U VREMENU kada je riječ "pop" nešto predstavljala, puno prije maloumnih pjesmica koje traju jednu sezonu i izvođača koji će za prostor u medijima učiniti sve osim snimiti nešto kvalitetno i biti popularni zbog onoga što stvaraju, a ne onog što čine da bi pažnju skrenuli s činjenice da im je glazba smeće, Michael Jackson je bio najveći.

Bio je i više od toga. Bio je "Kralj popa". Iako je riječ o tituli koju mu je dodijelila Elizabeth Taylor to nije bila jedna od onih brzinski skovanih i lakomislenih PR besmislica koje u današnje vrijeme ne znače apsolutno ništa već nepobitna činjenica jer ako ste rođeni u vremenu od sedamdesetih naovamo, vi bez ikakve sumnje znate tko je Michael Jackson. On je doslovno prvi čovjek koji je glazbu pretvorio u spektakl neviđenih razmjera i utabao put za generacije i generacije glazbenika koji su to kasnije, s većim ili manjim uspjehom pokušavali emulirati. I čak ako ne gledate s odobravanjem na titulu „kralja popa“, statistike govore za sebe.

Jedan je od malobrojnih umjetnika koji su dva puta uvršteni u „Rock and roll Hall of fame“, najuspješniji je zabavljač svih vremena koji je u četiri desetljeća djelovanja prodao preko 750 milijuna ploča, osvojio 13 Grammya, imao 13 broj 1 singlova, u čemu su ga prestigli samo Elvis (17), Beatlesi (20) i vjerovali ili ne, Mariah Carey s 18. Kada bi baš cjepidlačili, ovu bi brojku mogli podići na 17 jer u broj nisu uračunati singlovi grupe „The Jackson 5“ koji su uspješni postali upravo zahvaljujući njemu. A kada bez prevelikih poteškoća uspijete prisvojiti postojeći plesni korak (Moonwalk - koji postoji od ranih četrdesetih prošlog stoljeća) i pretvoriti ga u vlastiti trademark potez, za vas se može reći da ste „kralj“. Na kraju krajeva, koliko je ljudi u stanju reći da su karijeru započeli kao jedanaestogodišnji mladi afroamerikanci i završili je kao najuspješnija bijela žena na kugli zemaljskoj.

Ova plodonosna karijera započela je davne 1967.kada je Michael Jackson bio „čudo od djeteta“ u sklopu obiteljskog benda „The Jackson 5“ kojeg je činio s još četvero svoje braće (Jermaine, Tito, Marlon i Jackie). Sa 18 godina postaje njihov glavni tekstopisac, a dvije godine kasnije kreće u solo karijeru zahvaljujući prijateljstvu koje je sklopio s producentom Quincyem Jonesom nakon zajedničkog rada na mjuziklu "The Wiz" Sidneya Lumeta. 

Njegov peti solo album „Off the wall“ (1979) bio je početak uspona i svojevrsni odmak od onoga što je radio u sklopu grupe i onoga što je stvarao pod Motownom, a pokazalo se i da je izlazak iz kolektiva bio odličan potez jer ostatak benda bio je očito višak što je vidljivo i iz činjenice da malo tko zna da su nakon njegovog odlaska „The Jackson 5“ djelovali sve do 1990. Album i danas slovi za jedan od najboljih albuma ikad snimljenih, sedam je puta ostvario multi platinastu nakladu i do danas se prodao u preko dvadeset milijuna primjeraka. Postao je prvi izvođač koji se na Billboardovu ljestvicu uspio probiti sa čak četiri singla, a morate se pošteno potruditi da bi pronašli jednu jedinu kritiku koja bi album definirala bilo kako drugačije osim kao „pop klasik“.

No, bio je to samo početak jer album "Thriller" ostvario je nezamislivo i zacementirao njegov status ultimativne pop zvijezde. U obzir definitivno moramo uzeti podatak da je svih sedam singlova od ukupno devet pjesama s albuma ušlo na same vrhove top ljestvica, a u sjećanju ostaje i nezaboravni spot/kratki film za naslovnu pjesmu koji je režirao tada iznimno popularni redatelj horora John Landis i u to je vrijeme bio najskuplji spot ikad snimljen (budžet je bio pola milijuna dolara). Do današnjeg dana pretpostavlja se da je album prodan u preko 100 milijuna primjeraka iako brojevi u velikoj mjeri variraju. Vezano uz album, svakako valja spomenuti i triviju da jedan od njegovih vjerojatno najvećih hitova "Billie Jean" umalo nije završio na albumu jer Quincy Jones pjesmu nije mogao podnijeti, ali nakon nesuglasica između njega i Jacksona pjesma je na svu sreću ipak završila na albumu.

Pet godina nakon "Thrillera" Jackson je bio jedna od najvećih zvijezda na svijetu što mu je donekle i omogućilo da se u svoj novi album "Bad" upusti sa nezamislivom autorskom slobodom. Ta je sloboda rezultirala sa pet broj 1 singlova, dva Grammya i preko 30 milijuna prodanih primjeraka što ovaj album čini trećim najbolje prodavanim albumom u njegovoj karijeri. Napisao je devet od jedanaest pjesama, a na albumu je trebao gostovati i mega popularni čudak i tadašnji rival Prince koji je čuvši singl "Bad" na kojem je trebao gostovati, zaključio da pjesma nije "dovoljno mračna" (trivije radi, u spotu se pojavljuje i nekad plesač, a kasnije velika akcijska zvijezda, Wesley Snipes.

Neki bi rekli da je početak kraja bio album "Dangerous" iz 1991. Na svu sreću kritika je prečesto dijametralna mišljenju publike jer album je njegov drugi najprodavaniji (32 milijuna) i jedan od najduže pravljenih u njegovoj karijeri (16 mjeseci). Približio ga je cijeloj jednoj novoj bazi slušatelja jer debelo je počivao na tada iznimno popularnom "new jack swingu", a iznjedrio je nezaboravne singlove kao što su "Black and White", "Remember the time", "Heal the world" i "In the closet".

Ipak, neovisno o mišljenju kritike ovo je bio početak kraja, ali iz potpuno drugih razloga. Dvije godine nakon izdavanja albuma u medijima je izbila priča o navodnom zlostavljanju maloljetnog Jordana Chandlera što je Jacksona dovelo do psihičkog sloma, ovisnosti i prekida uspješne svjetske turneje.

U jeku medijskog cirkusa, Jackson je krenuo u stvaranje megalomanskog projekta „HIStory: Past, Present and Future“, dvostrukog CD-a na kojem se lagano počeo osjećati utjecaj pritiska javnosti pa neke od pjesama djeluju kao njegov obračun s medijima, a što je u konačnici rezultiralo mlakom reakcijom kritike i publike. U jednom je trenutku optužen i za antisemitizam zahvaljujući dijelu teksta „jew me, sue me“. Doduše, prodaja od 20 milijuna primjeraka (40, ako u obzir uzmemo da se radi o dvostrukom albumu) nikako nije zanemariva, ali tri najjača singla protekom vremena pokazala su se i kao njegove najslabije uspješnice što je vidljivo i po njihovim pozicijama na top listama. Izdavanje albuma popratila je i podjednako megalomanska turneja s ogromnim kipovima koji su se pojavljivali na mjestima gdje su se nastupi održavali.

Pad se nastavio na uvjetno rečeno nezamijećenim albumom „Invincible“ koji se prodao u „samo“ 10 milijuna primjeraka što je za njega nezapamćeno loša prodaja iako u obzir valja uzeti i činjenicu da su u to vrijeme prodaje značajno pale. Primjera radi, Eminem je albumom iz 2000.(Marshall Mathers LP) ostvario prodaju od 20 milijuna, a riječ je o najbrže prodavanom albumu svih vremena. No, bio je to definitivni kraj jedne velike karijere jer ovog puta njegov osobni život i nebrojene operacije zbog kojih je izgledao zastrašujuće postali su važniji od glazbe koju je stvarao.

Publika ga je sve više percipirala kao bolesnika, čudaka i pedofila čemu svakako nisu pomogle sumanute izjave koje je u medijima neprestano davao. Nekad popularni ranč „Neverland“ postao je sinonimom njegove navodne sklonosti maloljetnicima i prije svega užasom roditelja i predmetom sprdnje mnogih komičara. Tendenciozni dokumentarac „Living with Michael Jackson“ Michaela Bashira bio je primjer gotovo neizdrživog žutila, no došao je u vrijeme kada je Jackson optužen za zlostavljanje još jednog maloljetnika. Ovog puta bila je riječ o Gavinu Arvizou.

Posljednjih godina nekoliko se puta govorilo o velikom povratku iz čega su izašli samo slabašni remixevi njegovih najvećih hitova. Sve se češće pričalo o bankrotu, a Jackson je marginaliziran u gotovo svakom pogledu.

Bilo kako bilo, skandali se zaboravljaju, a ono što ostaje činjenice su. Michael Jackson najveća je zvijezda u razdoblju poslije Elvisa Presleya, bio je najveći i samim tim doživio najveći pad, iza sebe je ostavio gomilu hitova koji su bili i ostat će nepresušni izvor inspiracije nadolazećim naraštajima i upravo je to ono po čemu ćemo ga i po čemu bi ga trebali pamtiti.

Hrvoje Marjanović