Foto: 123rf
POSTOJI i uzrečica koja kaže da je sve moguće osim petogodišnjaka zadržati mirnim.
No, što znači hiperaktivnost, može biti vrlo diskutabilno. Općenito postoji mnogo različitih stajališta o tome što je to hiperaktivnost, koje sve poremećaje obuhvaća, kako nastaju takvi poremećaji u ponašanju djeteta i kako ih prepoznati. Razlozi za nepostojanje konkretne definicije su mnogobrojni.
Prvo što otežava dijagnozu jest dječja dob. Djeca su po prirodi puna energije i u stalnom pokretu, a budući da se razlikuju i po temperamentu, teško je povući točnu granicu između zaigranog i temperamentnog te djeteta s nekim poremećajem.
Postoje tri grupe simptoma koji mogu razlikovati hiperaktivno od uobičajeno nemirnog djeteta. To su impulzivnost, hiperaktivnost i poremećaj pažnje. Ti su znakovi prisutni u svim područjima djetetovog života; u vrtiću, školi, kod kuće te u igri s drugom djecom.
Impulzivnost
Dijete kreće u akciju prije nego što razmisli, "skače" s jedne aktivnosti na drugu, ne može dočekati svoj red, prekida druge u razgovoru, upliće se drugima u ono što rade, ne čeka upute i ne pridržava se pravila u igrama.
Hiperaktivnost
Dijete je stalno u pokretu, neprestano ima potrebu za penjanjem, skakanjem ili trčanjem, ne može mirno sjediti, ima pojačanu potrebu za govorom, stalno nešto vrti u rukama, pokazuje uznemirenost i nemir.
Neki još od simptoma hiperaktivnosti su:
• u dojenačkoj dobi takva djeca puno plaču, dugo jedu, teško zaspe
• ranije prohodavaju, no puno padaju, ne predviđaju posljedice i imaju lošiju koordinaciju
• nemaju strah od odvajanja, ne straše se situacija kojih se straše druga djeca
• dijete je uvijek u pokretu, često trči, skače, penje se, neumorno je
• stalno se vrpolji, meškolji ili ustaje
• puno govori, viče, pjeva (izvodi to glasno i stalno)
• nema mira čekati na red, prekida druge u govoru i obavljanju nekih aktivnosti, neorganizirano je, odsutno mislima, ne može se koncentrirati
Hiperaktivnost se najčešće uočava s polaskom u školu, zbog poteškoća s učenjem, bez obzira na inteligenciju djeteta. Tada je potrebno razviti suradnju s učiteljem, razdijeliti gradivo na manje cjeline, napraviti detaljan plan rada, usmjeriti se na razvoj fizičkih vještina kao i poticanje kreativnosti koji bi djetetu vratili samopoštovanje i samopouzdanje.
Djetetu su potrebni razumijevanje, rutina, predvidljivost i struktura, pohvale i realna očekivanja roditelja.