Paul Verhoeven, gazda Marsovskog burgera, kao i cijelog Marsa s mutantima, ali i gazda toliko drugih stvari da se o njemu može ili samo najkraće moguće ili barem u deset 500-straničnih knjiga pričati. Pokušat ćemo najkraće...
Jasna je referenca na Totalni opoziv u prvoj rečenici, ali to je samo jedno od nekoliko holivudskih ostvarenja po kojima i najšira publika prepoznaje nizozemskog maga režije. Uspio je, onako muški, kroz nasilje, seks, specijalne efekte, humor provući i željene političke misli (pobogu, Cohaagen u Opozivu naplaćuje zrak), religijske, čak filozofske...
Da od uglavnom tipskih glumaca ne zahtijeva izlazak iz tih tipova, a da opet dobije njihove najbolje radove, da spomenuti efekti ne pojedu inteligenciju Opoziva, RoboCopa, Svemirskih vojnika.
Zatim, da od ne baš predebele priče Sirovih strasti napravi triler za fotografsko pamćenje, da čak i Showgirls budu gledljive u svojoj nedaći, manje-više je uspio sve to ostvariti bez jedne sekunde umorene publike i naravno da zaradi i lijepe novce. Doktorski.
Spomenuli smo samo par stvari iz Sjedinjenih Država, njegova karijera u matici je vrijedna priče u istoj mjeri, a tamo je Rutgera Hauera podario traci i dao ne dašak, već daščinu svježine još od početka sedamdesetih.
Tada je snimio Posao je posao, Soldaat van Oranje, Četvrti čovjek, pa Ratluk koji je proglašen za najbolji nizozemski film XX. stoljeća, a publika je Paulovu Crnu knjigu iz 2006. izglasala za broj 1 svih vremena u zemlji tulipana, klompi, Van Bastena i poldera.
To sve dovoljno govori i o domaćoj cijenjenosti, jednom prilikom je uvršten i u 100 najznamenitijih Nizozemaca koji su ikad postojali, a od popularnih priznanja ima i Cesara za Elle, Zlatni globus, Saturn, pa Oscar i Bafta nominacije, kao i osvojenu Zlatnu malinu za Showgirls, koju je šmekerski otišao prihvatiti na ceremoniji što nitko prije njega nije napravio.
Spomenusmo tipske glumce i nekako je logično da Arnold Schwarzenegger igra junaka s kratkim frazama pred ubojstvo, da Sharon Stone bude femme fatale, da Casper Van Dien i Denise Richards budu u okvirima bazične, gotovo autoironične glume i tako dalje, to je logično i Verhoeven to ne mijenja. Dakle, kod njega svi rade ono što rade i inače, to jest ono što rade najbolje, jer Paul ne voli stvarati valove.
Imao je tu ekipicu koju je koristio više puta, npr. veliki Jerry Goldsmith je komponirao za Sirove strasti, Totalni opoziv i Čovjeka bez sjene, vizualne efekte za RoboCopa i Opoziv je radio isti čovjek (Rob Bottin), Ronny Cox ima sočne uloge u oba ta filma, također još nekoliko glumaca se provlači kroz više naslova, pa i samo iz toga se vidi perfekcionizam i koliko Verhoeven uživa stvari držati pod kontrolom i u sigurnim rukama, bez sumnje je i to jedan od razloga što su i filmovi tako kvalitetni.
PG (klasifikacija upozorava roditelje da neki materijal u filmu možda nije prikladan za djecu iako film nema stroge restrikcije za gledanje) u Hollywoodu 21. stoljeća ne može imati mjesta za nekoga poput Verhoevena, samo eventualno za klaunove koji sigurno glume njegovu hrabrost i beskompromisnost.
Tako da hvala Isusu što se sretoše osamdesete/devedesete s Paulom u Americi, pa se nemaju za čim prosipati suze, a naravno nema potrebe ni za njim samim pošto je i danas zdrav i prav duboko u devetom desetljeću. U svakom slučaju, bez europskog vojnika u američkoj službi, dva bogata filmska desetljeća bi bila značajno, značajno siromašnija.
