Foto: FaH

NA SAMOM početku svog mandata, američki predsjednik Donald Trump skovao je radikalni zaokret u vanjskoj politici SAD-a, piše David Frum, konzervativni urednik Atlantica.

Umjesto Rusije, koju pokušava promovirati kao partnera, tim Trump je identificirao novog neprijatelja. S ovim neprijateljem SAD ne može surađivati ni koegzistirati, već ga mora podijeliti, poniziti i poraziti. Taj neprijatelj je Europska unija.

Svi američki predsjednici dosad podržavali EU

Nemoguće je dovoljno naglasiti koliko je ovaj zaokret dramatičan. "Od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su snažno podupirale europsko jedinstvo kao put prema europskom miru i prosperitetu", rekao je George Bush. "Mi prepoznajemo da ćemo imati više koristi od snažnog i jednakog nego od slabog partnera", ukazao je Bill Clinton.

Svaki američki predsjednik od Drugog svjetskog rata naovamo - do Trumpa - podržavao je ujedinjenu i demokratsku Europu koja je zajedno s Kanadom i SAD-om u NATO savezu. Trump je u više navrata nazvao NATO "zastarjelim", doveo u pitanje obranu manjih saveznica od moguće ruske agresije, pozdravio Brexit i primio njegova predvodnika Nigela Faragea u Bijeloj kući.

S druge strane, oštro je kritizirao kancelarku Njemačke Angelu Merkel, prozvao tu zemlju za iskorištavanje SAD-a i pozvao na bilateralne trgovinske pregovore koji bi zaobišli EU.

Engleski intelektualac G. K. Chesterton jednom je savjetovao da nikada ne bi trebali rušiti nešto dok ne znamo zašto je to uopće izgrađeno. Trumpov tim stoga bi trebao biti svjestan zbog čega je prošla generacija Europljana, uz snažnu podršku Amerike, izgradila EU.

Mir među Europljanima

Prvi razlog bio je unutarnji mir u Europi. Nasuprot ideji Trumpa i njegovih saveznika o nacionalizmu kao zajedničkom obilježju, nacionalizam u praksi redovito dovodi do razdora - bilo u bivšoj Jugoslaviji, Ukrajini ili drugdje. Otvaranjem unutarnjih granica, Europa je riješila problem sporova oko granica i želja manjih naroda za odcjepljenjem od matične države.

A njemački nacionalizam je ostatku Europe zadavao brige još od ujedinjenja te zemlje 1871. Pri drugom ujedinjenju 1990., britanska premijerka Margaret Thatcher zajedljivo je komentirala: "Pobijedili smo ih dvaput i evo ih natrag".

Europsko ujedinjenje je imalo za cilj stvoriti "europsku Njemačku" umjesto "njemačke Europe", odnosno pretvoriti njenu moć i bogatstvo kao resurs, a ne prijetnju cijeloj Europi. Zajedničko odlučivanje i američka zaštita, umjesto njemačke političke i vojne dominacije, bila je kompenzacija za njenu ekonomsku dominaciju.

No umjesto sigurnosti, Trumpova Amerika sad izvozi nesigurnost u EU. Njemačka se sada nalazi u dilemi: i dalje se oslanjati na nepouzdanog saveznika ili na vlastitu snagu. Za ostatak EU-a, pitanje je pak - kako se nositi s Njemačkom koja je presnažna i prebogata da bi ju se obuzdalo, ali nedovoljno snažna da bi zaštitila Europu.

Trgovina i zajednička obrana

Drugi razlog za europsku integraciju je gospodarstvo. Životni standard prije Drugog svjetskog rata bio je mnogo niži u Europi nego u SAD-u. Slaba transatlantska trgovina bila je jedan od razloga.

Rješenje za oskudicu u Njemačkoj, koje je ponudio Adolf Hitler, bilo je pokoriti i opljačkati Europu, što je odvelo kontinent u svjetski rat i dovelo do Holokausta. Nasuprot tome, zajedničko europsko tržište nije samo obogatilo Stari kontinent, već i olakšalo poslovanje američkim korporacijama.

Treći, možda i najvažniji razlog je zajednička obrana. Nijedna europska zemlja ne može sama odoljeti Rusiji. Ali ujedinjena Europa je i sama supersila, s tri puta većom populacijom i 12 puta većim BDP-om od svojeg istočnog susjeda.

Zašto je onda Trump odbacio ovaj povijesni i obostrano korisni projekt? Moguće je da je zaista potpao pod utjecaj Kremlja, ali ta teorija zasad nije dokazana. Druga je mogućnost da Trump zaista vjeruje u fundamentalno drukčiji svjetski poredak, zasnovan na bilateralnim, umjesto na multilateralnim sporazumima.

Nijedna sila ne može sama protiv svih

Naime, u svakom bilateralnom sporazumu SAD su jača strana - čak i s Kinom, barem zasad. Trump želi da SAD budu i arbitar za sporazume koje sklapa, jer vjeruje u svijet kao arenu suparničkih nacija koje ili dominiraju ili su dominirane. 

To, naravno, nije ništa novo - svaki vladar svjetske sile u povijesti, od egipatskih faraona naovamo, razmišljao je na taj način. Ali nijedna sila nije uspjela održati tu dominaciju na dugi rok - njeni slabiji suparnici uvijek bi se prije ili kasnije udružili protiv nje i nadjačali je.

Upravo je poslijeratni svjetski poredak predstavljao alternativu: trgovinski sporazumi i međunarodna udruženja s pravilima koja svi moraju poštovati, čak i SAD kao daleko najjača strana. Amerika je tako pristala podčiniti svoje sitne i kratkoročne interese zajedničkim i dugoročnim interesima. Upravo zbog toga Trump sada prigovara Europi i ostalim partnerima.

Sam američki Ustav vođen je istim principom. Osnivači SAD-a htjeli su budućnost u kojoj će svijet željeti američku hegemoniju umjesto da strahuje od nje. A sada taj povijesno dobar i mudar projekt ugrožava uskogrudno maltretiranje jednog slučajnog i nekompetentnog predsjednika.

Bilo bi ne samo potresno tužno, nego i nepodnošljivo glupo da priča tako završi, zaključuje Frum.