Zašto se oko beba ne treba šuljati na prstima i zašto one trebaju zvukove da bi se osjećale bolje

Foto: 123rf

JEDNA od većih pogrešaka koje mladi roditelji prvog djeteta obično rade, a to je onaj osjećaj da beba mora biti u tišini, da joj ne smetaju zvukovi, da ne bude preglasno kako bebi ne bi "oštetili" sluh ili je učinili nervoznom zbog toliko toga što se čuje oko njih.

Vjerojatno ste i sami prvih mjeseci tako posebno titrali oko svoje nježne bebe, ne znajući zapravo da ste time prilično "šokirali" svoju bebicu.

Sjećate li se naime onog predivnog, glasnog zvuka s ultrazvuka - one šumove i tupe udarce? E pa to je zvuk koji je vaša bebica slušala punih devet mjeseci u trbuha i onda ste je, nakon poroda i dolaska kući sada odjednom priuštili jednu njima užasno nepoznatu situaciju - mir i tišinu.

Još se uvijek čudite što vaša bebica ne spava ili su vam još uvijek užasno čudne i nelogične priče nekih roditelja da svoju bebicu mogu uspavati samu uz zvuk fena, usisavača, u vožnji automobilom?

Sjetite se - to bebice traže i uživaju u poznatom okruženju jer samo ako osjete da se nalaze u situaciji u kojoj se osjećaju sigurno i već okušano - tek će se tada vaša bebica osjećati dovoljno sigurno da konačno utone u san.

Bez mira i tišine, sa zvukovima koji su normalni, svakodnevni i bebi tako potrebni.