Foto: 123rf
ČITAM neki dan na web-u BBC-a zanimljiv članak o lijepoj našoj i turizmu u Hrvatskoj. Hvale naša dobra vina, hranu i povijesne zanimljivosti sve u šesnaest.
Prošlo ljeto sam zaista dosta obale obišla. I Istru i Dalmaciju. U tom obilaženju naše obale, uporno sam se stavljala u kožu prosječnog turista koji je čitajući preporuke po raznim našim i svjetskim portalima, odlučio posjetiti tu divnu i zanimljivu zemlju s tisuću otoka.
Prvih tjedan dana sam odsjela na krajnjem jugu Istre.
U večernjem izlasku po šetnici tražila sam suvenire koje ću ponijeti dragim ljudima u Zagreb. Pažnju mi je privukla skupina ljudi koja je okružila Peruanske ulične svirače. Svi su se lagano ljuljuškali u ritmu njihove narodne muzike, dok je jedan iz te vesele skupine s perjanicama uvaljivao turistima njihove CD-e i neko narodno sviralo nalik na istarske sopile. Jedna majka je kupila djetetu perjanicu za 150 kn, dok je neka mlada djevojka kupila pernati „čuvar snova“ za 70 kn. Malo iznervirana što nisam na primjer naišla na štand sa istarskim narodnim instrumentima i folklornim suvenirima, krenem dalje šetnicom.
Malo dalje graja, vika, gromoglasni pljesak. Privučena znatiželjom uputim se do vreve. Šestero mladih Nizozemaca priredilo pravi spektakl žongliranjem. Šeširić ispred njih se puni kovanicama svih svjetskih valuta. Rulja oduševljeno plješće i skandira njihovoj spretnosti. Zanimljivi su, nema šta. I dalje nema štandova sa suvenirima.
Na jednom štandu ližnjanski neshvaćeni umjetnik crta sprejevima, na drugom se peku palačinke veličine letećeg tanjura sa javorovim sirupom ili čokoladom. Pravo hrvatsko, izvorno jelo, nema šta.
Na sljedećem polućelav Rom upisuje imena na zrno riže. Prava, stara hrvatska umjetnost (nadam se da osjećate ironiju između redova).
Pa onda red štandova s perajama, japankama, slamnatim šeširima, lepršavim haljinicama i nakitom, redom turske, kineske i tajlandske proizvodnje. Krajnje nanervirana nedostatkom ičega hrvatskog, sjednem u kafić da popijem neko autohtono vino i zatražim jelovnik.
Ćevapi, leskovački roštilj, pljeskavica, pomfrit, hamburgeri, čizburgeri, kebab, nešto tursko što ne znam ni kako se čita i na kraju jelovnika, pržene srdele, lignje i salata od tune. Ha! Neš’ ti jesti ‘rvacko ovdi! Bacim jelovnik na drugi stol i naručim čašu crnog vina. Vranac??? Samo Vranac i Plavac? I to makedonski, naravno. Ok, donesite mi Schweppes, kad smo već odlučili danas ignorirati slogan“ kupujmo Hrvatsko“.
Na odlasku me Albanac, vlasnik konobe koja nema veze s konobom osim što je uz more, kao što ni on nema veze sa lijepom našom osim što nam ovdje ide ponekad svojim ružnim naglaskom na jetricu, ljubazno pozdravi sa „dođite nam opet“. Hoću! Nikad!
Drugi tjedan sam provela u Zadru i okolici.
Zadar. Prekrasan grad, zaista prekrasan. Pozdravili smo sunce i gledali taj divan zalazak kojime se s razlogom ponose. Poželjeli smo djecu izvesti na neku klopicu. Pizza i krumpirići. Jedina dostupna hrana u 22 sata navečer u centru Zadra, osim ako ne želite potrošiti jednu plaću na večeru za četvero. Nema prženih ribica jer je pun mjesec, nema fritula jer je kasno.
Ok, nema ribica, nema fritula, idemo na sladoled.
Facebook, LeonLeo, Fru-Fru, Hello Kitty, Buisquito, Plavo nebo, Angelius, Yogo-logo, Snupy, Lilly. Ok teta, imate li koji sa okusom koji jedu obični ljudi, recimo vanilija, jagoda il’ čokolada?! Teta me pogleda ko’ da sam joj opsovala rodbinu. Mislim, tako zbunjenim pogledom, punim nevjerice u kojima pročitam pitanje – O Bože, pa zar to netko još danas jede??? Odustanem od rasprave, izmoždena čitanjem naziva 63 vrste sladoleda i naručim Plavo nebo za koje nitko od nas šestero nije uspio definirati okus, te Hello Kitty oko kojeg smo se svi šestero posvadili da li je od jagoda, šumskih jagoda, malina ili kupina. Na kraju, dignutih noseva prošećemo kroz štandove. Peraje, japanke, slamnati šeširi, lepršave haljinice i nakit. Turska, Kina, Tajland, čak i Indija. U daljini opet čujem zvuke one peruanske narodne glazbe i stričeka koji se dere – đelato, đelato, ajs krim. U moru poluproizvoda uspijem namirisati lavandu, hrvatsku lavandu. Jupi i juhu!!!
Treći tjedan smo odlučili obići na bar jedan od tih naših tisuću otoka. Lošinj – preskupo. Trajekt bi nas ubio. Krk, prometna na Titovom mostu, zatvoren sljedećih par sati. Vir – nejdite tamo, vlada želučana groznica! Dugi otok – Jadrolinija u štrajku. Murter – četiri mjesta, jedan dućan. Hvar – baš ovih dana pada kiša. Pelješac – zbog požara odustajemo. Goli otok – nakon svega, zvuči savršeno! Toliko o našim otocima. Utaborili smo se na Viru, kakajući i povračajući ostatak tjedna. A lijepo su nam rekli.
S mora sam se vratila sa četiri vrećice lavande za ormar, kineskim naušnicama, kineskim igračkama koje su klinci mahnito kupovali na štandovima za previše kuna, kao da sutra Kina nestaje u nuklearnom napadu i s dve litre Višnjevca za kojeg sam kasnije skontala da je iz Srbije i da naravno nije domaći, već vjerojatno smućkan u kotlu od 5000 litara.
Al ok, ritica mi se okupala u hrvatskom moru (još za sada), uspjela sam se u Kauflandu potući za zadnjih pola kile smrznutih papalina podrijetlom negdje iz Mediterana, popila sam čašu Terana jer sam ukrala butelju iz susjedovog podruma dok je ponosno pokazivao kolekciju najfinijih vina, a ja strpala kriomice jednu u torbu za plažu, jela sam fritule bez limuna i domaće rakije koje mi je ispekla frendica rješavajući se ostataka hrane iz frižidera i vidjela sam rub crkve Sv. Donata, onoliko koliko sam uspjela od pomahnitalih turista. Kad malo bolje razmislim, da su imali gdje sjesti i jesti nešto hrvatsko, a ne ono što svaki dan imaju doma, možda bi vidjela i drugi ćošak Donata. Ovako sam ponosna što sam dio ove naše, hrvatske kulture podijelila sa ovim čitateljima i gladna i riba i blitve i sarme i dinstanog kupusa, vratila se u svoju metropolu.
Izvor: SretnaMama