Foto: 123rf
KAKO odrastaju, djeca postaju svjesna okoline u kojoj tijekom svog mladog života vide, čuju i dožive svašta. No, ono što je nama velikima sitnica - poput mraka, šuškanja, sjena, glasnih zvukova, kiše na prozoru - njima to predstavlja nepoznanicu koje se boje. Neki manje, neki više, no strahovi, koliko god strašni bili, sastavni su dio života i s njima se jednostavno moramo pomiriti. Naravno, mi veliki znamo da se određeni strah može pobijediti suočavanjem s njim, no objasniti malom djetetu da se suoči sa strahom od mraka banalno je i pogrešno. Na takvo će suočavanje postati spremno tek kasnije, kada bolje shvati svijet oko sebe i kada bude spremno suočiti se s njim svojom hrabrošću.
Sve do tada roditelj mora biti taj koji će znati prepoznati strah i učiniti sve kako bi se takve situacije izbjegle ili ublažile.
U prvim mjesecima života javlja se prvi strah - strah od odlaska bliske osobe (bebe zaista ne vole biti same), a potom počinju prvi vizualni strahovi, tamo negdje oko treće godine (maske, mrak, zvijeri). Oko četvrte godine javljaju se auditivni strahovi (zvuk sirene), strah od životinja i strašnih zvijeri još uvijek je prisutan, ali on polako iščezava oko pete godine kada se počinju javljati strahovi od ozbiljnijih stvari poput povreda.
U dobi od oko šest godina djeca su već imali prilike doista svašta naučiti pa se javljaju prvi veliki strahovi od nadnaravnih bića, krvi, smrti, boje se imaginarnih likova koji se skrivaju u mraku, pod krevetom.
Oko sedme godine, kada dijete kreće u školu, javljaju se i oni strahovi povezani s njihovom odgovornošću poput straha da će zakasniti u školu, a pod utjecajem televizije i interneta sve više postaju svjesni realnih opasnosti poput lopova, otimača.
Većina dječjih strahova počinje iščezavati u dobi od oko osam godina kada ih zamjenjuju strahovi od realnih opasnih situacija poput prelaska prometne ceste, padova s visine i slično - nešto što će u određenoj mjeri biti sastavni dio života dok god su živi.
Strah je dakle sastavni dio dječjeg razvoja baš kao i sve druge faze. Kada jedna prođe, zamijeni je druga, a hrabrost i svjesnost koju djeca stječu potiču ih i na prevladavanje strahova. To je proces u kojem roditelji svakako moraju pružati podršku svom djetetu i biti uz njega u situacijama prevladavanja straha. Strah od pasa prevladat će na vaše poticanje da im se približe, strah od vatre prevladat će paljenjem vatre... i koliko god roditeljima možda ne zvuči baš najbolje da dijete "gurnu" prema psu, jer se možda i sami jako boje pasa, možda baš u tome leži problem, s obzirom na to da mnogi roditelji nesvjesno svoje strahove koje nisu prevladali kao mali projiciraju na svoje dijete.
Uz sve navedene strahove svako dijete vjerojatno ima neki svoj strah koji je jako često povezan sa svjesnim plašenjem (sjetimo se samo babe roge), no to su prilično individualni strahovi koji, ako prerastu u sustavnu paniku, mogu ozbiljno utjecati na dječju tjeskobu koja može prerasti u ozbiljnija depresivna i panična stanja. Ako je stoga vaše dijete sklono strahovima, nipošto ga nemojte bespotrebno plašiti, gurati da se suoči s njima ili ga ismijavati radi takvih "glupih dječjih strahova". Time ćete samo pogoršati situaciju.
Da biste znali prepoznati koji su to normalni, uobičajeni strahovi, donosimo kratki popis koji se generalno veže uz svaku pojedinu dob djeteta:
U dobi od 2. do 4. godine
Strah od kakanja, mraka, sjena, vremenskih nepogoda, samostalnog spavanja, glasnih zvukova.
U dobi od 5. do 7. godine
Strah od mraka, kukaca, životinja, odbijanja, strah od doktora i injekcija, testova i ispitivanja, strah od loših dečki.
U dobi od 8. do 11. godina
Strah od odbijanja društva, strahovi od škole i testova, velikih i loših dečki, strah od umiranja i bolesti, boje se biti sami u kući jer su svjesni mogućih opasnosti.
U dobi od 12. do 18. godine
Strah od javnih istupa, školskih i sportskih neuspjeha, strah od bolesti i uopće strah za svoju sigurnost, strah od toga kako izgledaju i kako ih drugi doživljavaju, strah od nasilja koji se pretače u strahove od aktualnih globalnih zbivanja
U dobi od 18. do 20. godine
Tipični strahovi za ovu dob možda jesu odrasliji, ali su itekako prisutni, poput straha od bakterija i bolesti, smrti, straha da bi mogli završiti na cesti, strahova od akademske zajednice - uspjeha u školi, odabira budućeg zanimanja, strahova romantične prirode, a posebno straha od odbijanja, a kako djeca u ovoj dobi sve više razmišljaju o svrsi svog života, javlja se tipičan strah od odrastanja i uopće preuzimanja uloge odrasle odgovorne osobe.