Foto: FaH/Index

ODJEDNOM su se svi "zaljubili u Mary" i čuli za samostalnu kandidatkinju za gradonačelnicu Zagreba Brunu Esih, iako nitko ne raspolaže pouzdanim odgovorom "otkud se ova spuknula", štono bi rekli purgeri iz Stare Vlaške. No, odgovor je biografski karakterističan za hrvatske prilike; rođena Splićanka, obiteljskim porijeklom iz Zlosela s Kupresa, svoju karijeru zahvaljuje stjecaju sretnih životnih okolnosti, obiteljskom političkom zaleđu i izravnoj povezanosti s kontradiktornim NDH revizionistom Zlatkom Hasanbegovićem.

No, cijela životna povijest i politička karijera Brune Esih obilježena je ocem, dr. sc. Matom Brstilom, koji joj je patrijarhalnim odgojem ucijepio ljubav prema radikalnoj hrvatskoj emigraciji i sklonost brštenju mitskih plodova nacionalnog blagostanja sa stabla latinoameričkih desničarskih tiranija. Otvorenim prezirom prema socijaldemokratskim idejama koje nerijetko poistovjećuje s komunističkom diktaturom, Bruna Esih kao djelatnica Instituta za društvene znanosti Ivo Pilar zvuči kao da je svoju političku agendu preuzela od zloglasnog savjetnika svih viđenijih latinoameričkih diktatora Ive Omrčanića, kojeg desničarsko-klerikalni portal "Benedikt" slavi kao hrvatskog vizionara. Set vrijednosti koji se proteže od kreacionističkih postavki svijeta preko ideje o NDH kao vjekovnoj težnji Hrvata i selektivne lustracije komunističkih lidera – ipak je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman  svojedobno bio politički komesar NOVJ - pa sve do lauda klerodesničarskih krugova Željke Markić i Velimira Bujanca, intelektualni i društveni su kontekst mlade nade ekstremne desnice koja je na proteklim parlamentarnim izborima na listi HDZ-a iznenađujuće osvojila gotovo 11 tisuća preferencijalnih glasova birača.

Nitko s njom nije računao i sve do jučer su na Trgu žrtava fašizma 4 pogađali koje cvijeće voli. No, zašto je uopće ona važna za Hrvate nakon Buge, Tuge i Fuge?

Alternativa za omraženog Hasanbegovića

De facto fenotipna "Arijevka" koja brižno održava takav imidž, Bruna Esih je politička posljedica nagle smjene Tomislava Karamarka i njegove tazbine koja je silom prilika potražila alternativu za omraženog Hasanbegovića. Naravno, riječ "omraženog” doista treba shvatiti uvjetno jer se Hasi živo jebe za mišljenje javnosti sve dok ga na zaštićenim pozicijama drži "tvrdo krilo" stranačke vojske. Iako ga se nikad nije javno odrekao, na vrijeme je shvatio da Karamarko predstavlja "mrtvog konja" i odlučio da više neće izravno voditi njegove bitke, kakva je bila i sustavno zatiranje urbane inteligencije. Preuzeo je njegovo političko nasljeđe kao čuvara "državotvornih zasada" HDZ-a i po karakterističnoj oportunističkoj liniji isturio Brunu Esih u prvi plan. Na njegovu žalost, politička potkapacitiranost, demokratski hendikepi i biografske rupe koje otkrivaju društvenu pretencioznost tipičnu za karijeriste su njegovu štićenicu pretvorili u ranjiv bok Hasanbegovićeve ofenzive u zauzimanju stranačkih položaja.

Naime, prvo se ispostavilo da joj je očeva politička biografija prevelik teret jer je dotični kao provjeren kadar Ive Sanadera katastrofalno ispregovarao s EU točku oko sigurnosti uvoza mesa, agrara i prehrambenih namirnica koje su rezultirale činjenicom da je Hrvatska danas vodeća zemlja po uvozu mesa kojemu ističe rok trajanja te gotovo nezaštićena na europskom tržištu autohtonih proizvoda. Zli jezici tvrde da se tako izravno pogodovalo velikim prehrambenim lancima, a svojedobno imenovanje oca Brune Esih na mjesto ravnatelja Državne uprave za veterinarstvo vide kao zaključnu točku zakonodavnog procesa koji je i danas rak rana hrvatske mesne industrije. Naknadna sklonost klerikalnim organizacijama  poput Opus Dei ili opskurnim političkim snagama okupljenih oko HRAST-a i "U ime obitelji”, u javnosti se tretirala isključivo kao vigilantska kontrola nastale štete, ali svijet visoke politike zbog "očevih grijeha" za Brunu Esih je ostao nedostupno područje.

Crvena zvijezda "za kućnu upotrebu"

Sukob s istaknutim politologom Nenadom Zakošekom oko kvalitete i postavki njezinog znanstvenog opusa "kao ideologiziranog i indoktrinirajućeg" doktorandica Hrvatskih studija je ničim izazvana pokušala u javnosti prikazati kao "psiho-znanstveni mobbing”, a i danas se prepričava ocjena književnika Ante Tomića koji je na temelju broja znanstvenih radova Brune Esih precizno izračunao da joj je bilo potrebno "sat vremena da napiše sedam slova".

U pozadini svega zapravo stoji Hasanbegovićev povijesno politički diskurs koji mitologizira Bleiburg, relativizira zločinačku narav NDH i zagovara lustraciju kao oblik političkog "povijesnog pročišćenja", što je zapravo umanjenica za obračun s neistomišljenicima na ljevici. Stoga ne čudi da je Bruna Esih predsjednica udruge Hrvatski križni put, jedan od koautora Zakona o lustraciji i otvaranju povijesnih arhiva, zagovaratelj uklanjanja imena antifašističkog vođe Josipa Broza Tita s pročelja ulica i trgova, strogo kontroliranog pobačaja i svih ostalih idejnih bisera ekstremne desnice.

Članica saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine ne bi ukinula crvenu zvijezdu kao simbol, ali bi propisala "da služi za kućnu uporabu". Šteta da isti princip nije upotrijebila za vlastitu pamet.

Tigar od papira

I možda bi Bruna Esih još par godina egzistirala u hrvatskom političkom međuprostoru kao "tigar od papira" da nije predstojećih lokalnih izbora. Porazne diplomatske ocjene o stanju ljudskih prava i manjina te neskrivena sklonost revitalizaciji vrijednosti NDH o kojoj je ovih dana kritički govorio i visoki opunomoćenik SAD-a za holokaust Tom Yazgredy, za predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića bilo bi tek dekorativno pitanje – on bi najrađe da prvo polje hrvatske šahovnice bude karirano – da nije stranačkih člankogrizaca okupljenih oko Hasanbegovića.

Naime, prvi i najveći Plenkovićev problem je sastavljanje izbornih lista na koje stranačke podružnice uporno kandidiraju kadrove s kojima su započeti investicijski projekti (čitaj kao "stranački poslovi") na lokalnoj razini. Pokušaj da se HDZ-u ponudi izgled političkog centra redovito se ruši na ideološkim pitanjima tipa "tko je vjerniji izvornim načelima stranke" čime se maskiraju koruptivni ili klijentistički procesi na terenu. Kako bi prekinuo taj mučan i naizgled nerješiv unutarstranački problem, Plenković je odlučio disciplinirati stranku na primjeru zagrebačke podružnice. Kako Hasanbegović nije Kalmeta da ga se na temelju "zaslužnog minulog rada" može zamoliti da odstupi, Bruna Esih postala je nakovanj na kojem Plenković kuje novi HDZ. Jučerašnji Plenkovićev javni istup kojim je širom "otvorio vrata" svima koji ne podržavaju Dragu Prgometa kao HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika Zagreba, samo djeluje kao politički afekt. Zapravo, riječ je o nedvosmislenoj poruci Hasanbegoviću i Esih koja ih definira kao strano tijelo u deklariranoj politici HDZ-a.

Plenković se tako s(p)retno našao u win-win situaciji.  Svjestan da samo čudo može srušiti novi gradonačelnički mandat Milana Bandića, koji je već formalno potvrdio gradski proračun i šefu HDZ-a je daleko prihvatljiviji izbor od Anke Mrak Taritaš, iskoristit će gradonačelničku kampanju za pozicioniranje svojih kadrova i ideja, te zauvijek zaključiti priču s jogunastim Hasanbegovićem koji van stranke nema političku budućnost.

Kako došla, tako i otišla

Bruna Esih? Kako došla, tako je i otišla - kao neželjena nuspojava Hasanbegovićeve politike. Kad bi i istupili iz stranke, odvukli bi maksimalno deset tisuća glasova ili jedan vijećnički mandat što je niska cijena za Plenkovića u rješavanju stranačkog balasta koji jednim "mjerenjem kukuruza" ili "domoljubnim poslovanjem" periodično uništavaju svaki trud da se HDZ pretvori u građansku stranku desnog centra.

Ipak, na kraju priče ostaje gorak okus i osjećaj da bi situacija ostala nepromijenjena u svom stranačko-nepotističkom kontekstu da nije bilo pretjerane političke opijenosti u Zlatka Hasanbegovića i neskromnih ambicija Brune Esih. Istini na volju, i dalje će drviti o Udbi, Bleiburgu, Kominterni, Crkvi kao neupitnom autoritetu i antihrvatskim urotnicima, posredno postavljati poznanike i rodbinu na ravnateljska mjesta kulturnih institucija, trošiti proračunska sredstva na pseudopovijesne projekte o "milijunima žrtava komunističkih zločina" i svakodnevno kontaminirati javni prostor ideološkim sukobima. No, bar ćemo ih rjeđe čuti u napornim ex cathedra javnim monolozima.

Sve u svemu, izgledan odlazak Hasanbegovića i Esih iz žiže javnosti dobitak je za politiku, a gubitak za znanost. Nećemo niti primijetiti par povjesničara manje, a vjerujem da će povijest kao znanost ipak uspjeti preživjeti taj udar.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala