Ilustracija: Index
I DOK svi pričaju o vraćanju rođendanskih poklona, meni je još jedna važna priča upala u oko posljednjih dana. Radi se o obitelji iz Sjeverne Dalmacije kojoj Centar za socijalnu skrb želi oduzeti troje djece radi siromaštva. U svom mladom životu sam radila u turizmu, marketingu, prodaji i nekako me put odveo do socijalnog resora. Ne radim tu, nego sam kao fizička osoba uključena u neke projekte i priče. A kad u to uđeš, svašta vidiš i svašta čuješ. Ne znaš da li bi se plakao od muke ili otišao do Markovog trga pa se derao jesu li oni svi normalni, čime se bave i znaju li što se, zaista, događa u našoj zemlji. To što si ti super roditelj, što se brineš za svoje dijete, što ga voliš najviše na svijetu, što ćeš mu kupiti sve igračke ovog svijeta i dat svoj život za njega, ne znači da majka na drugom kraju naše zemlje, ma što na drugom kraju naše zemlje, u kvartu do tvog, ima dijete jer je bila full nadrogirana kad se poseksala s frajerom kojeg je prvi puta vidjela, rodila dijete i sad se doma bakće s njim – a mora smisliti kako da dođe do novog šuta. To ne znači da dijete kojem nepoznata dobra vila kupi tenisice koje kad on donese doma, majka mu ih uzme i proda kako bi zaradila 20 kn (a tenisice koštaju 500 kn), da si kupi litru vina. To ne znači da ne postoje ljudi koji žive na takvom rubu siromaštva da ne znaju kako prehraniti dijete. Da – to se STVARNO događa. Nedaleko od tebe, blizu nas...
U medije je došla vijest da se obitelji želi oduzeti troje djece, a ništa im ne fali. Mediji su senzacionalistički i uvijek će se malo dotjerati priča kako bi se digla čitanost – no to znaš. Do nas je došlo da je obitelj u savršenom redu i radi konflikta sa socijalnom radnicom, žele im oduzeti djecu. Napominjem – ne znam cijelu priču, ne znam detalje i iznosim činjenice – nisam niti na strani CZSS niti na strani obitelji, u potpunosti sam neutralna. Obzirom da kod nas postoji Zakon o zaštiti maloljetnika, Centar ne smije davati nikakve izjave. Sukladno tom Zakonu, niti mediji ne smiju otkriti identitete djece, a kamoli napisati u koji će ih dom smjestiti. Ja sam majka i uvijek ću stati u obranu svoje djece i uvijek ću se boriti za njih. Jednako tako sam uvijek za to da svako dijete ima roditelja i da odrasta u obitelji, da nauči što je ljubav i privrženost. ALI (uvijek postoji taj ali), naravno da nisam za to da dijete odrasta u disfunkcionalnoj obitelji nasilnika i ljudi koji ih zlostavljaju i zanemaruju. Kao majka, naravno da ću stati na stranu druge majke – instinktivno. No objektivno treba sagledati sve verzije. Svi ćemo, generalno, stati u obranu obitelji i da se djecu ne stavlja u dom. Je li to uvijek dobra odluka?
Kad malo bolje promisliš, nama ljudima nikad ništa nije dobro. Konkretno vezano za navedenu problematiku – nije dobro ako Centar uzme dijete jer „oduzima djetetu pravo na obitelj i ljubav i smješta ga u instituciju“, nije dobro ako ostave dijete u problematičnoj obitelji s ljubavi gdje ga netko od roditelja zanemaruje i ozlijedi ili ubije (u stanju alkoholiziranosti, bunila, pod utjecajem droge ili bez razloga) – onda svi postavljaju pitanje gdje je bio Centar i zašto dijete nisu maknuli od takvog/takvih roditelja. Nedavno je bila priča o malenoj djevojčici iz sjeverne Hrvatske koja je završila u bolnici s enormnim ozljedama spolovila. I tu smo se svi pitali isto pitanje – jesu li oni normalni (Centar), kako nisu vidjeli da se nešto događa i zašto dijete nije izuzeto iz obitelji. Prije par godina je bila i priča o majci iz Slavonije koja se nadrogirala i u bunilu legla na malu bebu i ubila ju. Ne znam jesi li razmišljala o tome da se dijete rodi nevino i čisto i ono ne zna što je dobro, a što loše. Roditelji su ti koji mu to usađuju. Ako roditelj konstantno maltretira dijete, ono će s vremenom početi vjerovati da je to normalno i da se tako iskazuje ljubav. Još ako mu roditelj kaže da je to ispravno i da je to „njihova mala tajna“. Dijete ne zna reći ne roditelju kad ne zna za onu drugu, ispravnu stranu. I naravno da svatko od nas voli svoje dijete i da će se uvijek svima kleti da mu je ono najvažnije na svijetu. Pa čak i ako ga tu večer prije spavanja premlati na mrtvo ime jer je palo, udarilo se, boljelo ga je i plakalo se. U tom je problem.
Poanta – uvijek postoje dvije strane medalje. Svakako je oduzimanje djeteta zadnja mjera koja se treba provesti, NO to rade ljudi koji su od krvi i mesa – neki svoj posao obavljaju sa svim srcem i dušom, a neki ga rade da ga odrade i da im na kraju mjeseca sjedne plaća na račun. Problem je što je ovaj resor jako osjetljiv i iskreno se nadam (jer znam da ih sigurno ima), da takvih koji to rade za plaću ima minimalno. Jbg, živimo di živimo...
Ispod originalnog članka sam našla jedan super komentar gospođe koja je, zapravo, sve super sumirala i s čijom se svakom napisanom riječi slažem:
„Ovoj obitelji želim sve najbolje i da se njihovi problemi riješe na najbolji mogući način. Što je u njihovom slučaju istina znaju oni i nadležni centar. U medije će dospjeti samo dio informacija. Centar u pravilu neće ništa niti reći za medije, a pogotovo neće iznositi detalje slučaja. Podaci u članku pod "Centar: Zašto? Evo nekih od razloga..." su najvjerojatnije prepisani iz rješenja koje je novinaru pokazala obitelj, a to pretpostavljam zato što sam kao učiteljica i razrednica vidjela takve dokumente koji su se odnosili na obitelji mojih učenika. Sigurno Centar nije davao izjavu za medije. Imala sam i imam nažalost učenike koji su živjeli u jako teškim uvjetima i mogu iz iskustva reći da Centar u pravilu ne reagira zbog samog siromaštva obitelji. Kad bi samo siromaštvo bilo dovoljno, bilo bi po Hrvatskoj u domove i udomiteljske obitelji smješteno tisuće i tisuće djece - to je za plakati, ali to je tako. Tisuće djece nam žive u bijedi, baš ovakvoj kakvu trpi obitelj iz članka, i to učitelj u siromašnom dijelu države vidi svaki dan. CZSS intervenira svojim oštrijim mjerama tek kad su dulje vrijeme prisutni i neki drugi problemi: nasilje, alkoholizam, zanemarivanje, prostitucija... Ono što iz iskustva znam je da će svaki roditelj kojemu CZSS namjerava izdvojiti dijete iz obitelji vikati i urlati da on svoje dijete voli i da mu se, eto, netko osvećuje preko djeteta i da on svoje dijete ne da. Iste stvari viču i roditelji čija su djeca očito traumatizirana očevim batinama, zanemarena, koja u sedmom razredu bježe od kuće i imaju spolne odnose s više muškaraca, koja dolaze 10 dana u školu s upaljenim zubom a nitko ih ne vodi stomatologu, koja imaju mobitel i nakit a neoprani su i tenisice za tjelesni i udžbenike nemaju, koja žive s bakom i mamom i tatom i tatinom ljubavnicom jednosobnoj kući, i tako dalje. Nekima od tih roditelja je zaista stalo do djece, ali su nezreli, i sami su kao mladi odrasli u teškoj situaciji i nisu u stanju srediti nered u vlastitom životu i vlastitoj glavi, pa djeca trpe. Neki su roditelji, ne znam kako ovo lijepo reći, najobičnija đubrad kojima je više stalo do vlastitog dupeta i do dječjeg doplatka nego do djeteta i veselo lijepe po FB svoje slike iz narodnjačkih klubova dok im dijete ide treći put u isti razred i još uvijek nema udžbenike, jer oni svakoga ljeta prodaju one koje je škola djetetu nabavila. Vjerujem da su svi komentatori savjesni roditelji koji se stvarno brinu za svoju djecu, no mislite li stvarno da su svi roditelji takvi? Još jednom, ne odnosi se ovo što sam napisala na obitelj iz članka, o njima ne znam ništa - ali ne znate, ljudi dragi, ni vi o njima ništa.“
I držim fige da djeca ne ispaštaju – na kraju svega, oni su ti koji su najvažniji u cijeloj priči. Ne samo ovoj, nego u svakoj!