RAT S RUSIJOM u Harkivu je promijenio sve, uključujući djetinjstvo, prenosi BBC.

Preko ruske granice lansiraju projektile koji padaju na drugi najveći grad u Ukrajini. Granica je toliko blizu da obrana ima tek nekoliko sekundi da ih zaustavi. Ako su upereni na Harkiv, sigurno će pogoditi i malo je nade da se stigne do zaklona.

Škole i vrtići zatvoreni su već gotovo dvije godine. Igrališta su prazna. U trećoj godini rata dio života u Harkivu prelazi pod zemlju. Duboko u tunelima metroa, posebne učionice nalaze se paralelno s platformama na pet postaja. Lokalna vlast pokrenula je školske lekcije ispod grada prije nekoliko mjeseci. Sad su dodali lekcije za predškolarce vikendom.

Nikina priča

Za šestogodišnju Niku Bondarenko to je konačno prilika da se druži s drugom djecom. Dvije godine je pratila nastavu preko interneta.

Na putu do metroa prolazi pokraj bombardiranih zgrada vojnih ureda, koji su sad ruševine. Svugdje oko nje su zgrade sa smrskanim staklima i pune rupa od šrapnela. Jednom kad Nika dođe na vlak koji ju vozi na nastavu, njena majka se može prestati brinuti.

"Roditelji mogu biti sigurni da se ništa neće dogoditi njihovu djetetu i dijete može nastaviti živjeti više ili manje normalnim životom", rekla je Olha Bondarenko. "Neprijatelji nas ne mogu ovdje doseći." Rekla je da je Niki jako nedostajao vrtić. "To je jako važno. Bez toga djeca ne bi uopće viđala drugu djecu jer ih nema na ulicama. Stalno se čuju sirene za uzbunu."

Harkiv sad ima mjesta za 700 vrtićke djece pod zemljom, do dobi od šest godina. Barem tri puta toliko djece pohađa nastavu na istom mjestu. Neka su izgubila roditelje u ratu ili su živjela na mjestima pod teškom paljbom, zbog čega im uz učitelje treba i pomoć psihologa.

Na dan kad su novinari BBC-ja posjetili metro-školu, čuli su se glazba i puno smijeha. Predškolarci u jednoj grupi bili su obučeni u liječnike i medicinske sestre, drugi su pjevali i gradili s plastičnim kockama.

Osoblje se trudi da sve bude što normalnije. Na zidovima uz šarene slike cvijeća i divovskih gusjenica su posteri o opasnosti mina. Ali kad se vani oglase sirene za opasnost od projektila, nitko se ne mora pomaknuti. 

Obitelj Bondarenko pobjegla je iz grada početkom rata, kad su se ruski vojnici približili gradu. Harkiv je bio pod stalnom paljbom. Tad su tisuće obitelji živjele u metrou. U rujnu su ruske snage odbijene te je grad mogao lakše disati. Olha i djeca vratili su se domu. Njen muž je u vojsci i Harkiv mu je blizu.

Nikina 11-godišnja sestra Viktoria kaže da se ne boji kad čuje sirene. "Sirena znači da će projektil možda pogoditi, a možda ne. To je 50-50. Samo moraš vjerovati da će sve biti dobro." 

Planovi

Najveći problem Harkiva je njegova lokacija, nalazi se samo 40 kilometara od ruske granice. "Trebaju nam moderni sustavi zračne obrane. Ako nas projektili sad pogađaju, znači da ih nemamo dovoljno", rekao je gradonačelnik Ihor Terekhov. Ali čak bi i najnapredniji zapadnjački sustavi zakazali na tako kratkom dometu.

Intenzitet zračnih napada porastao je od prosinca, a metro-škole pune su djece. Grad je počeo izgradnju stalnih podzemnih boravišta. U četvrti Industrialnij, koja je jako oštećena projektilima, gradi se čitava nova škola ispod sportskog terena. Učionica će biti ukopana pet metara ispod površine i imat će kapacitet za 900 učenika u dva turnusa. Zasad je to duguljasta ljuštura oko koje su graditelji koji leme, žbukaju i čekićaju.

Glavni građevinar rekao je da je njegova firma radila novi zoološki vrt i da su redizajnirali gradski park prije invazije. "Sad radimo ovo", sliježe ramenima. Škola podsjeća na podzemne bunkere građene ispod sovjetskih tvornica tijekom Hladnog rata.

"Zaista ne želim da se preselimo pod zemlju. Ovo je prisilna sigurnosna mjera", rekao je gradonačelnik tijekom inspekcije. Škola bi trebala biti dovršena krajem ožujka, iako se to čini kao optimistična procjena. Gradonačelnik planira takvu građevinu u svakoj četvrti. To je veliko ulaganje.

"Projektilima koji uništavaju naš grad treba 40 sekundi da stignu dovde", rekao je Terekhov. "To nije dovoljno vremena za evakuirati normalnu školu. Ovo će stati kad pobijedimo. Ali u međuvremenu djeca imaju pravo na obrazovanje, pa gradimo takve škole."

Marinina priča

Neposredno pred dolazak reportera u Harkiv, niz projektila pogodio je rezidencijalna područja u gradu. 11 ljudi je preminulo. 

Jedan projektil pogodio je blok stanova u kojem živi Marina Ovčarenko i uništio čitav jedan kraj sa svim stanovima. 18-godišnjakinja i njeni roditelji su napustili dom dvije minute prije toga. Marina je rekla da je vidjela dolazeći projektil. Udar ju je bacio s kreveta, ali nije bila ozlijeđena. 

Tinejdžerka ne može vjerovati da je živa jer je toliko njenih susjeda poginulo, uključujući dijete. Marina kopa po ruševinama svog stana i skuplja osobne stvari. Našla je svoj rodni list. Njena majka Anastasia pronašla je torbu s večernjim haljinama. Obitelj se nekako još smije. 

"Imamo jedni druge i živi smo. Nismo ni ozlijeđeni!" kaže Anastasia i privlači kćer. "To je čudo." Dan nakon što je udario projektil, Marinin otac popeo se na ruševine i postavio ukrajinsku zastavu na krov. "Mi smo tu i nastavljamo sa životom, bez obzira na to što Rusija napravi s nama. Mogu nas ubijati, ali stojimo", tako Marina objašnjava što je učinio. "Nastavljamo sa životom."

Učitelji

Olha Bondarenko priča o otporu i izdržljivosti diljem grada. Harkiv zovu neslomljivim gradom. "U Harkivu se dogodi zračni napad, malo se stresiraš, zatim obrišeš suze i nastaviš dalje. Tako svi sad žive", kaže majka dvoje djece.

No ovdje trenuci i metri mogu značiti razliku između života i smrti. Olha ima noćne more u kojima je sa svojom djecom zarobljena pod ruševinama. "Jako se bojim toga. Imam napadaje panike." 

Podzemne škole pokazatelj su prilagođavanja i preživljavanja. "Naravno da je čudno, ali što drugo možemo napraviti? Želimo da nam djeca odrastu u našoj državi. U Ukrajini", rekla je Natalia Bilohriščenko. Ona je voditeljica odjela gradskog vijeća za predškolski program i kaže da su učitelji "odlično raspoloženi" jer su se vratili na posao. "Oči im sjaje. Nedostajala su im djeca."

Natalia je odjednom počela plakati. "Dođite kad rat završi i pokazat ćemo vam normalne vrtiće", rekla je kroz suze. "Sve je tako tužno. Ali je u redu. Bit će sve u redu."