Zbog boje kože u rodnoj Hrvatskoj nije imala posla, a sad je u top 100 pedijatara u New Yorku
Foto: Index
„BIJELA kuta, razbacivanje latinskim i stručnim terminima i obavezna distanca prema pacijentima nisu, kao što to neki liječnici u Hrvatskoj još uvijek misle, bit medicine. Onima koji se spremaju van poručila bih stoga da se prisjete poniznosti, a zaborave na bahatost i aroganciju. Ukoliko se nadaju da će, zbog većih plaća nego u Hrvatskoj, za par godina rada u inozemstvu postati Rockfelleri, grdno će se razočarati, jer mi liječnici smo svuda u svijetu radnička klasa, a ne aristokracija. Poštuju nas, no to se poštovanje ne zarađuje u paketu s velikom plaćom, nego sa znanjem koje stječemo i trudom koji ulažemo u svoj profesionalni rast i razvoj. Planirate li raditi na zapadu, pripremite se na 80 do 100 sati rada tjedno i zaboravite na mito“, kaže Dalan Sow Read, hrvatska liječnica koja je prije dva desetljeća, s diplomom zagrebačkog Medicinskog fakulteta, otišla u Ameriku gdje je najprije počela raditi u indijanskom rezervatu, a danas je ugledna profesorica te ima vlastitu ordinaciju u Brooklinu.
Iako je medicinu završila u roku, s prosjekom ocjena 4,5, kći Zagrepčanke i stranog studenta u ratnim devedesetim godinama u Hrvatskoj se nije mogla zaposliti. Zbog tamne puti na razgovorima za posao doživljavala je neugodnosti i provokacije. U sjeni predrasuda, talent mlade liječnice u njenoj rodnoj zemlji ostao je potpuno nezapažen, no nakon proživljene noćne more u Hrvatskoj, Dalan je ostvarila svoj američki san te je već treću godinu zaredom među 100 najboljih pedijatara u New Yorku. Zbog iznimno visokog rejtinga koji je dobila zahvaljujući zadovoljnim pacijentima, u njenu ordinaciju u Brooklynu dolaze i pacijenti iz udaljenih američkih država.
Ovo je ljeto ugledna liječnica posjetila Brač i prisjetila se vremena koje je prethodilo njenom odlasku iz Hrvatske čak na drugi kontinent.
„Moje završne mjesece studiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu obilježilo je mučno ratno vrijeme. Posljednje sam ispite spremala pod sirenama, prekidajući učenje kako bih svako malo trčala u podrum. Nakon što sam 1992. diplomirala, trebalo je odraditi staž, što je bilo vrlo teško jer su mnogi liječnici bili na frontu i medicinski je sustav pucao po šavovima.
Stoga sam odlučila volontirati na Svetom Duhu. Tek nakon nekoliko mjeseci uspjela sam odraditi staž koji je bio strahovito intenzivan jer su bolnice bile pune ranjenika i izbjeglica, te sam već kao mlada i neiskusna početnica, sama skrbila o čitavom odjelu. Nakon stažiranja sam krenula u potragu za poslom, sanjala sam i o specijalizaciji iz pedijatrije, no ispostavilo se da je to nemoguća misija. U mom rodnom Zagrebu posla za mene nije bilo. Nitko me nije želio zaposlit jer sam „mješanka“, majka mi je Zagrepčanka, a otac je došao iz Gvineje na studij, dobio državljanstvo i ostao u Hrvatskoj. Nakon što su mi se snovi u Hrvatskoj srušili, odlučila sam otići negdje gdje su ljudi tolerantniji i otvoreniji jer ovdje bih uvijek bila samo netko druge boje kože“, prisjeća se, s tugom u glasu, dr. Dalan Sow Read događaja iz devedesetih.
Iako je od tada prošlo više od dva desetljeća, a u međuvremenu smo postali i članica EU, „ozdravili“ , očito, još nismo što potvrđuje i nedavni rasistički incident na glavnom zagrebačkom trgu kada je skupina mladića umalo pretukla turistu samo zato što je crnac.
„Bolje je otići iz Hrvatske, nego karijeru graditi preko veze sa starijim liječnikom“
Osim nacionalnih previranja, koja su se slomila na tadašnjim mladim generacijama, te rasizma, čije je otrovne posljedica, ratnih 90-ih, mlada liječnica itekako osjetila, u sjećanju joj je, kaže, ostao i diskriminirajući odnos prema ženama koje u poslovnom svijetu nisu ravnopravne čak ni kada su obrazovanije, talentiranije i sposobnije od svojih muških kolega.
„Kod nas je medicina i dalje „muški svijet“. Kolege su me gledale kao interesantnu, lijepu, zgodnu, egzotičnu ženu, a ja sam željela da u meni vide osobu iza koje su sati i sati učenja i u kojoj je neutaživa želja za novim znanjima, osobu koja zaslužuje isti nivo poštovanja. Na žalost, karijeru ovdje možeš najbrže graditi kroz vezu s nekim od starijih, već renomiranih liječnika, a tu cijenu nikada ne bih pristala platiti. Stoga sam 1994. definitivno odlučila spakirati kofere i otići u Ameriku. Iako je bilo teško, nisam se pokajala jer sam tamo kao žena, u profesionalnom smislu, potpuno ravnopravna sa svojim kolegama “, kaže dr. Sow Read.
U New York je došla s hrvatskom diplomom no morala je krenuti iz početka. Uvidjevši da će se skup i užurban život u Velikoj jabuci svesti samo na borbu za golu egzistenciju te da neće imati vremena za učenje i profesionalni razvoj, odlučila je preseliti na mirniji jug. Put ju je odveo u Oklahomu gdje je dobila i svoj prvi posao u indijanskom rezervatu.
Radila je s Apačima, Kajovama i Komančima
„Kada završiš medicinu u nekoj drugoj zemlji, u Americi s tom diplomom moraš zaboraviti da si liječnik, te ponovo pronaći poniznost i krenuti od početka. Budući da se nisam odmah mogla zaposliti kao liječnik, počela sam raditi kao asistent na kardiovaskularnim istraživanjima u epidemiološkom centru Oklahoma Citija. Radila sam intervjue s Apačima, Kajovama i Komančima, te preglede i dijagnostiku, ali ne i liječenje“, prisjeća se ugledna liječnica ni malo lakog početka svoje američke karijere.
Otežavajuća okolnost bilo je i slabo poznavanje engleskog jezika zbog čega joj je trebao i po čitav dan da pročita stranicu stručnog teksta.
„Tek kada sam počela razumjeti američke standup komičare, znala sam da je moj mozak konačno počeo razmišljati na engleskom i da sam spremna pristupiti testu koji se mora i pročitati i riješiti za 60 sekundi. Nakon što sam položila tzv. Step 1, ispit cjelokupne bazične medicine, a zatim i Step 2, konačno sam mogla nostrificirati hrvatsku diplomu. Od tog trenutka, kada sam dobila ECFMG certifikat, po drugi sam puta u životu, ali prvi put u Americi, postala liječnica, no u struci se nisam mogla zaposliti sve dok ne završim i specijalizaciju za koju kandidira užasno mnogo kandidata. U Americi je specijalizacija zagarantirana samo onima koji su postigli odlične rezultate na testovima, dok je sudbina onih koji su završili medicinu kao prosječni ili ispodprosječni studenti, vrlo neizvjesna te u unatoč diplomi mogu zauvijek ostati bez specijalizacije što im onemogućava rad u struci“, pojašnjava naša sugovornica.
Dalanin sin s bakom iz Zagreba
Rezultati koje je postigla omogućili su joj povratak u Brooklyn u koji se zaljubila na prvi pogled, ali i na prvi miris. Bio je to miris lipe iz obližnjeg parka koji ju je daleko u tuđini neodoljivo podsjetio na miris rascvalih lipa na Trešnjevci, pored stana njene bake. Po povratku u Brooklin odmah je dobila specijalizaciju i to onu o kojoj je sanjala u Hrvatskoj.
„Bile su to tri vrlo naporne godine. Imala sam bebu od devet mjeseci, no tijekom specijalizacije opće pedijatrije radila sam i po 80 sati tjedno. Potom sam upisala još tri godine subspecijalizacije. Za sve to vrijeme radite mnogo, danima ne izlazite iz bolnice, a plaćom koju primate jedva pokrijete troškove života. Nakon što sam završila subspecijalizaciju, zaposlila sam se kao profesor u bolnici gdje radim sa studentima adolescentne medicine, a otvorila sam i svoju privatnu praksu“, kaže dr. Sow Read koja je danas direktorica programa istraživanja na odjelu za adolescentnu medicinu.
Studente medicine zatrpavaju pasivnim znanjem
Na pitanje je li joj znanje koje je stekla na zagrebačkom Medicinksom fakultetu bilo dobar i dovoljan temelj, naša sugovornica kaže da studenti u Hrvatskoj kroz obrazovni sustav dobivaju mnogo znanja, no ono je pasivno i treba ga aktivirati.
„Profesori studente uče onome što i sami mogu pročitati u knjigama umjesto da ih uče kako konstruktivno razmišljati. Nije problem napamet nabiflati sve o, primjerice, slijepom crijevu te potom otići na ispit i to izrecitirati, poput pjesmice, no budući liječnik treba naučiti kako komunicirati s pacijentom kako bi uopće otkrio da je riječ o problemu sa slijepim crijevom.
Zato je vrlo važno, osim s knjigama, provoditi i vrijeme s pacijentima. Umjesto da pričaju o jauzni i kavi, liječnici studentima na vizitama trebaju pokazati da je dobar kontakt s pacijentom, otvoren, jednostavan razgovor, bez razbacivanja stručnim terminima, temelj je uspješnog liječenja“, kaže naša sugovornica. Osim što je čest predavač na američkim klinikama i institutima i sama redovito pohađa stručne seminare te konstantno uči i usavršava se.
U Americi liječnici žive dobro, ali ne razbacuju se dolarima
Liječnici u Americi svakih 10 godina ponovno idu na polaganje ispita, koji je svaki puta sve složeniji. Ovisno o razini znanja i iskustva te potrebama klinike, dogovara se i liječnička plaća. Zanimljiv je i podatak da su na uglednijim klinikama plaće liječnika manje jer je raditi na tako prestižnom mjestu veliki plus u životopisu i odskočna daska u karijeri. Iako mi je plaća mnogo veća od prosječne američke plaće, od ukupne sume koju dobijem moram izdvojiti 15 posto za svoju mirovinu, 30 posto za taksu, potom dobar dio ode na zdravstveno osiguranje te u fond za buduće školovanje mog djeteta“, kaže dr. Dalan Sow Read koja uskoro u Brooklinu planira i novi projekt koji uključuje i otvorenje velikog centra za adolescente.
Iako joj je daleka zemlja omogućila ono što rodna Hrvatska nije, za nekoliko se godina ipak planira vratiti u zemlju gdje su njeni najbliži, a želja joj je godine do mirovine odraditi u maloj ordinaciji na nekom pitomom hrvatskom otoku gdje se svi stanovnici međusobno poznaju i gdje nema otuđenosti.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati