KADA su djeca primorana u nekom trenutku svog odrastanja preuzeti ulogu roditelja i brinuti o sebi, braći i sestrama ili samom roditelju, to ostavlja doživotan trag na njima. Ako djeca odrastaju u takvom okruženju, osjećaju se odgovornima za brigu o emocionalnim potrebama svih oko sebe, često postajući izvor podrške i sigurnosti.
Takva djeca, osim emocionalne potpore, u svojoj obitelji preuzimaju i druge odgovornosti, poput obavljanja kućanskih poslova: pripremanja obroka, čišćenja i sličnog, te donošenja odluka koje ponekad nisu primjerene njihovoj dobi. To može dovesti do osjećaja krivnje i nepotrebne odgovornosti kada nešto pođe po zlu što oni ne mogu popraviti, dodatno jačajući uvjerenje da su oni krivi za sve probleme s kojima se njihovi roditelji suočavaju, prenosi Psychology Today.
Obiteljska psihoterapeutkinja Kaytee Gillis izdvojila je nekoliko najčešćih osobina odraslih koji su kao djeca morali preuzeti ulogu svojih roditelja.
Pretjerana odgovornost i samopouzdanje: djeca koja pokazuju jači osjećaj odgovornosti koji je primjeren za one starije od njih. Kada odrastu, često postanu vrlo samopouzdani i neovisni, jer su od malih nogu morali naučiti ovisiti o sebi.
Poteškoće s ranjivošću: kada su odrastala, ova djeca često nisu pokazivala odgovornost ili tražila pomoć od drugih. Mnogi od njih su se tijekom odrastanja osjećali kao da se nemaju na koga osloniti, a taj ih osjećaj može pratiti i u odrasloj dobi te bi im bilo teško prihvatiti pomoć ili podršku od drugih.
Perfekcionizam: pritisak da ispune očekivanja može dovesti do toga da odrastu u perfekcioniste. Kao rezultat toga, mnoga djeca koja su trebala prerano odrasti mogu nastojati biti najbolja u svim područjima svog života, prenosi Psychology Today.
Poteškoće s postavljanjem granica: zbog rane izloženosti koje su pred njih postavili odrasli, ova djeca često imaju problem s postavljanjem i održavanjem zdravih granica. Mogli bi imati poteškoća u razlikovanju vlastitih potreba od potreba drugih, što dovodi do problema s osobnim prostorom i brigom o sebi.
Osjećaj krivnje i ogorčenosti: djeca se mogu osjećati krivo ili ogorčeno, bilo zato što nisu mogli ispuniti sva očekivanja koja su pred njih postavljena ili zato što su morali preuzeti uloge koje su ih lišile tipičnog djetinjstva kakvo svako dijete zaslužuje.
Potreba za odobrenjem: zbog iskustava u djetinjstvu, ovi pojedinci čak i u odrasloj dobi imaju potrebnu tražiti odobrenje od svih oko njih, a posebice od svojih roditelja. Njihovo samopoštovanje postaje usko povezano s ispunjavanjem očekivanja drugih, budući da su internalizirali da se njihova vrijednost mjeri njihovom sposobnošću da podrže i zadovolje one oko sebe.
Poteškoće s povjerenjem: u odrasloj dobi, ovi pojedinci su često privučeni vezama s puno disfunkcionalnih i emocionalno nedostupnih partnera. Njihova rana iskustva mogu utjecati na njihovu sposobnost vjerovanja drugima i stvaranja zdravih odnosa. Mogu se boriti s intimnošću ili osjećati stalnu potrebu za dokazivanjem u vezama.