Foto: Borna Čavrag / Index

SVE ŠTO je trebalo reći, Đole je kazao sam. "Mi smo takav narod da psovka nekad vrijedi tisuću riječi. Znate ono kad vas netko pita 'Kakav je bio koncert?', a vi kažete 'U pičku materinu...' E, to je to". Među nekoliko tisuća ljudi, koliko ih je svjedočilo koncertu Đorđa Balaševića na opatijskoj ljetnoj terasi, nema niti jednog koji može bolje opisati spektakl kojem smo svjedočili.

Tiha, nezvana, sama...

Balašević je proteklih pet i kusur godina bio zauzet radom na svojem filmu "Kao rani mraz". Kroz sve te godine ostali smo uskraćeni za njegove svirke (jer manifestacije u Kerempuhu i sličnim lokacijama nisu koncerti već monodrame). U Opatiji je sve to nadoknađeno. Novoformirani bend Panonska mornarica (a ima ih više nego dovoljno da bi mogli upravljati bilo kojim brodom Hrvatske ratne mornarice) svirku je odradio besprijekorno. Od pima do kontrabasa, od violine do električne gitare, na pozornici nije bilo niti jednog glazbenika koji je dao manje od 200 posto.

Međutim, svirka, koliko god savršena bila (a bila je), nikad nije primarna odlika Đoletovog koncerta. On kaže da su njegove pjesme veće od njega. I da je to ono što je doista bitno. Ali Đorđe Balašević je, za ex-Yu pojmove, bio i ostao više od običnog glazbenika. Ono što Bruce Springsteen and The E Street Band stvaraju kroz svirku, to Đole proizvodi svojim stihovima i prisutnošću na sceni. Emocije koje najveći jugoslavenski kantautor proizvodi svojim nastupima imaju posebnu vrijednost - one su iskrene, istinske, čiste, nevine gotovo kao "prva ljubav".

Očekivana kiša je izostala, ali suze su tekle

Osjetilo se to posebno u posljednjih pola sata koncerta. "Bezdan" je izmamio prve suze (posebno u ženskom dijelu publike). "Jesen stiže dunjo moja" bila je samo prirodni nastavak istog fazona. "Lepa protina hći" bila je katarza koju smo čekali, onaj trenutak zbog kojeg je koncert prestao biti izvanredan i postao savršen. "Vasa Ladački u Opatiji" je, bez daljnjeg, središnji događaj ljeta na Kvarneru. Dovoljan dokaz su brojke; Ljetna pozornica u Opatiji ne pamti ovakvu posjećenost.

Isto kao što ne pamti glazbenika kojeg je publika dočekala s takvim intenzitetom. Kojeg je, od prve do zadnje pjesme, pratila bez zadrške. I kojeg je, nakon tri i kusur sata, tražila da opet izađe na pozornicu i nastavi, ako treba do jutra. Zapravo, jedina zamjerka koju Đoletu možemo uputiti, odnosi se na trajanje koncerta. Svoju je publiku Balašević naviknuo na svirke od najmanje četiri sata. U Opatiji nam, nažalost, nisu trebala "pluća za dva poluvremena". Ali i ovo jedno je ispunilo sva očekivanja. Tako da, za kraj, ostaje poručiti samo dvije stvari: Đole, hvala ti i dođi nam opet.