Pazi da ne padneš!

Foto: Privatni album; Ilustracija: Index

KOLIKO su često roditelji kočnica uspjeha i slobode vlastite djece? Svjesno ili ne, grade granice zbog vlastite brige, a ujedno i pretjerane brige za njihovu dobrobit. S druge strane, granica znači i olakšavanje odgoja djece jer, dijete koje se nalazi unutar sigurne zone, neće ići istražiti što se nalazi u zabranjenoj zoni. Ili hoće?

Koliko ste puta čuli nekoga da kaže djetetu “Pazi da ne padneš”; ili “Nemoj ići tamo, tamo je opasno”. Budite iskreni pa priznajte sami sebi (ako već nećete okolini ;) – koliko ste često napravili nešto što je bilo zabranjeno, pa čak i kada ste znali da ćete zbog toga “nastradati” kada se vratite kući.

Ne mogu da se danas ne sjetim stvari koje sam radio kada sam bio klinac u osnovnoj školi. Tako sam u drugom razredu osnovne škole s biciklom otišao na drugi kraj grada, vozio sam se po cesti, bez kacige i bez da sam ikome rekao gdje idem. Ili kada sam s prijateljima skakao po krovovima stambenog naselja u izgradnji, nesvjestan opasnosti koja se nalazi koji metar od nas i što bi značilo da padnemo s nekoliko metara visine?

Ne moram misliti dalje. Stvari koje smo činili kao djeca, ne želimo da naša djeca ponove. I to je u normalno. Priznati sami sebi kakve smo bili budale i sama činjenica da smo svjesni da smo činili gluposti prvi je korak prema tome da sada možemo biti uspješni roditelji. Trebamo li ih zaštiti? Svakako! Trebamo li im graditi zidove koje neće moći preći? Nikako.

(Kontrolirana) opasnost

Opasnost za roditelje počinje od trenutka kada djeca prohodaju. Štitimo ih od rubova namještaja, te rubove zamatamo u krpe ili spužve. Sve utičnice štitimo od guranja znatiželjnih dječjih prstića. Od kada otkriju da se sami mogu popesti na tobogan, ljuljati na ljuljački ili skakati na trampolinu – ma zapravo, od trenutka kada ih prvi put pustimo u park – djeca odraslima zadaju brige od kojih neki od vas, vjerujem, imaju problema sa spavanjem :).

Svi imamo slične probleme i slične brige. U početku je Luka htio da ga stalno dižem kada padne. U početku sam to i radio, dok nisam shvatio da mu tako šaljem krivu poruku. Naravno, pasti će još puno puta i ja ću biti u blizini ako mu pomoć bude trebala, no on će se morati sam ustati (osim kada je opasno, onda je ipak tata u blizini;). Najteže je osloboditi se osjećaja da naša djeca trebaju našu pomoć. Oni je zaista i trebaju, ali ne takvu da pazimo hoće li pasti u parku ili hoće li se sami moći dignuti kada padnu.

Zato prakticiram nešto što zovem “kontrolirana opasnost”. Luki dopuštam da radi sve što poželi (ok, neću ga pustiti da sam prelazi preko ceste, ali kada vidim kako hoda sam i kako pazi na automobile te kada se uvjerim da neće otrčati na cestu – pustiti ću ga da sam hoda pored mene – ipak je on moj mali, veliki čovjek).

Kontrolirana opasnost znači da ćemo djeci priuštiti taj osjećaj opasnosti koji im treba za odrastanja, ali u uvjetima koji nama (roditeljima) odgovaraju. Penje li se Luka na tobogan, neću mu pomagati. To jest – prvi put ću mu pomoći tako da mu pokažem kako je najsigurnije penjati se. Drugi i treći put ću biti tu ako treba moju pomoć. Svaki sljedeći put – morati će probati sam. Bez iznimke. Nema pokušaja, nema tobogana :).

Roditelji (ne isključujem niti sebe) žele štiti svoju djecu u svim mogućim i nemogućim situacijama. No, na taj način stvaramo im lažni osjećaj sigurnosti “da ćemo stalno biti tu za njih”. I naravno da hoćemo koliko god je to moguće, međutim umjesto tog lažnog osjećaja sigurnosti, radije bih da Luka nauči kako sam prolaziti kroz život. Nakon prvih nekoliko prepreka – bio to tobogan, trampolin, ljuljačka, most ili nešto treće – svaki sljedeći put s nekom novom preprekom biti će sigurniji i stabilniji. I to je ono što bismo mi kao roditelji trebali željeti za našu djecu. Ne, da stojimo iza njih i pomažemo im, eventualno da gledamo što rade i “osjećamo” našu djecu, te da pomognemo kada procijenimo da je potrebno.

Kao što je Luka u početku trebao moju pomoć da ustane, tako sam u jednom trenutku trebao reći njemu, ali još više sam sebi – bilo je dosta, dalje možeš sam. Ako djeca ponekad i padnu važno je da znaju da su roditelji tu kada je potrebno, da se na njih mogu osloniti – ali i da sami moraju naučiti kako ustati.

Imam sreću da je Luka prilično oprezno dijete ali čak i takav, ponekad zna biti zaigran i ne prati što se događa pa završi na podu. Iako sam siguran da tamo vani ima puno više djeca s puno više ogrebotina od njga, gotovo svako putovanje završimo s barem jednom manjom ili većom ogrebotinom. S naša dva posljednja puta – u Beču i Londonu, vratili smo se s dvije ogrebotine na čelu, “zarađene” igrom u parku.

Luka pada. Djeca padaju. To je normalno u njihovim godinama, a ja bih čak išao i toliko daleko da kažem da je dobro da padaju. Svaki sljedeći Lukin pad znači da će se naučiti (bolje) dočekati na ruke ili noge. Da će taj pad manje boljeti i da iz njega neće izaći uplakan.

Zaštitimo ih – ali ne previše

Kao roditelji, često se ponašamo previše zaštitnički prema našoj djeci. Pazimo što rade, znamo im reći “uspori”, “nemoj to”, “ne idi tamo, tamo je opasno”… Zašto to radimo?

Imate li jedno dijete onda znate osjećaj kada vam je to dijete najvažnija osoba u životu. Normalno je da ga pazite da mu se nešto ne dogodi. Ali tu moramo povući granicu – ne za dijete, nego za nas same. Gdje je granica između učenja o životnim situacijama i kako se postaviti, do toga da našoj djeci govorimo što trebaju raditi i kako se trebaju ponašati?

Je li zaista pogrešno da se dijete penje na tobogan po dvije stepenice ili da se spušta natraške? Nemojte mi reći kako se niste barem malo nasmijali (makar u sebi) zamišljajući vašeg malog princa ili princezu kako se penje i onda se po toboganu spušta na leđima, glavom prema dolje? Meni je to smiješno. Nekome će biti opasno.

Bolja je situacija kod roditelja koji imaju dvoje ili više djece. Taj strah za djecu je puno manji, valjda zbog toga što se ne stignu baviti samo jednim djetetom :) – jer više djece znači i više opasnosti na koju su se, htjeli oni to ili ne – jednostavno morali naviknuti.

—

Zaista, zadaća je roditelja da štiti svoje dijete ali problem je kada zaboravimo na tu nevidljivu granicu i počnemo previše brinuti za njih. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete zato bih svakome preporučio da vjeruje svom instinktu – ako je vaše dijete zaigrano, naravno da ćete ga više pripaziti i biti u blizini. S druge strane, ako vam je dijete oprezno ostaviti ćete mu malo više slobode.

No, i u jednom i drugom slučaju, siguran sam da ćete jednim okom stalno pratiti što vam klinci rade. Potruditi ćete se da budete prisutni iako ne i u vidokrugu svog djeteta jer jako je važno da dijete osjeća kako ga ne promatrate baš stalno. Kako bi vam na trenutak mogao “pobjeći” i napraviti ono što želi. A kako ćete to postići to je na vama. Sve kreće od ljubavi i brige i toga kakvu poruku želite poslati svom djetetu.