Foto: fotobeba
Među brojnim iskustvima naših dragih čitatelja pristiglo je i pismo jedne majke koja ne zna kako prestati dojiti, kako reći konačno zbogom tom majčinskom poslu.
Kako da prestanem dojiti?
Ne drage Rode i rodine istomišljenice - nemojte odmah puhati na moje pitanje jer ja jesam jedna od vas. Već dugo, dugo vremena. Možda čak i predugo pa zato i ne znam ... Kako prestati? To vam je kod nas već kao ovisnosti - ovisan on, ovisna ja .. Do kad? Koja je dobna granica da se dijete konačno skine s dojke? Društvo kaže - ma što će im više od šest mjeseci jer kada krenu s dohranom majčino mlijeko im više ne treba. Školske majke koje sve rade prema unaprijed zadanom nacrtu reći će - do 10. mjeseci - do tada će sasvim dobro iskoristiti sve blagodati maženja, paženja, papanja, a naredna dva mjeseca i mama i beba imat će privikavanje na novi režim - mama na posao, bebolinac na čuvanje. Sisi tu više mjesta nema!
A ja - ja sam na pola puta ... Zarekla sam se da ćemo tome stati na kraj kada navršimo dvije i pol, a to je bilo u rujnu. Listopad žurno grabi prema studenom, a mi se i dalje pretvaramo kao da si ništa nismo obećali ... On naravno ni ne sluti, a ja, ja sam sada već sve više u dilemi.
Talentirana za dojenje
Volim za sebe reći da sam talentirana na mnogim poljima, a jedan od talenata je i dojenje. Od prvog dana s prvim djetetom dojenje je išlo savršeno - i ja i on kao prst i nokat. Nije bilo upala, mastitisa, bolova - on je papao, ja sam odmarala. Nikakvih ragada, nikada me nije grickao. S dohranom smo počeli tek sa šest i pol, kašice je prihvatio slasno, ali i dalje je moja hrana bila najfinija. S godinu dana krenula sam na posao, ali unatoč noćnim buđenjima svako jutro smo se još malo pogostili. Čisto onako ljubavi radi. Kada sam se vraćala s posla moj je miš već bio nahranjen i kašicama, pomalo i s čokolinom, ali vrijeme za ekstravagantni desert slijedio je tek s mojim dolaskom. Odmah s vrata! Nema mama ja bi ovo ja bi ono.
Mjeseci su prolazili, dojenje je priznajem postalo malo naporno. U želji da mama ne pobjegne, a i da nadoknadi gotovo cijeli dan što nije vidio ni mamu ni njeno blago, postao je jako razdražljiv i malo malo se pokušao sam prištekati. A to su onda pratile moje nervoze, više nisam mogla ništa od njega. Ni jesti na miru, ni napraviti večeru. Ni on se više nije pokušavao normalno igrati jer su mu misli bile usmjerene samo na moj dekolte. Pa sam počela oblačiti dolčevite, ali tek onda je krenula ljutnja.
I onda sam rekla - za dobrobit mene i tebe - dosta je bilo. Nekoliko smo se dana natezali, plakali, bili neumoljivi i jedan i drugi, no već treći dan dojenje je postalo rezervirano samo za noćno spavanje. Muž čvršći nego ja, jer on naravno nije izravan dio tog procesa, odahnuo je s onim slavnim Jesam ti rekao! Da, vjerujem, znam, mislim da znam ... djeca se jako brzo priviknu i na dobro i na loše pa je tako i moj prvijenac zapravo vrlo lako prestao s natezanjem. Tako smo se i s noćnog skinuli koji mjesec kasnije. Rez, pusa, gotovo! No tada je bilo lakše jer ja sam znala da to neće biti baš baš posljednji put.
S prvim danima nove trudnoće veselilo me svašta, a između ostalog i to da ću opet početi dojiti.
I drugog fakina rodila sam na carski pa nisam imala onu privilegiju da ga odmah stavim na sebe. Za taj sam čarobni moment čekala i čekala na intenzivnoj, a kada sam ga prvi put ugledala onako zgužvanog i umotanog u rukama narogušene sestre ozarila sam se, naravno, ali ne samo na tu sliku mog novog čuda već i na činjenicu - došao je taj dan, mali hajmo papati. Ali, ne, ne ... Gospođo vi ste na intenzivnoj strpite se dok vas ne prebacimo na odjel. Pa čekanje cijelu noć, pa cijeli drugi dan ... Nisam od onih silno pekmezastih i znam da ih u bolnici hrane na bočicu, iako nekad to tako prozirno zaniječu unatoč tome što bebi curi bijelo iz usta. I tako dok sam čekala i čekala znala sam da moj mali tamo negdje kat niže ili više, ili možda tek koji metar udaljen od mene halapljivo poteže bočicu i nema pojma da to ustvari nije ono pravo.
A onda smo se konačno sreli. Bilo je to prije više od dvije i pol godine i sve otad nas dva u tome silno uživamo. S drugim sam također prošla gotovo sve kao i s prvim. Najveći je problem bilo upravo ono odvikavanje od popodnevnih napadanja, ali to smo sredili dok smo rekli keks (nekoliko desetak puta).
U redu, priznajem, nisam ni ja savršena. I ja imam ispade prilikom šestog buđenja po noći, ili kada zaspemo pa ujutro moramo svaki na svoju stranu, a on bi sada svoju iju natezao do preksutra. Pa poludim. Pa sama sebi kažem - e sad je dosta. Pa navečer krenem s onim slavnim ija se pokvarila! Ali, pa nije on više beba. Zna mali, nema šanse da se pokvarila. Ima meka, daj iju! Ja vojim iju jako. Mama daj. Vojim te. I bijes pada u vodu strašnim pljuskom koji me i opet podsjeti na činjenicu da će, jednom kada konačno napravim rez, to biti za sva vremena. A nisam od onih koji dobro podnose te konačne rastanke. I ne samo to - osjećam se kao da ću prestankom dojenja postati starija. Rađati više neću i od tog trena morat ću sama sebi priznati da moja beba više nije beba. Da on raste i stari što je prirodan proces koji shvaćam sa smiješkom kada je o djeci riječ. Ali starim i ja - a to mi se drage moje uopće ne sviđa!
Dok god dojim, osjećam se kao mlada mamica sa svojom mladom bebicom i mi nikada nećemo biti ni veliki ni stari. I može to zvučati sebično i nelogično, ali vjerujem da mnoge dugogodišnje dojilje imaju slično mišljenje. I slične bojazni. I slično smo neodlučne. Tako ću vjerojatno i ja jednog dana. Ali ne danas. Danas ću još uživati, čak i ako me malo gricne - znam da je to samo nesvjesni stisak njegove čeljusti kada utone u san. I ja uz njega.
Danas neću. Sutra vjerojatno isto neću. Preksutra ... preksutra možda!