OLIVER DRAGOJEVIĆ rođen je na današnji dan. Povodom toga, u suradnji s YugoPapirom, prenosimo intervju koji je dao Vanji Buliću za Dvoje 1984. godine.
Rujan 1984: Dva mladića prilaze Oliveru Dragojeviću i nude mu vino. Sutra odlaze u vojsku i, umjesto oproštajne večeri s prijateljima, organizirali su - kolektivni odlazak na Oliverov koncert. Vino su kupili u hotelu, u jeku turističke sezone. Oliver pije iz boce, a oni pričaju o Šolti, Veloj Luci, skalinadama, malim Lucama, malinkoniji, Nadalini... Odlično se razumiju i nazdravljaju reskim udarcima boce o bocu.
Novinaru nije lako u ovakvom društvu i raspoloženju jer njegova želja za čeprkanjem po nečijem životu i radu ne uklapa se u jedan ovakav ljudski, spontani susret pjevača i ljudi koji vole njegovu pjesmu. Oliver kasnije govori kako mu poslije koncerta nije do pića, ali "ća će kad mali sutra gre u vojnike". Bez provjeravanja o kojoj je redakciji riječ, tko je novinar s kojim će razgovarati, Oliver pristaje na intervju. Otkud to povjerenje u novinare?
"To je zbog iskustva koje sam imao tijekom proteklih godina. Ako je nešto o meni i loše bilo napisano - bilo je kratko. Ja nisam pristalica ovakvog načina javnog informiranja kakvo je u nas, ali na razgovore ovog tipa moram pristati jer je to dio mog posla."
"Kako čovjek u Vašem poslu može ostati svoj, bez sjenke, a u Vašem slučaju i s aureolom jednog idiličnog života koji vodite van scene?"
"Pristalica sam pisanja samo o onome što ljudi rade. Pjevam zbog publike koja voli moju pjesmu i o tome valja pisati. Moj privatni život trebao bi ostati moj pusti otok, netaknuta imovina koja je samo moja. Kad se stvar napiše oko privatnog života, onda dođu na koncert i oni koji ne vole ono što ja pjevam. A takvi mi ne trebaju na koncertu jer kvare ugođaj, vrpolje se, možda im je dosadno."
"Ljudi Vas ipak prije prihvaćaju kao sentiš čovjeka."
"Ja i jesam sentiš - na bini. Kad pjevam, ja zatvorim oči, onda sam u drugom svijetu jer osjećam pjesmu. U privatnom životu ja sam dosta živ, nestašan..."
Treniranje mentaliteta
"Vaši uvaženi kolege izjavljuju kako ih ne zanima pobjeda, zatim kažu kako ih zanima samo pobjeda, a na kraju su po pravilu uvrijeđeni. Vi maloprije rekoste kako Vam nije stalo do pobjede. Zar ste zaista toliko istrenirali svoj mediteranski mentalitet?"
"A, ne, ne... Mediteranci ne propuštaju lako prvo mjesto. Ali, bez mnogo rada, ako može. To je činjenica da sam ja s jednom pjesmom mogao konkurirati za prvo mjesto. Ružno je reći, ali ja živim od ovog posla."
"Zašto ružno? I ja živim od ovog razgovora, od tekstova koje pišem..."
"Ružno je jer se kod nas pjevanje još uvijek shvaća kao zabava, a ne kao nešto što meni i mojim kolegama pjevačima predstavlja izvor sredstava za život. Ne može naš čovjek prihvatiti da ja živim od zabave. Za njih ja olako živim, lako dolazim do para."
"Kako biste mene uvjerili u suprotno - da ne živite lako?"
"Vas je teško uvjeriti jer poznajete ovu branšu. Nije lak posao. Znate vi to dobro. A sve to Vam govorim jer meni nagrada nije toliko važna zato što su ove dvije pjesme sa Splita (Anđele moj, Luce mala) meni dovoljne za godinu dana života. One će živjeti godinu dana i ja ću ih kao novitete pjevati na svim budućim koncertima."
"Ljudi koji prate festivale samo na televiziji i koji nemaju priliku vidjeti Vas na sceni ne znaju da ste dobar glumac koji publiku drži u stalnom iščekivanju. Kako se to stječe?"
"I ja sam bio jedan od šutljivih, ali čovjek uz mikrofon progovori, pa ako još ima što reći... Publika koja dođe na koncert ima moje ploče u kući i ne znači im mnogo hoće li te iste pjesme čuti još jednom. Oni žele čuti Olivera bez glazbe. I zašto bih ja onda bio mutav? Strahovito vole onaj fluid koji postoji između njih i pjevača."
"Kad smo već spomenuli ponašanje na sceni - što mislite o svojim kolegama?"
Kapa dole pred Đokama
"Mislim da je Balašević toliko nonšalantan na sceni da me to zapanjuje. Veoma je važno da si ti na sceni ono što si ustvari u životu. Kad tu uspiješ, onda nema prepreka. Imam osjećaj da Balašević tu publiku ima doma svaki dan. Toliko se dobro slaže s njima."
"Budite iskreni do kraja: što kao kolega mislite o Balaševiću kao pjevaču?"
"Znate što, ima izvanredne tekstove - njegova zasluga, dosta dobru glazbu - njegova zasluga. Sve ostalo apsolutno nije bitno. On svoje proizvode na pravi, najjednostavniji način prenosi do publike. Da netko drugi to radi, više ne bi bilo onog pečata Balaševića. Bilo je divno gledati Arsena i Đorđa jedne subote uvečer na televiziji. Arsen je maestralno otpjevao Đokinu pjesmu Život je more. Vidite, to je urađeno maestralno, ali to nije dobro jer najbolje zvuči kad to Đoka izvodi. Meni su nudili, Darko Kraljić konkretno, da se ponovo snimi Zvižduk u osam. Nisam to htio prihvatiti jer u meni živi ona interpretacija Đorđa Marjanovića. Bio sam tada mali, ali to ostaje. Zašto kvariti tu uspomenu? Meni je to zazvučalo kao da se ja sad trebam nametati i pokazati kako se to ustvari pjeva."
"Narodna muzika se sve više približava zabavnoj, pa se uspoređivanjem nekih novonastalih pjesama i nekadašnjih festivalskih ostvarenja može zaključiti da je riječ o istoj stvari, samo drugom pakiranju. Split upravo favorizira takav način približavanja narodnom melosu, a hit narodnjaci pjevaju mješavinu kojoj je teško odrediti identitet. Što mislite o tom preplitanju koje često vodi u šund?"
Odlazak svjetskog sevdaha
"Tu nema tajne: te dvije struje će se na kraju stopiti, ali će produkt biti očajan. Neće biti ni zabavno ni narodno, već - loše. Ovo je zemlja koja može sve kupiti i to mi je žao. To je čudo jedno. Sve prolazi u ovoj zemlji."
"Govorite o glazbi?"
"Aha. A što ste vi mislili?!"
"Ipak, Split gaji jedan način njegovanja narodnog melosa, a plejada narodnjaka s Brenom, Vesnom Zmijanac, Almom Altom na čelu radi pjesme koje se približavaju nekadašnjim zabavnjačkim hitovima. Gdje vidite susretanje? Ili je krah neizbježan?"
"Narodnjaci se moraju vratiti izvornim aranžmanima. Riječi mogu odražavati duh novog vremena, ali se zna što je narodna glazba. Narodnjaci izbjegavaju način pjevanja koji je gajila plejada vrsnih narodnih glazbenika. Pa, to je bio svjetski sevdah. Tko to od njih umije otpjevati? A možda i umije, ali narod ne želi to slušati."
"Vi ste Jugotonov ekskluzivac, čovjek koji je na neki način udružio rad s velikom kućom. Koliko ste kao čovjek od imena u struci pitani za neke sumnjive projekte?"
"Nikad, nikad, nikad. Nikad se ljudi iz ove struke nisu sreli, sjeli i razgovarali o tim problemima. Ja za svaku turneju imam drugu kuću, drugog menadžera; toliko je neorganizirano da je to užas. Mi smo Vam struka koja nema nikakvu zaštitu, u kojoj je dobar samo onaj koji trenutno nešto znači. Postojiš dok traješ. Često me pitaju o nekoj društvenoj angažiranosti. A recite mi gdje da se angažiram i kako kad svi upiru prstom u nas, a istovremeno nigdje ne pripadamo. Za sve nas je društveno angažiranje totalna nepoznanica."
Kako poniziti glazbu
"Kad bih sada doveo pet-šest ljudi iz publike i rekao im ovo što ste Vi kazali, oni bi se sigurno nasmijali i pretpostavljam ovako prokomentirali: spominje društveno angažiranje, a naredao je kuću, vilu, auto, novac u banci."
"Ljudi moji, ja živim kao što sam i ranije živio, samo što sam umorniji. Ništa ja nemam. Ustvari, imam sve jer mi nitko to što imam ne može dirati. Nemam ni veliku lovu, ni ušteđevine, imam stan u Splitu, ženu, zdravu i nestašnu djecu."
"Kako to prekinuti?"
"Lako."
"To svi kažu, ali i dalje žive na isti način."
"To je lako prekinuti, ali ja strašno volim ono što radim. Mene nervira ovo putovanje, mijenjanje hotela. Meni je pozornica najlakša. Tada sam na svome. Na pozornici se zabavljam."
"Spominjali smo parodiju koja se uvukla i u narodnu muziku. Kao da se čovjek iz betona pomalo stidi svojih korijena, pa se sprda sa svojom prošlosti."
"Ja vidim po mojoj djeci da je ta glazba dobro smišljena. Oni je odmah pjevuše i pamte. Zgodne tekstove djeca lako pamte, a narodnjački tekstovi sve češće idu na geg, na banalnost. Ja se slažem da mora postojati neki varijetski pristup, neka nadgradnja svega ovog što se ozbiljno radi. Ali, ovo što slušam je nikakav nivo. To je poniženje za glazbenu umjetnost."
Razgovarao: Vanja Bulić (Dvoje, 1984.)