Tamo gdje je sve po mom - ili kako da budemo inspiracija našoj djeci

SJEĆATE se kada smo mi bili klinci. Većina vaših prijatelja je imala želje što će postati kada odrastu. Tako su dečki htjeli postati piloti, poneki je možda htio postati astronaut a neki i nogometaši. Cure su htjele biti balerine, imali smo nekoliko želja za doktorice i najčešće (koliko se sjećam) htjele su biti učiteljice.

 

Ne sjećam se više točno kako je nekada bilo, ali baš mi danas prolazi kroz glavu što će željeti naša djeca. Ili još bolje – na koji ih način mi (roditelji) inspiriramo da žele više, da razmišljaju o boljoj budućnosti, a ne ovoj sumornoj kakva nas danas okružuje. Što mi roditelji činimo da našoj djeci omogućimo da maštaju o lijepoj budućnosti o kakvoj smo i sami maštali?

 

Ovaj tekst sam krenuo pisati još prije 10-ak dana. Na kraju se sve otegnulo, što zbog posla a što zbog nedostatka inspiracije (eto, mogu izvući kartu “kreativna blokada”, divno:)). Ono što bih htio istaknuti ovim člankom je da smo mi (roditelji) ti u koje se naša djeca ugledaju i ono što mi radimo, kako se ponašamo – to je ono što će oni probati “kopirati”.

 

 

Htjeli vi to ili ne, vi ste ti koji svojoj djeci otvarate vidike i pokazujete put (ili barem “neke od mogućih puteva” kojima mogu krenuti). To je predivna stvar. Možemo raspravljati o tome u kojoj mjeri moramo biti otvoreni, a u kojoj mjeri postaviti granice našoj djeci – no sjetite se kako je bilo kada ste vi bili mali. Jeste li htjeli biti astronaut, spustiti se na mjesec ili – Mars?

 

Djeca se, uostalom – i ugledaju na svoje roditelje i red je da ih inspiriramo da budu sretnija, bolja, razigranija. Zašto im onda ne bismo pružili djetinjstvo u kojoj su zaštićeni od vanjskih utjecaja. Od naših (velikih) problema? Znam, teško je. Teško je svako jutro probuditi se i otići na posao, pitajući se hoćeš li dobiti plaću na vrijeme. Ili (u mojem slučaju) hoće li ti klijent platiti posao koji si napravio za njega (na sreću, plaćaju). No opet, imati djecu je velika odgovornost. Biti im uzor je puno važnije od novaca u novčaniku – vjerujte mi, to govorim iz vlastitog iskustva.

 

Unatrag godinu dana prošao sam put od toga da sam imao tvrtku sa više zaposlenih, do toga da smo morali otpustiti sve ljude (na sreću nikome od njih nismo ostali dužni) i krenuti iz početka. To je život. Takav je i ne možemo ga mijenjati (a još manje – utjecati na neke stvari). No možemo promijeniti način kako se ponašamo prema djeci. Postoji li, uostalom, roditelj koji svojoj djeci ne želi najbolje?

 

A to im opet, pokazujemo vlastitim primjerom. Ostavite probleme sa strane (onoliko koliko možete). Kada dođete kući, umorni, odmorite nekoliko trenutaka, a onda se posvetite klincima. Vrijeme koje imate za njih ne prekidajte bez obzira na sve što se događa oko vas. Ja sam to morao naučiti na teži način.

 

Teško je pokazati sreću kada radite toliko dugo i toliko često da svoju djecu ne stignete viđati koliko bi htjeli. S druge strane, vjerujem da je i vama (kao uostalom i meni), problem ostaviti životne probleme po strani, pa čak i kad ste s klincima. Razumijem vas – ne osuđujem vas. Što možemo napraviti?

 

 

Koliko god se putovanje čini kao nemoguća misija, kada kažem “putujte” zapravo mislim na razna “mini–putovanja” koja si svatko može priuštiti. Putujte 100-tinjak kilometara izvan mjesta u kojem živite i sigurno ćete pronaći neku šumu, rijeku ili jezero. Ako ste blizu mora, odite u obližnji grad ili malo ribarsko mjesto i prošetajte se. Na taj način otvorite ćete nove vidike vašoj djeci. I sigurno ih inspirirati da i sami, jednom, svojoj djeci priušte istu stvar.

 

Kada sam s Lukom u Zagrebu gotovo svaki put odemo do Jaruna i Maksimira. Ako je lijepo vrijeme – odemo se prošetati i do Zoološkog vrta. Do sada smo bili tri puta i svaki put vidimo nešto novo, a Luka (koji će za tjedan napuniti dvije godine) je svaki put sve zainteresiraniji. Prošetati se možete i drugdje, a već sam pisao o mjestima koja svakako morate posjetiti (čim vam dijete prohoda).

 

 

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno da budete pozitivan primjer svom djetetu. Ukoliko mu kažete “pušenje nije dobro za tebe” ili “ja to smijem raditi jer sam stariji”, a vi svejedno sve to radite – mislim da to nije lijepo prema djetetu (i sigurno ćete dobiti pitanje “a zašto pušiš ako nije dobro”?:)). Kada ste bili mali sigurno ste čuli to mnogo puta, kako ste se osjećali?

 

Naravno, to ne znači da morate svoj način života promijeniti naglavačke, ali ima nekih stvari koje se isplate raditi samostalno, a ima i onih koji su ljepše s djecom.

 

Kada sam s Lukom trudim se pružiti mu pozitivan primjer. Manje se svađam s ljudima. Smireniji sam dok vozim. Pokušavam ne psovati (e sada, koliko mi to uspijeva je već druga priča – no, trudim se). Samo vam želim i na svom primjeru pokazati da je važno pokazati trud, ne znači da ćete svaki put uspjeti. Nekada će nervoza biti jača od vas. Nekada će problemi na poslu biti veći od svega.

 

 

 

 

Ali to ne znači da se ne treba truditi. To samo znači da ste i vi samo ljudi i vaša će djeca to vidjeti i naučiti. A kada možete – budite najbolji pozitivan primjer svom djetetu. I ne, nemojte gledati druge oko sebe. Svaka je obitelj sama, svaki je roditelj sam – kako vi odlučite, tako će biti. Ne treba pokušati napraviti sve što “one savršene obitelji oko nas rade”. Savršenstvo ne postoji. Najbolje je kada to ne shvatimo prekasno.

 

 

Neki će vam reći da je “razgovor precijenjen” ali to nije točno. Djeca su puna pitanja, svakog im dana tisuće stvari prolazi glavom. Kada dođu do vas i povuku vas za rukav da vas pitaju “a što to, tata, znači”, nemojte ih ignorirati. Znam da je najlakše zavaliti se u kauč nakon napornog dana, ali… Ali… Još je lakše zapravo pronaći 100 razloga zbog kojih ono što mislimo da želimo napraviti zapravo i nije ono što bismo trebali napraviti.

 

Ja sam osoba koja doslovno juri kroz život. Što god da mi se događa – događa mi se “presporo”. Često dok hodam ulicom drugi mi kažu da usporim (valjda im je teško pratiti moj tempo:)); jednostavno – takav sam. Sve što radim radim brzo (ali temeljito).

 

Međutim, ja i Luka imamo sve vrijeme svijeta. Kada smo zajedno naše je vrijeme samo naše. Nema žurbe. Idemo tempom koji odgovara i meni njemu. Događaju se, naravno, trenuci kada ljudi sa strane govore “trebao bi to napraviti ovako” ili “zar još ne govori” ili “zar još ne ide sam na tutu”. Ne, moj (zapravo, naš) je izbor da Luka otkriva svijet svojim tempom i to je ono što želimo poštivati. Naravno da kao odgovorni roditelji pratimo njegov razvoj (kao što uostalom i vi pratite razvoj svoje djece), ali to ne znači da ga trebamo požurivati. Naš je zadatak da mu otkrivanje novih stvari učinimo zanimljivim. A sve ostalo je na njemu – znam da će se dobro snaći ;).

 

Razgovarajte sa svojom djecom. To je najvažnija stvar na svijetu. Odgovarajte im na svako pitanje. Jer brzo će doći vrijeme kada nas više ništa neće pitati, a onda će biti kasno za povratak.

 

 

Najlakše je probleme “gurnuti pod tepih”. Svi to (ponekad) radimo i sumnjam da među nama postoji iznimka, osoba koja nikada niti jedan problem nije “pomela” pod tepih. No, vi trebate biti uzor vašoj djeci i zato rješavajte probleme brzo i odlučno. Svađe među roditeljima spadaju pod veliko ne – za to zaključiti zaista ne trebate imati diplomu s Harvarda.

 

Najlakše je posvađati se pred djecom ali sjetite se svog djetinjstva i svakog puta kada su se roditelji posvađali ispred vas. Sada, neki su se svađali više, a neki manje – ali svaka je svađa sigurno ostavila neki maleni ožiljak u vašem sjećanju. Zašto da to priuštimo našoj djeci?

 

To naravno ne znači da su naši roditelji bili loši roditelji – upravo suprotno; trudili su se na najbolji način, onako kako su znali, a to isto radimo i mi. No jednako tako, sve što smo vidjeli i naučili ne znači da moramo identično primijeniti.

 

Svijet se mijenja. Biti će vremena za svađe i za rasprave, ali prije svega važno je da vrijeme s djecom provedete kvalitetno. Da im ostavite lijepe uspomene. Samo tako možete graditi bolju budućnost za njih jer bez kvalitetnih temelja nema ni sigurne kuće.

 

I pod igranjem ne mislim “upalite televiziju” :). Ima puno igara u kojima se možemo zabavljati s našom djecom. LEGO, razne kocke, park, igraonica, čitanje, šuma, vrt, jezero, more, šetnja, botanički vrt (to vam nije palo na pamet, priznajte ;)).

 

Igrališta su svugdje oko nas. Kada čujem neke roditelje koji kažu da “u blizini nemaju igrališta” digne mi se kosa na glavi.

 

 

Evo, baš sam prošli tjedan trebao kupiti jednu kapu za Luku. Završilo je to posjetom shopping centru i u trgovini sam vidio da je Luki dosadno. Pa naravno, i meni je bilo dosadno kada sam bio klinac i posjete trgovinama sam mrzio iz dna duše. I što napraviti u tom trenutku?

 

Prilično je jednostavno. Pronađite najluđu, najstrašniju kapu koju možete. Stavite je djetetu na glavu i recite mu da je to “strašna kapa” kojom može plašiti ljude. Ja sam to rekao Luki i odjednom je počela zabava – jurio je za mnom po dućanu i pokušao me prestrašiti s podignutim rukama vičuću “grr, grr”. Ludo i nezaboravno (iako oprez: prodavačice bi vas mogle čudno gledati:D).

 

 

Što god da klinci odluče, važno je da im budemo potpora. Do odluke je još daleko, ali kao što i sami znate – svaki je posao važan, svaki je posao vrijedan ako ga radimo kvalitetno. Ne postoje poslovi koji su manje važni. Nećemo svi biti kirurzi i spašavati živote. Nećemo svi biti učitelji i učiti nove generacije. Nećemo svi biti vodoinstalateri i popravljati instalacije. Nećemo svi biti niti astronauti – ali u procesu otkrivanja što nam djeca žele biti kada odrastu, najvažnije je da smo tu radi njih.

 

I to ne samo kao potpora nego kao uzor i inspiracija. Dok slušam Jinxe i pjesmu “Tamo gdje je sve po mom” ne mogu se oteti dojmu da će naša djeca živjeti u jednom drugom svijetu. Svijetu gdje će se do prilika dolaziti možda i malo teže nego što su dolazili naši roditelji. I zato je važno da pokažemo djeci što mogu napraviti i što mogu postići.  

Jeste li vi inspiracija svojoj djeci? Kako im pružate podršku? Podijelite vaše savjete s nama.