BEZ obzira na to hvata li vas nesvjestica ili vam je koža suha, zasigurno su vam savjetovali da pojačate unos vode u organizam kako biste otklonili svoju boljku. Kako BBC otkriva, ovi savjeti nemaju nužno znanstvenu osnovu, već su nusprodukt vjerovanja starog nekoliko desetljeća.
Sudeći po riječima Vincenta Priessnitza, osnivača hidropatije, ljudi su u 19. stoljeću vodu ispijali tek na samrti.
Vremena su se znatno promijenila pa tako prodaja vode u SAD-u danas nadilazi prodaju gaziranih pića. Sa svih strana se susrećemo s porukama o tome koliko je važno da svakodnevno unesemo litre vode radi boljeg zdravlja, više energije i čistije kože te da je voda ključ uspjeha u borbi s viškom kilograma i pri prevenciji raka.
Poticaj ovoj žudnji za vodom je neslužbeno geslo "piti osam čaša od po 240 ml vode dnevno", što iznosi skoro dvije litre vode na dan. Ovo pravilo, pak, nije potkrijepljeno znanstvenim istraživanjem.
Porijeklo ovog rekla-kazala pravila najvjerojatnije leži u dvije upute koje su stare već nekoliko desetljeća.
1945. Odbor za namirnice i prehranu američkog Nacionalnog savjeta za istraživanje je izdao uputnicu odraslim osobama da trebaju unijeti jedan mililitar tekućine na svaku kaloriju hrane. U slučaju žena, pri unosu od 2000 kalorija, ova brojka iznosila je 2 litre tekućine, dok je za muškarce koji unose 2500 kalorija, pravi odnos bio 2,5 litara tekućine dnevno. Ipak, riječ nije bila isključivo o vodi, već i o drugim vrstama napitaka, uključujući voće i povrće koje sadrži 98% vode.
U međuvremenu, 1974. objavljena je knjiga nutricionista Margaret McWilliams i Frederika Stera pod nazivom "Prehrana za dobro zdravlje". U svojoj knjizi oni odraslima savjetuju unos između šest i osam časa vode dnevno. Ipak, navode kako se tu mogu svrstati i voće, povrće, napici s kofeinom, gazirana pića, čak i pivo.
Voda čini dvije trećine naše tjelesne mase i svakako je od velike važnosti. Ona igra ključnu ulogu u većini kemijskih reakcija koje se zbivaju unutar našeg organizma.
Naše tijelo gubi vodu kroz znojenje, uriniranje i disanje. Simptomi dehidracije se mogu uočiti po gubitku 1-2% tjelesnih zaliha vode. Tek u rijetkim slučajevima ovakvo stanje može biti smrtonosno.
Vjerovanje u mit koji kaže kako moramo piti osam čaša vode dnevno uvjerilo nas je da svaki osjećaj žeđi tumačimo kao stanje opasne dehidriranosti. Nasuprot tom vjerovanju, stručnjaci se slažu kako našem organizmu nije potrebno više od one količine tekućine koju tijelo samo zatraži.
"Poslušajte svoje tijelo i ono će vam reći kada je žedno", riječi su Courtney Kips, sportske liječnice i zdravstvene ravnateljice Triatlona u Londonu i Blenheimu.
"Taj mit o tome kako ste zakasnili ako osjetite žeđ zasnovan je na pretpostavci da je žeđ lažan znak manjka tekućine, ali se postavlja pitanje zbog čega bi ostali mehanizmi u tijelu bili savršeni, a baš žeđ lažna", dodaje ona.
Iako je voda najzdravija opcija s obzirom na to da nema kalorija, i drugi napici, poput čaja i kave, mogu nas hidratizirati unatoč tome što kofein može imati blago diuretičko djelovanje.
Dokazi o tome da smo dužni unijeti više vode nego što naš organizam signalizira su neuvjerljivi. Ipak, pojedina istraživanja pokazala su koristi od izbjegavanja čak i preuranjenih faza blage dehidracije, što se konkretno odnosi na poboljšanje moždanih funkcija pri rješavanju problema.
Pojedine studije, pak, pokazale su da postoji odnos između unosa vode i smanjenja viška kilograma.
Brenda Davy, profesorica nutricionizma, prehrane i tjelesne rekreacije s Državnog sveučilišta i Politehničkog instituta u Virginiji, provela je jednu takvu studiju podijelivši sudionike u dvije grupe. Objema skupinama je bilo naloženo da se u rasponu od tri mjeseca drže zdrave prehrane, ali je samo jednoj grupi dala direktivu da pola sata prije svakog obroka popiju pola litre vode. Upravo ta skupina je bila uspješnija u gubljenju viška kilograma.
Barbara Rolls sa Sveučilišta College u Londonu napominje kako je bilo kakav utjecaj vode na gubitak kilograma moguć jedino ako je konzumirana voda zamjena za napitke pune šećera te da voda, osim ako nije dio unesene hrane, kao što je slučaj s juhama, vrlo brzo prođe kroz želudac.
Još jedan ustaljeni mit o svojstvu vode je njena učinkovitost pri poboljšanju tena ili kvalitete kože, za što nema znanstvenih dokaza.
Ono što se nerijetko propušta kada je konzumacija vode u pitanju je opasnost od prekomjernog unosa.
Prevelika količina vode u organizmu može dovesti do otapanja razine natrija u krvi, što može uzrokovati oticanje mozga i pluća uslijed premještanja tekućine radi naknade razine natrija u krvi. Ovakvi ozbiljni slučajevi hiponatremije, odnosno, poremećaja elektrolita uslijed prekomjerne hidratacije, javljaju se nerijetko tijekom maratona, na kojima se sudionicima često i savjetuje da stalno piju vodu kako, ironično, ne bi dehidrirali.
Uslijed svih izloženih činjenica postavlja se pitanje koliko vode dnevno je neophodno unijeti u organizam i je li nošenje bočice s vodom čak i na kratke relacije od po nekoliko minuta pretjerano. Nakon šezdesete godine ljudi bi trebali obratiti veću pozornost na potrebe svog organizma jer u toj dobi naši tjelesni mehanizmi prepoznavanja žeđi počinju slabjeti.
Većina stručnjaka se slaže da se potreba za unosom tekućine mora odrediti u odnosu na dob osobe, njene dimenzije, spol, okruženje i razinu fizičke aktivnosti pa je suvišno opterećivati se proizvoljnom dnevnom količinom, uzimajući u obzir da nam naše tijelo signalizira kada mu je neophodna voda na isti način na koji nas obavještava o gladi ili umoru.
Čini se da je jedina zdravstvena korist od prekomjernog unosa vode to što ćete možda izgubiti koji kilogram neprestano trčeći do zahoda.