DOBAR lobist je ugledan, kompetentan i kredibilan, uvijek traži najbolja moguća rješenja, dobro kontaktira s medijima, nevladinim organizacijama, ključnim ljudima iz vlasti i oporbe. Ima strpljenje, ne gubi glavu, ne povlači nervozne korake i nikad ne rasprodaje svoj ili njihov ugled.

Vjerovali ili ne, ovu definiciju izrekao je Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista. On se u tom pompozno najavljenom cehovskom udruženju okružio probranim facama krupnog kalibra: Miomirom Žužulom, Marijanom Kostrenčićem, Davorom Šternom, Franjom Gregurićem. Kremom hrvatske politike, gospodarstva, poduzetništva. Osobama koje utjelovljuju hrvatski način poslovanja, ali istovremeno imaju priličnih problema s uklapanjem - zajedno s Granićem - u iscrpnu definiciju "dobrog lobista".

Vodeći hrvatski lobisti možda jesu kompetentni, ali nisu baš ugledni. Dobro kontaktiraju s medijima, ali za njima se vuče gomila afera. Ne treba sumnjati u to da uvijek traže najbolja rješenja, ali ni za živu glavu ne bi se moglo reći da ne prodaju svoj ugled.

Granić svoje shvaćanje lobista pokazao u aferi Očenašek

Pogledajmo samo Matu Granića. Godinama se predstavljao kao umiveno lice Tuđmanove vlasti, s kiselim osmijehom pravdao neviđene slučajeve kršenja demokratskih vrijednosti, pokušao se nakon Tuđmanove smrti progurati za njegova nasljednika na Pantovčaku, kumovao izbornoj propasti Dražena Budiše, a onda otvorio konzultantsku tvrtku. I prije nego što je zapravo počeo s radom našao se na udaru Uskoka. Čuvena afera Očenašek, u kojoj je Mate Granić uz pomoć Uskokova agenta-provokatora, uhvaćen kako na Mirogoju sa šefom Končara Darinkom Bagom dogovara manipulaciju dionicama, umalo ga je stajala karijere - ali i života. Granić je uhićen pod optužbom da je tražio 60 tisuća eura kako bi omogućili Vladimiru Delongi da svoje dionice Končara proda drugoj Končarevoj tvrtki mimo burze i po znatno višoj cijeni.

Mirogojski razgovori osvanuli su u novinama u trenutku kad je Državno odvjetništvo shvatilo da zbog niza proceduralnih pogrešaka Uskoka neće imati osnove za podizanje kaznene prijave. U tome je pomogao i Ivan Zvonimir Čičak dojavivši prijatelju Graniću da ga se prisluškuje. I dok je cijela Hrvatska čitala kako Granić shvaća svoj posao konzultanta - ili "dobrog lobista" - jednomjesečna akcija je propala. Granić je završio na koronarnoj jedinici u predinfarktnom stanju (ali s vječito uključenim mobitelom), a kad se prašina slegla, nastavio je sa svojim poslom. Danas se hvali s 15 međunarodnih klijenata, te govori kako vodi Agrokor u Makedoniju. I prvi je među hrvatskim lobistima.

Žužul  i "u civilu" nastavio promovirati "specijalne interese"

Uz njega je i stari stranački prijatelj Miomir Žužul. Kud će suza, neg' na oko, pa je tako bivši veleposlanik i šef diplomacije nastavio "u civilu" raditi ono što je radio i "na dužnosti": promicati "specijalne interese". Konačno može sve one veze i kontakte prikupljene tijekom višegodišnjeg političkog angažmana staviti u legalni (i legitimni) okvir, a sebe napokon bez zadrške i prijetnjom tužbama nazvati - lobistom.

Njemu uz bok stajat će i Marijan Kostrenčić, tata-mata hrvatskih pretvorbi i privatizacija. Za njega kolege kažu da "zna prepoznati prave prilike u pravo vrijeme", pa je možda i zbog toga u jednom trenutku ovladao hrvatskim medijskim prostorom. On je s Ivićem Pašalićem stajao iza famozne privatizacije Večernjeg lista 1998. godine, u kojoj se HDZ uz pomoć domaćih poduzetnika skrivenih iza stranog off-shore fonda, domogao najtiražnijih hrvatskih novina. Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjaka, citirao je u svojoj knjizi Pašalićeve riječi Tuđmanu iz stenograma s Pantovčaka: "Kostrenčić je maher u međnarodnom poslovanju i s njim će magla biti još veća". A sam Kostrenčić, član društva lobista, kaže: "Javnost ima negativnu percepciju prema lobiranju prije svega zbog neznanja, kao i sklonosti da lobiranje brka s korupcijom". Kostrenčić je danas ugledni poduzetnik koji sjedi u nadzornim odborima Večernjeg lista, Vipneta, Generalturista, Ingre, Tiska.

Iza Šterna ostao "najgori projekt Ine"

Među "dobre hrvatske lobiste" ugurao se i Davor Štern. Bivši čelnik Ine danas je ugledni konzultant, uvijek s jednom nogom u politici. Vjerojatno zato što politika otvara mogućnosti koje se u ovako maloj bari punoj krokodila ne pružaju često. Iza Šterna, kao i iza drugih njegovih kolega, vuku se dugački repovi. Ruske Bijele noći proglašene su "najgorim projektom Ine". Kupljene 1998. godine i u pola vrijednosti prodane 2002. navodno nikad nisu bile u vlasništvu hrvatske naftne kompanije, već u vlasništvu "rusko-hrvatskog poslovnog kruga". Poduzeće je jedva prodano zbog štetnih ugovora teških 16 mililjuna dolara, a Štern se branio da "nije bio dovoljno stručan" da procijeni njihovu težinu, no pouzdao se u pravne stručnjake koji su mu rekli da je "sve u redu". Dan-danas govori da je to bio odličan projekt. Kako za koga.

Štern je sa smiješkom prihvatio smjenu, a onda se bacio u konzultantske vode. Doveo je u Hrvatsku i rusko-mađarsku, tipičnu export-import tvrtku Trigranit: kopače zlata, savjetnike oligarha, građevince, tko zna što još. Kaže da je "do te moćne tvrtke došao preko preporuke jednog Mađara kada se odlučio vratiti iz Rusije", ali mediji tvrde kako je ljude iz Trigranita upoznao još kad je kao ministar gospodarstva u vladi HDZ-a boraio u Budimpešti. To se zove lobiranje.

A cijela ova lobistička priča ne bi mogla proći bez iskusnog lisca Franje Gregurića. Čovjek koji je imao prste u svemu, nikad ih nije opekao. Povezuju ga sa svim privatizacijskim aferama, političkim vezama i vezicama, a u sjećanju ostaju riječi Hrvoja Šarinića: "Upravo Franjo Gregurić predložio mi je da se Semionu Mogiljeviču izda hrvatska putovnica. Meni je objašnjeno da Mogiljevič, kao ruski poslovni čovjek s dobrim vezama, ima namjeru uspostaviti vezu s hrvatskim gospodarstvom i složio sam se s tim da mu se izda hrvatska putovnica". Taj isti Mogiljevič, hrvatski državljanin, našao se na udaru američkog pravosuđa u najvećoj aferi pranja novca teškoj 15 milijardi dolara. Povezivalo ga se s prostitucijom i krijumčarenjem nafte iz Rusije i Ukrajine. Nitko nikad nije odgovarao zato što je takav čovjek dobio hrvatsku putovnicu. Pogotovo Gregurić.

Sve redom bivši političari s putrom na glavi

I takvi ljudi, sve redom bivši političari s debelim putrom na glavi, sada su sami sebe okupili u društvu lobista i čak si postavili ozbiljna pravila. Zabranili su mito kao "sredstvo lakšeg ostvarivanja cilja". Obvezuju svoje članove da izbjegavaju sukob interesa. Osnovali su čak i Sud časti koji će kontrolirati koji je od članova postupao protivno etičkom kodeksu. Ako ništa drugo, barem će biti zanimljivo pratiti njihov rad. Kako će stroga lobističkan pravila uklopiti u prilično labav (u nedostatku uvjerljivijeg eufemizma) hrvatski model poslovanja.

Željko Ivančević, bivši direktor Hrvatske udruge poslodavaca, danas je hrvatski lobist u Bruxellesu i upozorava kako "u lobiranju vrlo malu ulogu imaju političke, prijateljske, stranačke ili rođačke veze". "Hrvatska ima ozbiljan problem", upozorava on govoreći o hrvatskom lobiranju u tijelima Europske unije, "jer većina političara polazi od krive pretpostavke da se poput stanja u Hrvatskoj, i u drugm sustavima odluke donose skoro isključivo na najvišoj političkoj razini". Dodatni je problem i u tome da Hrvatska ne usvaja europski model koji u prvi plan stavlja ekspertize i sustavno djelovanje, već američki model, koji se oslanja na novac i političke veze.

Gledajući popis istaknutih ljudi koji su osnovali Hrvatsko društvo lobista, teško je očekivati bilo što drugo osim korištenja provjerenih mehanizama koji godinama pale - novca i političkih veza . Stručnost i ekspertiza nikad nije bila naša specijalnost. A kamoli ugled, kompetentnost, kredibilnost i čuvanje reputacije.