Foto: 123rf
Sjećam se i jednog divnog ljetnog predvečerja kada sam sa svojim bivšim bila na romantičnoj večeri. Htjela sam uživati u romantičnom ozračju i finoj hrani, ali naravno, pored nas su za stolom sjedili roditelji i njihovo četverogodišnje dijete koje je bilo glasno. Nije pretjerano cviljela, ali sam je čula i jednostavno je remetila moju željenu tihu i opuštenu atmosferu. Mala je bila slatka, ali za moj pojam preglasna i kako inače radim s djecom, nešto većom djecom, smišljala sam što da joj kažem da bi ona konačno zašutjela. Već sam bila na pola puta da joj kažem da je Djed Mraz čeka vani na parkiralištu ili da je na wc-u čeka veliko iznenađenje samo za nju. Moja romantična večera pretvorila se u raspravu o razmaženoj djeci i tada sam jasno i glasno svom bivšem rekla da jednom kada ćemo mi imati djecu najveći doseg odlaska van na jelo bit će neki McDonald's i ostala mjesta predviđena za djecu i nikada, ali nikada neću ih odvesti u restoran gdje odrasli ljudi žele mir.
Sjećam se i jedne grozne epizode kod doktora. Čekanje u punoj čekaonici bolesnih ljudi već je samo po sebi traumatičan doživljaj, a kada to još morate otrpjeti uz nečije cvileće dijete - trauma je još gora. No, umjesto da izvede svoje dijete njena je majka učinila nešto strašno. Uvalila joj je lizalicu u grlo samo da šuti. Okej, lizalica je bila djelotvorna, ali da baš nije mogla smisliti neki normalniji, uljuđeniji i edukativniji način da maloj začepi usta - to nisam mogla vjerovati.
Ja to nikada ne bih učinila!
Sjećam se i jedne lekcije koju sam pokušala održati majci djeteta s kojima sam radila. Mene nije bilo briga gdje tko spava, ali kada mi se ta mama jedan dan požalila da se noću baš ne može naspavati jer djeca još uvijek često spavaju s njima u krevetu, ja sam doslovno razjapila usta. "Dijete spava s vama u krevetu?", pitala sam je dovoljno glasno da pokažem svoje čuđenje jer - nikad, ali nikad ne bih dozvolila djeci da remete moj bračni mir. Kada se ti ljudi seksaju? To dijete više nije beba, vrijeme je da takvi ljudi konačno prerežu tu pupčanu vrpcu!
Sjećam se još gomile drugih situacija koje su me izbacivale iz takta, jer realno, imala sam apsolutno pravo suditi lošim roditeljima, jer iako možda još uvijek nisam rodila dijete, radila sam djecom, za to sam se školovala i točno sam znala što se s djecom smije, a što ne smije raditi. naučena teorija bila je moja najjača strana!
Sve dok i sama nisam dobila dijete, odnosno dok se nisam okrenula za 360 stupnjeva i od onoga "Ja to nikada ne bih" došla do toga da svima uputim javnu ispriku", napisala je.
Četiri godine nakon što sam u trgovini spazila ono jadno dijete bez cipela, usred ciče zime, našla sam se u vrlo sličnoj situaciji sa svojom kćerkom od tri godine, koja je usred polarne zime bila obučena u haljinicu, s čizmama i kaputom. Ali dok sam plaćala na blagajni i spremala se izaći na zimu jedna mila gospođa prišla je mojoj maloj, podragala je po glavi, a meni uputila prilično oštar pogled s napomenom da stvarno ne bi bilo u redu izvesti tako malo dijete van bez kape na glavi. Samo sam joj se blago nasmijala boreći se s mislima da joj ne sasujem u lice svu svoju frustraciju koja sam doživjela prije odlaska u trgovinu s prokletom vunenom kapom i toplim hlačama koji su ostali u kući. Odustala sam jer nisam imala snage boriti se sa svojom trogodišnjom curom.
Ja to ne bih nikada! - moš misliti, i ja to sada radim.
Jedno mirno večer, baš kao i četiri godini ranije, bila sam toliko gladna, a nisam si htjela priuštiti još jedan Pizza Cut već sam se kao i svi odrasli ljudi zaputila u restoran na kompletan obrok. Sjela sam za stol sa svojom djevojčicom ne obraćajući baš pretjeranu pažnju na to tko sjedi u našoj blizini. A tamo se našao jedan par koji je možda kao i ja prije četiri godine poželio uživati u romantičnom okruženju. Ovoga puta ja sam bila ona koja je usred gomile odraslih ljudi dovela dijete koje je usred obroka čulo svoju omiljenu pjesmu i odlučilo zapjevati i zaplesati pred svima. Priznajem, meni nije smetala, bila mi je slatka. Čak su je i ostali gledali blagonaklono i tada sam shvatila koliko sam sretna jer u blizini nas očito nije bila nijedna onakva osuđujuća kuja kakva sam bila ja prije četiri godine.
Bit ću stoga iskrena do kraja. Toliko je puno događaja iza mene kada sam je po noći namjerno stavljala u svoj krevet, kada sam joj doslovno gurala svoju sisu u usta samo da šuti i da konačne zaspe. Sjećam se čak i kada me moja vlastita sestra zapanjeno pitala što se dogodilo sa mnom nakon što sam joj mrtva hladna rekla da me uopće nije briga za ničiju teoriju jer meni paše da ona spava sa mnom u krevetu. Sestra me tada pitala nisam li možda još do nedavno to smatrala krivim načinom, a ja sam joj nonšalantno odgovorila - očito nisam bila u pravu, čak i da spava sa mnom do škole, nije me briga - jednom kada naraste tada će sigurno prestati. Do te me mjere vlastito dijete promijenilo.
Sjećam se i jedne smiješne epizode kada sam je povela sa mnom kupiti grudnjak. Dobro se sjećam prodavačice koja se trzala na svaki njen pokušaj da skine neki grudnjak i kada joj je to pošlo za rukom stavila ga je na glavu i trčkarala okolo. Molećivo sam zamolila prodavačicu da joj to dopustimo, samo da ja probam grudnjake na miru, već ću ja to sve srediti kasnije! Srećom, uspjela sam je smekšati bez da nas je istjerala iz trgovine iz koje sam na kraju izašla bogatija za grudnjak koji mi je stajao kao saliven i s velikim osmjehom na licu jer sam istovremeno uspjela usrećiti i svoje razigrano dijete te čak priuštiti i osmjeh na prodavačicinom licu kada je shvatila da osim što je moja mala tako slatka s grudnjakom na glavi - ona sama nije morala pomaknuti prstom da bi sredila sve što je moja mala malo razbacala.
S djecom je, nisam to prije shvaćala, potrebno puno strpljenja i još više kompromisa, a mamama je život ionako dosta težak i bez osuđivanja okoline. Jednostavno - djeca su vrlo slatka, ali njihovu narav može voljeti samo njihova mama. Za sve ostalo tu je tek potrebna doza tolerancije.
A svakome tko će i mene sada osuđivati mogu poručiti samo jedno - kada dobijete dijete i vi ćete shvatiti!