Foto: Index
KAD se čovjek odseli nekamo s malom djecom, podrazumijeva se da će sve biti podređeno njihovom lakšem privikavanju. To znači da nećete moći odmah partijati s radnim kolegama, nećete moći baš odmah maratonski obilaziti grad da sve vidite i sve o njemu naučite, nećete čak niti znati neko vrijeme kako vaše naselje uopće izgleda u kasne noćne sate. To je činjenica i ljudi koji imaju djecu to prihvaćaju bez pretjeranog razmišljanja ili osjećaja da ne znam što ‘žrtvuju’ iz vrlo jednostavnog razloga - kada dobijete dijete i u poznatom okruženju, sve se promijeni i podredi njemu tako da ovo nije neka razlika. Zato najčešće jedan roditelj na početku ne radi. Vrijeme kada drugi roditelj može bez grižnje savjesti odlučiti tražiti posao ovisi isključivo o prilagodbi djeteta, procesu upisa u vrtić, navikavanju na vrtić, na jezik, ali i o tome koliko je dijete vezano uz vas i spremno je prihvatiti novu okolinu.
Mi smo sada, nakon dva mjeseca prilagodbe, u situaciji u kojoj ja mogu mirne duše tražiti nekakav poslić. Kažem ‘poslić’ jer i dalje želim da to bude nešto na pola radnog vremena kako dijete ne bi moralo biti u vrtiću devet sati. Sada je pet i ne bih joj željela još previše produživati. Ali kao što već i vrapci na grani znaju, ljudi u Njemačkoj najčešće nisu primorani imati dvije plaće da bi normalno živjeli (dok u Hrvatskoj niti dvije često nisu dovoljne), tako da si uzimam slobodu tražiti posao koji meni odgovara. I već je zanimljivo kako se osjećate nevjerojatno nesputano kada možete birati posao! Naravno, to ne znači da ćete ga dobiti baš vi ako ste ga izabrali, isto kao što to ne znači da ćete doći i birati menadžerske pozicije - hoćete ako ste menadžer s iskustvom. Ali svatko u svojoj, recimo, kategoriji može birati poslove koji mu odgovaraju. Tako da sam i ja krenula u potragu.
Kao što već i vrapci na grani znaju, ljudi u Njemačkoj najčešće nisu primorani imati dvije plaće da bi normalno živjeli
Čisto da se u startu ogradim - traženje posla VRLO je individualno iskustvo. Pogotovo kada se usporedi s traženjem posla u Hrvatskoj. Meni je jasno da su mnogi čak i u Hrvatskoj imali sve ovo što ću ja sada nabrajati kao padanje mane s neba, ali ja, u svojoj struci, nisam. I zato želim toliko naglasiti da se radi o izrazito subjektivnom viđenju situacije.
Dakle, po struci sam profesor hrvatskog i komunikolog. Što znači da sam kvalificirana za posao u školi, ali i nekakve novinarske, medijske, PR, poslovno-komunikacijske poslove. Za Hrvatsku (pogotovo kada ne živite u Zagrebu) to znači da sam mogla raditi u školi ili se baviti trećerazrednim novinarstvom. Sve ovo ostalo nije postojalo. Životopise sam nosala okolo tek toliko da imam dojam da nešto radim, ali mi oni nisu služili ničemu. Apsolutno ničemu - najčešće ih nisu htjeli niti uzeti. U školi bi mi rekli da im životopis ne treba, a onda na papirić zapisali moje ime i prezime i broj telefona. Ne moram napominjati da to sve piše u životopisu, ali eto. Na par novinarskih poslova su mi otvoreno rekli da ih moj životopis ne zanima jer za novinarstvo nema škole. Kada sam ih ja obavijestila da mi je to baš čudno jer ja, zamislite, imam baš nekakav novinarski fakultet završen, pogledali su me kao da sam pala s Marsa. Naime, nitko od njih nema ništa slično. Ali su mi pokazali gdje mi je mjesto kada su mi u nastavku razgovora objasnili da to ne služi ničemu jer je novinarstvo zanat koji se kuje na terenu. E sad, ne želim biti bezobrazna, naravno da se posao najbolje uči kada se radi, ali mislim da ovaj stav objašnjava sve te elokventne i pismene novinare s kojima se svakodnevno susrećete. S vremenom sam prestala nositi životopise i pisati molbe jer su mi samo trošile vrijeme i novac (za printanje).
‘Oni vide da sam ja dobar profesor’
Ne moram se uopće upuštati u raspravu o tome kako sam dobivala poslove na temelju toga što ‘oni vide da sam ja dobar profesor’ - nikad mi nitko nije ušao u učionicu za vrijeme nastave. Ne moram ni raspravljati o tome kako su me zvali samo za kratkoročne zamjene, kad bi se pojavila duža, pojavila se i nečija kćer/unuka/nećakinja/susjedove nećake kumče i tako to. O isplaćenim honorarima u lokalnom novinarstvu neću niti kretati.
I sada sam se našla ovdje, pred jednim zanimljivim natječajem koji je zvučao kao da je pisan za mene. Internacionalna firma, koja posluje na engleskom, traži poznavatelje hrvatskog/srpskog koji moraju imati diplomu menadžmenta, komunikacijskih znanosti ili srodnih područja. S tim da je posao samo pola radnog vremena - idealno! Odlučim skupiti muda i javiti se. Prvi puta u svom poslovnom životu provela sam puna tri dana pišući CV i motivacijsko pismo. Pokidala sam se pišući! I poslala - pa što bude! Nakon par dana stiže odgovor, zainteresirani su i daju mi sedam dana da napravim ‘case study’ te im pošaljem rezultate.
Onaj trenutak kada sam ga poslala, pomislila sam kako mi neće biti žao ni da ne prođem dalje
Taj tren nisam ni znala što je točno ‘case study’, a kamoli kako ću to napisati. Ali znate što? Napravila sam ga! Sedam dana sam čitala, tražila, zvala, istraživala, uspoređivala. Naučila sam toliko toga o business menadžmentu, o praćenju gledanosti, o analizi sadržaja, online marketingu, poboljšala svoj engleski, prisjetila se matematike (o da, imala sam i dobre stare matematičke zadatke riječima). Znači, ubila sam se pišući case study i nije mi bilo žao ni sekunde. Onaj trenutak kada sam ga poslala, pomislila sam kako mi neće biti žao ni da ne prođem dalje - za mene je samo taj trenutak u kojemu je netko postavio ispred mene pravi poslovni izazov i ja sam ga savladala, bio više od svega što sam ikada napravila u Hrvatskoj! I ne pretjerujem! U svojoj struci, ja stvarno nikada nisam imala osjećaj da se pred mene postavljaju ikakvi izazovi, a pogotovo nisam imala osjećaj da nekog zanima moje znanje i što sve mogu učiniti s njim! Onaj trenutak kada sam poslala case study prvi puta osjetila sam ponos. Osjetila sam neku vrstu mirnoće da se ne moram brinuti - ako ovo ne prođe, proći će nešto drugo. Jer sam sama sebi pokazala da nisam nesposobna!
I već pomirena sa sudbinom, ležala sam na lovorikama i ne obraćala pažnju na mail. Koje su šanse da dobijem prvi posao na koji sam se javila?! Pa reći ću vam - još uvijek ne znam koje su šanse. Ali znam da su se oduševili mojim radom i pozvali me ne intervju! Još jedan korak više, još jedan test vlastitih sposobnosti. Moji prijatelji iz Hrvatske (s već izgrađenim karijerama) su mi govorili kako se ne trebam brinuti to je samo ‘da me vide’. Znate što? Možda kod nas. Ja sam odradila sat vremena intervjua s dvoje ljudi koji su vrlo očito i vrlo dobro proučili sve stavke u mom životopisu, postavljali pitanja vezana uz to, postavljali hipotetske zadatke pred mene i ispitivali me tehničke stvari. Sve to. I sada opet čekam. Možda ću dobiti posao, možda ne. Osim mene, imali su još četvero ljudi za ispitati. I znate što? Sama pomisao da sam ušla među tih pet za mene je dovoljna! Nadam se da nikada neću zaboraviti taj prvi osjećaj uzbuđenja, prvi nalet ponosa kada sam shvatila, crno na bijelo, da nisam niškoristi i da ne služim samo zato da nekome ispunim satnicu. Na ovakvom početku, već i to mi je dovoljna nagrada! A za posao… Tko zna! Vidjet ćemo može li se ubosti posao iz snova iz prve!