolara (1,7%), oko 18.200 zaposlenih u Oružanim snagama, od toga 2.800 civila i 15.500 profesionalnih vojnika, uključujući 33 generala i admirala (55.000 dolara po vojniku). U toku je program naoružavanja borbenim vozilima pješadije (126 finskih ”Patria”) i teškim samohodnim haubicama (18 njemačkih PzH 2000 od 155 milimetara), a upravo se nabavlja mnoštvo vozila, dovoljno za njemačku panzer-diviziju iz Drugog svjetskog rata. To je vojska na ratnoj stazi ili je zahvaćena šopingholičarskom groznicom!

Teško je zamisliti protivnika za kopnenu silu koja se stvara, budući da sve granice osim one u Podunavlju, kontroliraju međunarodne vojne snage. Možde se HV priprema za jedan guderianovski proboj u Ukrajinu? Uz osamdeset tenkova imaju divovske ”Patrije” za koje bi tek trebalo obučiti oko tisuću grenadira, budući da u svaku ide sedam vojnika! Donacijom američke vojske pribavljeno je još 120 izviđačkih vozila (za koje će održavanje biti paklenski skupo), te 50 teških MRAP-ova, najvećih postojećih oklopnih transportera na kotačima (bit će još skuplje). Kod Nijemca ugovara se pak nabava 370 polovnih kamiona. Divizijun samohodnih haubica ima domet od 40 kilometara… Kakve to pothvate snuju ona 33 hrvatska voskovođe? Zašto HV odjednom nabavlja 600 vozila, oklopnjaka i topova, s kakvom je to vojnom doktrinom i operativnim planiranjem povezano? Po NATO-formaciji Hrvatska vojska treba tek jednu brigadu od tisuću ljudi za djelovaje u području (kod kuće) i jednu ekspedicionu (iz koje se rotacijom ljudi upućuju jedinice u misije). Prevoze se zrakom i ne vuku svoju opremu, nego na terenu koriste savezničku u formacijama kojima se dodjeljuju tokom misije… Za aktivni dio Hrvatske vojske, oprema koja se nabavlja, dakle, uopće nije potrebna!

Budući da ne strahujemo od beligerentnosti hrvatskog generaliteta (to su momci s debelim šijama, usaljeni i odani mirnom, begovskom životu), nameće se misao da šopingholičarska histerija koja je zahvatila Hrvatsku vojsku nije uzrokovana ratničkom gorljivošću, nego nekim aranžmanima kod dobave naoružanja. Ili pak u Glavnom stožeru misle da je preko vojnih ugovora nužno istovariti novac važnim partnerima u NATO-u? Teško je to razumjeti, jer nema nikakva smisla…

Oružane snage vode ministar obrane, jedan prilično povodljivi sinjski brigadir koji se istakao u ratu još kao mladić, u dobi od 27 godina, ali je po obrazovnom profilu tkalac (srednja tekstilna, Sinj), te jedan general zbora, njegov hiperambiciozni načelnik Glavnog stožera, bivši niži oficir JNA koji se probio u ratu, s tim što je najveći dio vremena proveo na pozadinskim zadacima, a silnu akceleraciju u napredovanju postigao u miru, više puta izvanredno promaknut (što je danas protuzakonito) tako da je u činu pretekao i samog generala Pattona, koji je imao samo tri zvjezdice. Lovrić ima četiri – on je general zbora (OF-9) i da ga unaprijede, postao bi feldmaršal!

Pothvat stvaranja goleme armije kojoj nedostaju protivnik i smisao postojanja, puca na kritičnom – ljudskom faktoru. Hrvatska vojska nema dovoljno vojnika! Pogotovo ne mladih, uvježbanih, budući da se manevri uopće ne održavaju, pošto nema para – sve ide za nepotrebnu opremu. Osim toga, tu vrijedi ono – Too many chiefs, not enough Injuns! Gotovo četvrtinu pripadnika HV sačinjavaju – oficiri! Časnika je nešto više od 3.600, od toga oko 2.700 u kopnenoj vojsci. Tko god je služio vojni rok zna da u četi/satniji ima nešto manje od sto vojnika i jedan ili dva oficira, te još nekoliko u višoj komandi bataljuna/bojne. Znači, recimo, do 5% sastava pješadije sačinjavaju oficiri, malo zastupljeniji u tehničkim rodovima koji formacijski pripadaju krupnim sastavima KoV. Pet posto – a ne dvadeset i pet, tu ima, dakle, ili previše oficira ili premalo vojnika, prevladavaju rentijeri vojne birokracije, a zdrav razum kaže da bi vojni proračun trebalo smanjiti ispod 1%, reducirati ljudstvo na polovicu, generale sve najuriti i posao povjeriti nekom sposobnom brigadiru. NATO propisuje jednog generala/admirala na tisuću ljudi, što znači da ih mi imamo najmanje 18 previše, ali i ti razmjeri vrijede za ozbiljnu vojsku koja raspolaže stvarnim resursima, a ne za prilično neorganiziranu bulumentu koja glumi silu, predvođena ljudima upitne stručnosti i biografije.

Kopnena je vojska potpuno besmisleno ustrojena, jer zapovjedništvo nije uspjelo formulirati doktrinu, donijeti plan razvoja oružanih snaga, dok bi politiku nacionalne obrane, koja nije nikad napisana, trebali, naravno, dobiti s više, političke instancije. No, bude li se čekalo da je sastavi Ante Kotromanović koji je činio čuda junaštva u borbi prsa o prsa, neće od svega biti ništa. Ovoj vladi, poznato je, nedostaje ljudi sposobnih za planiranje bilo kojeg sektora, od gospodarstva, do kulture ili obrane.

U pogledu rukovođenja Oružanim snagama, najveći je problem što su likovi iz Kopnene vojske istisnuli sve ostale kadrove, a prašinari, askeri, poznato je iz vojne povijesti, nisu najbistriji među vojnicima…

Drago Lovrić (53) rođen je u selu Gornji Vukšić u općini Brčko. Odrastao je u selu Otok kod Vinkovaca, gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju podoficirsku upisao je u Sarajevu. Poslije toga, umjesto u trupu, šalju ga 1983. kao vodnika u XXXVI naraštaj Akademiju u Beograd, a zatim u Zadar – u artiljerijsku školu, jer je bio ”plavac”, iliti pripadnik Protuzračne obrane, pa je završio raketni smjer, isto što i mali i veliki Jastreb. Rat je dočekao kao ”svjež” tridesetogodišnji kapetan, promaknut tek 17. ožujka 1988. (ukazom ”predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljka”). U ”godini raspleta”, 1991., kao pripadnik HV, u pozadini je obučavao jedinice koje su se iz zagrebačkog zbornog područja upućivale na front. Tek je u ljeto 1992. postao zapovjednik jedne niže ustrojbene jedinice velikogoričke 153. brigade HV, s kojom je išao na posavsko ratište gdje je ranjen (ali okolnosti nisu poznate). Šezdesetpostotni je invalid – vrlo neobično za zapovjedajućeg generala vojne sile. Ne prvi pogled ne vidi se da je izgubio više od pola svoje fizičke funkcije, a invalidnost valjda nije na mentalnoj bazi, jer bi to bilo u neskladu s budućim karijernim podvizima…

Na rehabilitaciji je proveo 1992. godinu, iduću je godinu ustrojavao i zapovjedao kerestinečkom 202. brigadom PZO (obrana aerodoroma Pleso) a zatim je, uoči ”Oluje”, izvanredno promaknut prvo u pukovnika, a zatim, šest mjeseci kasnije u brigadira, pa je postao zamjenik zapovjednika Zbornog područja (korpusa) Gospić, znači zamjenik samoga Mirka Norca, osuđenog za ratne zločine. Godinu dana kasnije (1996.) izvanredno je promaknut u stožernog brigadira, a zatim, četvrtim izvanrednim promaknućem 2000. godine – u general-bojnika. Po Zakonu o oružanim snagama, izvanredno promaknuće u viši čin može se dobiti samo jednom u toku službe, ali to vrijedi tek od 2013., dok se ranije, u Tuđmanovom vaktu, douštalo unapređenje bez obzira na uvjete ”ako je časnik obavljanjem službe stekao posebne zasluge za Oružane snage”. Čini se da se Lovriću to omaklo barem četiri puta. Kao da mu je kum bio na mjestu šefa Personalne uprave MORH-a! S takvim akceleriranim startom u tuđmanovsko doba, te s dva naredna redovna promaknuća u mirnim račanovsko-mesićevskim vremenima, dotjerao je do generala zbora, najvišeg čina u Hrvatskoj vojsci s netom navršenih pedeset godina. Njegov ratni put nije baš impresivan, ali se ipak okitio Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog križa, raznim spomenicama i značkama, a čak i iz JNA ima nekoliko oficirskih odlikovanja, kako navodi u svojem službenom CV-u. Da mu se dogodi neka fatalnost, ispred lafeta nosio bi se XXL-jastuk s odličjima…

Poslije podoficirske i oficirske škole Lovrić se usavršavao u Hrvatskoj vojsci (na ubrzanom kursu zapovjedno-stožerne škole), zatim na MPRI-tečaju (što su ga u Zagrebu organizirali najviši američki oficiri koje je unajmio Šušak) te u vašingtonskom Industrial College of Armed Forces, fakultetu Nacionalnog obrambenog sveučilišta (NDU). To je specijalizirana škola za logistiku, s naglaskom na akviziciju oružja i opreme za oružane snage. Iz toga možemo razumjeti zašto je HV postala takva šopingholičarska institucija, iako nije jasno zašto bi vrhunski komandni kadar bio upućivan na školovanje za kvartirmajstera. Ali, kad to malo drukčije pogledaš, sve ti je jasno – Amerikanci favoriziraju i guraju upravo takve likove preko kojih će istovarivati svoju nepotrebnu vojnu opremu…

Možda je najgori aspekt rada vodećeg dvojca, civila-ratnika i oficira-logističara, opća militarizacija. Upravljanje vojskom ispod okrilja MORH-a prenosi se zapovjednoj strukturi vojske, i to kopnene, uz zanemarivanje drugih rodova Oružanih snaga.

Hrvatsko zrakoplovstvo gotovo nema avion ili helikopter koji zaista leti – oni remontirani u Ukrajini vratili su se manje-više kao isto takve stare škljopocije kakve su onamo i upućene.

Što je i logično – zemlja je u rasulu, a u ratu ne možeš očekivati da se s marom posvete održavanju nekakvih hrvatskih let-lampi starih trideset i četrdeset godina… Jedini važan avion, onaj predsjednički i vladin, održava se u Švicarskoj! Bilo je puno špekulacije o tome tko zasniva te ”logističke” linije na Istok, nisu li to isti ljudi koji su se ondje bavili švercom u ratu, ali, to je sporedno – bitno je da zrakoplovstvo nema nikakav plan razvoja. Tek je njegov motrilački dio, najvažniji resurs hrvatskih Oružanih snaga, posve integriran u NATO-strukturu (riječ je o pet radara tipa “Falcon”). Iako je bez aviona, HRZ ima 570 oficira. S njima i dvije tisuće nižih šarža zapovijedaju čak – tri generala!

Najveća je farsa ipak – Hrvatska ratna mornarica.

I tu je oko dvije tisuće ljudi, od toga oko 380 oficira i – sad ide glavni šlager – šest admirala! Jedan viceadmiral i pet kontradmirala, a njihov Nelson, viceadmiral Ante Urlić, čestiti brko iz Makarske, gdje je u ratu bio općinski zapovjednik, ima samo jedan problem – nema nikakvu flotu! Ima, doduše, četiri supermoderna američka radara tipa Hughes Peregrine, koji su koštali više od jumbo-jeta. No, kupljeni još 1999. do danas nisu osposobljeni za funkciju!

Glavne su mu plovne jedinice dvije topovnjače domaće proizvodnje od 400 tona, ”Kralj Petar Kresimir IV” i ”Kralj Dmitar Zvonimir”.*

Te dvije zlosretne ”kraljevske” topovnjače imaju – osim imena – dva zbilja krupna problema – jedan su stari, ruski motori koji se nemaju gdje remontirati (osim na Krimu, što bi bio skandal), ili u Ukrajini, gdje smo već s avijacijom vidjeli kako stvari stoje… Drugi, još krupniji problem je činjenica da je krajnji resurs njihova principalnog naoružanja (niskoleteće rakete SAAB Robotsystem-15) definitivno istekao 2010. godine i ne može se više produžiti. Bez motora i bez raketa, te su topovnjače beskorisne. Ergo – staro željezo. No, mudri hrvatski admiralitet, umjesto da ih raspremi, odlučio se prije nekoliko godina na suprotan potez. Izradili su da se iz Finske dovuku dvije slične, još starije topovnjače tipa ”Helsinki”, koje su ondje godinama stajale u raspremi, dok se čekalo neku naivnu budalu da istovari par milijuna dolara (čini se da je ta akvizicija išla kao privaga u sklopu nabave OVP ”Patria”, jer je osim aptetita MORH-a trebalo zadovoljiti i određene faktore na Pantovčaku). ”Helsinki” ima njemački motor, koji se može servisirati, ali trebaju mu iste švedske rakete, koje se više ne proizvode, a da se uzmu nove pa ugrađuju na tu staru kramu, bilo bi neopisivo skupo i zaista suludo. Svaki RBS-15 košta, naime, između 3 i 4,5 milijuna dolara, što znači da bi za minimalni borbeni komplet (barem 50 raketa, toliko ih je imala JNA) trebalo pljunuti oko 200 milijuna dolara! Ali, zašto? Gdje naći dostojnog protivnika na Sredozemlju gdje apsolutno sve luke kontroliraju snage NATO-a? Na Jadranu, osim Crne Gore i Albanije, obje bez flote, imamo samo Italiju, ali ona nam je saveznica – štoviše, u Napulju se nalazi komanda naših snaga (stožer Južnog krila NATO-a).

Osim ovih topovnjača HRM ima nekoliko nepotrebnih obalskih patrolnih brodova nejasne funkcije, zatim minopolagače i jedan minolovac. To su najnoviji brodovi Hrvatske ratne mornarice, građeni poslije rata (neobično skupo). Kod minolovaca također imamo mali problem – postoji samo jedan, ”Korčula”, a za dragiranje mina potrebna su – dva. Tako je odlučeno da se i ovaj postojeći proda, pogotovo što je sama ideja da se na Sredozemlju vodi neki minski rat zaprečavanjem plovnih putova, apsurd dostojan jedne domaće verzije Letećeg cirkusa Montija Pythona.

Šestorica admirala hrvatske nepostojeće flote našli su se tako u prilično velikoj nevolji, poput mladoženja koji ide na svatove bez odgovarajuće opreme. I, odlučili su se za strategijski manevar, koji nisu mogli domisliti bez svog vrhovnog zapovjednika školovanog na američkoj akademiji za izvoz zastarjele vojne tehnike. Kao mudri vojni planeri, zamilili su da odjednom udare na dva glavna pravca.

Prvo, osnovat će još jedan rod pomorske sile. Obrazovat će Obalsku stražu, ali Obalska straža neće biti civilna ili zasebna paravojna pomorska ustanova, tipično u sklopu civilnog ministarstva prometa i veza, kao u drugim zemljama, budući da je zadaća suzbijanjem ilegalne trgovine na moru u sklopu napora policije, carine, kapetanija i financijske straže… Element sile tu je minimalan, traže se, doduše, školovani pomorski časnici, ali kao specijalisti potrebni su ukrcani civilni stručnjaci za sprječavanje ilegalnog prometa ljudi, oružja i visokocarinjene robe. Takve, civilne pomorske efektive trebalo bi staviti na raspolaganje jednom koordinacijskom centru Obalske straže, MUP-a i Carine, i to na regionalnom nivo, znači s uključivanjem bosanskohercegovačkih, crnogorskih, albanskih i talijanskih oficira za vezu. Ali, naravno, ovi vojni tupani ne razmišljaju na taj način – oni su već predvidjeli Obalsku stražu kao jednu od formacija (flotila) Hrvatske ratne mornarice, sastavljenu od dva divizijuna bazirana u Splitu i Puli. Zašto u Puli? Nisu li ondje sve susjedne države članice Europske unije pa uglavnom nema ilegalnog prekograničnog prometa i sličnih ugroza? No, ako imaš flotilu, flotila mora imati divizijune, zna se kako to ide… Neće nam se valjda neki civili miješati u posao dok se mi pripremamo za slavne pomorske bitke!

Odmah su naručeni i brodovi, a hrvatska vlada doista im je ove godine dodijelila prvu tranšu novca za gradnju dva od pet ”ophodnih plovila” – ukupni će trošak biti 365,4 milijuna kuna. Sklopljen je ugovor s privatnim vlasnikom brodogradilišta Brodosplit, kojemu je sadašnja vlada uvalila škver, pa ga sad koliko može pomaže da ne krahira prije izbora i u najgorem času izazove provalu socijalnog bunta. No, sad ide najluđa činjenica – brodovi Obalne straže bit će vojna plovila, naoružani radarski upravljanim topom od 30 milimetara te sa četiri ručna protuzrakoplovna sustava! Zašto, za blaženu Gospu djevicu Mariju?! S kakvim će to avionima ratovati hrvatska Obalna straža? Top, odlučeno je, bit će sofisticirani izraelski protuzrakoplovni sustav kakav košta (svaki) milijun eura!

Ružnjikav brodić dug 42 metra, s moćnim topčagićem na pramcu izgleda kao tenk, u potpunom neskladu sa stvarnom misijom Obalske straže. Projektiran je u zagrebačkom Brodarskom institutu, gdje su ”ispali iz štosa” prije otprilike 20 godina… Istodobno, inzistiranje na vojnoj prirodi broda, stvorilo je silnu štetu za državni proračun. Trebali su se financirati iz strukturnih fondova EU, kako je bilo i najvaljeno, ali u Bruxellesa odbili su hrvatski zahtjev s objašnjenjem da se brod Obalske straže mora upisati u civilni register. Znači, trebalo je u saborskoj proceduri izmijeniti Zakon o obalskoj straži i izdvojiti je iz Oružanih snaga. Čas posla! To bi omogućilo da se brodovi grade iz europskih fondova, kao što to već čine Poljska, Rumunjska, baltičke zemlje i Malta, ali i Italija, pa čak i Švedska, koja je naručila brod od 3600 tona opremljen za čišćenje naftom zagađenog mora. Da, ali što bi onda radilo šest admirala ako ostanu i bez ovih kajića? Lako bi im se mogao ukinuti formacijski položaj, iza čega slijedi sudbina gora od smrti – usud hrvatskog penzionera. Znači, brodove ćemo platiti sami, Obalska straža bit će novi rod vojske i – basta.

No, sad priča ide dalje: glavni apsurd tek slijedi…

Nakon što su od civilne Obalske straže usrojili ”flotilu” svoje fantomske Ratne mornarice, lukavi admirali stali su smišljati kako da nadomjeste one neupotrebljive brodove koje već imaju na vezu. I – sinula im je blistava ideja. Preuzet će – crnogorsku flotu! Dvije ruske fregate i tri raketne topovnjače bivše Jugoslavesnke ratne mornarice, koji trunu na vezu u Kumboru već četvrt stoljeća! Nema veze što je to neupotrebljiva krama! Topovnjače (klase ”Končar”, nazvane po narodnim herojima) građene su u Kraljevici pred četrdesetak godina (1977. i 1978.), a fregate (klase ”Kotor”) pred tridesetak, početkom osamdesetih. Ruske su konstrukcije (nacrti fregata klase ”Koni”), ruski su im motori, kao i rakete, no sve je zahrđalo, muzejski eksponati… Kao, uostalom, i admirali koji smišljaju takve ujudurme. Stožerni komodor Marileo Staničić, bivši zapovjednik džepne podmornice JRM još je 1990. u vojnom magazinu ”Front” objašnjavao kako mu ”teško padaju napadi na JNA” koje započinju ”mladi pomračeni umovi koji ne shvataju ili neće da shvate da su JNA, njeno potpuno i u pravom smislu te reči bratstvo i jedinstvo jedini put kojim naše društvo može ići napred…” I, dok si rekao keks, složila se sad opet jedna kombinacija u duhu bratstva-jedinstva pa 24. listopada 2014. načelnik GS OS RH (valjani Lovrić) šalje ministru obrane (valjanome eks-alkarskom vojvodi Anti) dopis da će poslati delegaciju vojnih stručnjaka u Crnu Goru radi pregleda i eventualnog preuzimanja dviju fregata i triju topovnjača! Valjda će ići Marileo, ondje su sve njegovi klasići, a već se zna i kako bi se to tehnički izvelo – dakle, mijenjali bismo ”novo za staro”.

U zamjenu za ove krasne crnogorske razarače iz prošlog stoljeća, odstupili bismo im dva nova patrolca Obalske straže! Zbilja, genijalan deal, dvadeset i pet milijuna dolara vrijedno novo brodovlje za staro željezo koje ne vrijedi tegljenja do rezališta! Pametni su Crnogorci – riješe se svoje flote i još nabave opremu za Obalsku stražu, a ne potroše ni perpera! Dok bi šest hrvatskih admirala imalo eskadru trofejnih brodova naoružanih ruskim raketama, baš po mjeri makarskog Tegetthoffa i njegove teget-uniformirane svite, koja je hrvatskim poreskim obveznicima, blokiranim dužnicima i penzionerskoj sirotinji, odlučila iz džepa izbiti novac, kako bi ostvarile neke svoje morske ideje…

Nesuvisli admirali, general načinjen od vodnika, neznalica od ministra i ludonja od premijera – to je hrvatska formula propasti i dezintegracije jednog krupnog državnog sektora.

Vojska se istodobno otrgla političkoj, parlamentarnoj i javnoj kontroli, zaštitila se oklopom vojne tajne, te proglasila visoku patriotsku misiju pod okriljem Vrhovnog zapovjednika, što je u ovakvim malim, rastrojenim i devastiranim državama, najsigurniji put u posvemašnju propast, korupciju i besmisao…

"Amaterski povjesničar Franjo Tuđman odlučio je da hrvatskim topovnjačama da imena hrvatskih kraljeva narodne krvi. Uzalud smo mu preko nekih savjetnika slali promemorije objašnjavajući da u svim svjetskim mornricama vrijede ista prvila, pa se imena suverena daju samo ”kapitalnim”, bojnim brodovima, a bojnim krstašima imena proslavljenih admirala, dok krstarice najčešće nose imena pokrajina, razarači pak imena gradova. Korvete i topovnjače mogu ponijeti jedino imena čuvenih ratnika ili kapetana, zapovjednika na moru. Čak je i JNA to poštovala – topovnjače su se zvale po narodnim herojima, razarači po gradovima. Jedina krstarica Kraljevine Jugoslavije, bila je – ”Dalmacija”. No, Franjo je, kao i svemu, bio tvrdoglav… Nije htio ni razmatrati sjajnu ideju da se ti brodovi prozovu po hrvatsko-venecijanskim zapovjednicima koji su se istakli u bici kod Lepanta, recimo ”Suprakomit Lujo Ćipiko” po zapovjedniku trogirske galije te ”Suprakomit Ivan Gospodnetić” po zapovjedniku one rapske… Bio mu je tu na raspolaganju, uostalom, Rabljanin Nikola Splatin, jedan od heroja lepantske bitke, koji se proslavio hrabrošću poput Cervantesa. Ali, Franjo kao Franjo, sve je moralo biti po njegovoj pameti poluobrazovanog Zagorca!

Napomena:

Ovaj tekst poslao sam još sam 23. prosinca prošle godine Ministarstvu obrane RH i Glavnom Stožeru Oružanih snaga, uz poruku:

Štovana gospodo,

Šaljem Vam članak koji sadrži neke podatke i ocjene o djelatnosti MORH-a i mnistra obrane g. Kotromanovića, odnosno GS OSRH i generala zbora Drage Lovrića pa Vam nudim mogućnost da sve moje navode ispravite, osporite ili na njih reagirate prije objavljivanja u hrvatskim, slovenskim, bosanskohercegovačkim i srpskim medijima gdje redovito objavljujem svoju kolumnu. Vaš eventualni odgovor publicirat ću usporedno s tekstom, a sve primjedbe skrupulozno ramotriti te, ako je potrebno, uvrstiti u verziju za objavljivanje.

Molim Vas da mi se s odgovorom javite u praktičnom roku, budući da se kao novinar moram podvrgavati rokovima predaje za štampu.

Deset dana nisam primio odgovor. Pretpostavljam stoga da s oba naslova nema činjeničnih primjedbi na moj uradak.

Denis Kuljiš/ Zurnalisti.com