Kako djeci pomoći da izraze svoje potrebe?

 

DJECA imaju određene potrebe na koje roditelji ponekad zaborave. U takvim situacijama tužni plač i ljutnja traže utjehu izraženu na pravi način. Može li jedan iskreni i topli zagrljaj obrisati djetetove suze?

 

Ima dana kad sve ide glatko, djeca su dobra, stan uredan, vrijeme lijepo, računi mali… Gotovo pomislim da je lako biti roditelj. A onda naiđe jedan od “onih dana”, što god učinim, sve je gore. Zbog takvih dana posuđujem knjige čiji se naslovi vrte oko iste teme: kako biti pametan kad djeca polude. Zovem prijateljice da čujem što rade kad djeca uporno guraju po svom, tuku se i svađaju, prkose, ne slušaju, cendraju i vrište… Kad u gradu naiđem na majku koja pokušava pobijediti u borbi s mališanom kojeg je obuzeo bijes jer (opet) nije sve po njegovom, gledam iz prikrajka i pomišljam kako mora biti strašno kad ste u takvoj nevolji, a na sebi osjećate desetke pogleda. Gledam i učim. Evo što često vidim.

 

Pred blagajnom smo. Red je podugačak, čekati je dosadno. Pogotovo ako su vam tri godine i ako vas ne zanima ništa od onog što je mama kupila. I baš kad je čekanje pri kraju, mališanovo je strpljenje doseglo krajnju granicu. Zaključio je da mu se nije isplatilo poći s mamom u dućan. Želi nagradu za svoj trud. Počinje potezati mamu za ruku.Ona i dalje stavlja stvari na pokretnu traku. Blago ga prekori, nježno odgurne i nastavlja posao. Čuje se cviljenje, prvo tiho, pa sve glasnije. Dolazi oluja. Za koji trenutak čitav red gleda u mališana koji iz sveg glasa viče pokazujući na policu s igračkama, a ona, zatrpana stvarima, crvenih obraza od neugodnosti, traži novčanik i pokušava smiriti malenog govoreći mu nešto ispod glasa. Vrećica se prevrće. Stvari se kotrljaju po podu. Prodavačica pomaže, ali mami kao da više nema pomoći. Očajna grabi vrećice i mališana za ruku te izlazi gotovo ga vukući po podu. Zavjesa pada, publika daje ocjene.”Meni moji tako nešto nikad nisu radili”, ponosno izjavljuje starija gospođa. “Ne bi on meni tako, trebalo ga je po turu, pa da vidiš kako bi bio pristojan”, mudruje druga. “To se uči kod kuće, a ne na javnome mjestu”, pametuje treća. Ja šutim, naravno. Pitam se što je mogla učiniti.

 

 

Pomoglo bi da je mališan dobio zadatke pri kupnji, na primjer pronalaženje nekih artikala. Pecivo u ruci i bočica soka utažili bi glad i skratili agoniju čekanja. Dobro je da mama nije popustila i kupila igračku. Imala bi isti problem pri svakom sljedećem odlasku u trgovinu. Time bi ga poučila da ako dovoljno dugo cvili, dobit će što želi. Pogotovo pred publikom. To bi bila jako loša lekcija. Uostalom, ispad se dogodio zbog umora i dosade, a ne zbog igračke. Treba izbjeći takve pothvate ako je blizu vrijeme za spavanje. Mojim dječacima sve izgleda crno kad su preumorni. Dobro djeluje i ako im najavim nešto zanimljivo što ćemo raditi poslije kupnje. Tako imaju poticaj da mi pomognu da je obavimo što prije. Također, prije ulaska u dućan precizno se dogovara cilj: hoće li se danas kupovati igračke i slatkiši ili neće. Da znaju što ih čeka.

 

Nepristojnost na javnome mjestu ili u gostima možda nas najviše dovode u neugodnost, ali što je s ostalim ponašanjima koja smatramo lošim i želimo ih promijeniti? Muče li vas cendranje, dosađivanje, grizenje, agresivnost, odbijanje hrane, kupanja i spavanja? Ako se neko ponašanje ustalilo, to vjerojatno znači da naša reakcija na njega ne valja. Dijete nema motivaciju da ga promijeni. Sjetite se prizora: vičete na dijete iz sveg glasa da ne smije vikati iz sveg glasa. Zašto ne bi, kad i vi to upravo činite? Ili ga udarite da ga kaznite što je udarilo drugo dijete. Što ste mu time pokazali? Da je udaranje u redu? Ili da nije u redu ako ono tuče, ali vi, veći i jači, to smijete? Što će biti kad ono postane veće i jače?

 

 

 

Potražite rješenja! Čitajte, razgovarajte, informirajte se i učite. Pomaže i vlastiti “dnevnik nevolja”. Kad doživite nezgodnu situaciju, u miru je analizirajte, napišite što mislite da ju je pokrenulo i što se moglo učiniti da se izbjegne. Tako da idući put budete spremni. Nemojte odmah podleći savjetima i strogo, pogotovo ne fizički, kazniti dijete kad zgriješi. Smislite i najavite kako ćete ga nagraditi kad pobijedi poriv za lošim ponašanjem. Uvijek mu jasno ponudite alternativno rješenje, dajte točnu uputu što želite da učini umjesto onog što čini tog časa. Neka djeca se loše ponašaju jer se jednostavno ne mogu dosjetiti što bi u nekoj situaciji mogla učiniti bolje. Ako dijete i dalje čini loše, nemojte teoretizirati, reagirajte. Tuče li drugog mališana, prekinite igru i udaljite ga. Ne zaboravite se ispričati roditeljima! Nepristojno je na rođendanu? Najavite zadnju opomenu, nakon koje idete kući. I zaista ga odvedite. Najgore što činimo su prazne prijetnje. Plakat će i jadikovati, a vi ćete se osjećati loše, ali kad idući put bude pristojno u gostima, ubrat ćete plodove svog truda. Bit ćete ponosni i zadovoljni. Dijete također. Nema razloga da se ponaša loše i da to dopuštamo.

 

Kazna za nepristojnost je također i izostanak nagrade za lijepo ponašanje. Uvijek najavite što će se dogoditi u oba slučaja. Nagrada ne mora biti materijalna, djeca se osjećaju nagrađenima i pohvalom, zagrljajem, osmjehom, obećanom zajedničkom igrom, izletom… Zavirite u svoje srce i naći ćete ispravno rješenje. Budite uzor svojem djetetu, ne činite ono što njega učite da nije ispravno! Sjetite se da je loše ponašanje većinom zapravo poruka kojom želi svratiti pozornost. Najčešće nam kaže nešto od ovoga: tu sam, želim da me primijetiš, ne želim te dijeliti, nisam dovoljno s tobom, pomozi mi da učinim što želim, ne mogu sâm jer sam još malen i nemoj tražiti nešto čemu nisam dorastao.

 

Ponekad mi moji dječaci na svoj način govore što im treba, ali ja, trenutno zaokupljena nečim drugim, ne prepoznajem poruke. Zato, kad vidim da se bliži scena, prekinem na tren ono čime se bavim, čučnem uz dijete, zagrlim ga i pitam što želi. Iznenadit ćete se koliko često je rješenje na dohvat ruke! Moj sin bi znao početi plakati, a da ne bi rekao što mu je, iako sam smatrala da je već dovoljno velik da to učini. Naizgled bi ga na neutješni plač potaknulo nešto posve nevažno ili bi tražio nemoguće. Po tome sam znala što slijedi.

 

 

Kad bi se rasplakao, razgovor više nije pomagao. Jednog dana mi je sinulo. Ako ne može reći, možda može pokazati. Napisali smo “kartice potreba”. Na njima je pisalo: umoran sam, gladan sam, žedan sam, želim se maziti, tješi me, nešto me boli… Kad bi se bližila kriza, podsjećala sam ga da mi ih donese. Pronašli bismo pravu karticu i pokušali zajedno riješiti problem. Ponekad bi sâm rekao: “Plače mi se, gdje su moje kartice?” S vremenom nam više nisu bile potrebne. Iako je oduvijek lako izgovarao “volim te”, za ostale osjećaje i potrebe trebalo mu je više vremena da ih nauči prepoznati i imenovati. Sad se puno bolje razumijemo.

 

Danas, kad moje sinove svlada bijes, a prije nego učine nešto loše, ponudim im zagrljaj. Vrlo često ga prihvate. Ako u prvi tren i odbiju, pričekam, a oni znaju da je ponuda otvorena. Vrlo brzo se vrate. Zatim razgovaramo. Čini mi se da se tad osjećaju potpuno shvaćeni i prihvaćeni. Znaju da su uvijek voljeni, ma kako se trenutačno osjećali. Time ih učimo da imaju pravo na svoje osjećaje. Samo moraju naučiti kako se nositi s njima, a da ne naude sebi ni drugima. Prije nekoliko dana sin mi je pritrčao, stisnutih šaka i crven od bijesa, zahtijevajući: “Zagrli me, tako sam ljut!”

 

I na kraju, ne zaboravimo da djeca odrastaju, ono što danas izgleda nepremostivo, s vremenom se mijenja ili nestaje. Važno je da se hrabro i obzirno nosimo s tim dok traje, da tražimo i nađemo ispravan način kako odgovoriti na svaki izazov, a da naša djeca iz te faze života izađu bolja i odraslija, što je još važnije, emotivno neozlijeđena. Kad nastupi kriza, sjetite se da ponekad pomaže samo čvrst zagrljaj pun ljubavi. Od hrane djeca rastu, a od ljubavi cvatu…