JEDNE noći, ubrzo nakon 22:00, auto se zaustavio na rubu šume. Vrata su se otvorila kako bi izašlo troje djece, plavokosi dječaci od 12 i 15 godina, te 12-godišnja djevojčica s tamnim pletenicama i ruksakom prekrivenim emojijima. Vozač je ubacio auto u brzinu i odjurio, dok se ispod kotača kotrljao šljunak. Tri malena lika stajala su uz šumu, miljama od ljetnog kampa kojeg su pohađala, a imali su samo primitivni GPS za određivanje smjera. Spuštao se mrak. A oni su bili sami, piše The New York Times.
Zurili su u noć. Je li to put?
„Mogao bi biti“, rekao je Thomas, 12-godišnji vođa ekipe.
A onda, zato što ništa drugo nisu mogli učiniti, zaronili su u šumu.
Radi se o nizozemskoj izviđačkoj tradiciji, poznatoj kao "ostavljanje", pri kojoj se skupine djece, uglavnom u pretpubertetskoj dobi, ostavljaju u šumi i od njih se očekuje da pronađu put do baze. Zamišljeno je da bude izazovno i često ih se ostavlja u 2 ili 3 sata ujutro. U nekim varijacijama ovog izazova, u određenoj mjeri temeljenog na vojnim vježbama, odrasli prate dječje ekipe, ali odbijaju ih voditi, iako im mogu ostaviti kriptirane poruke kao tragove. Kako bi im još otežali, odrasli organizatori mogu povezati oči djeci dok se voze do točke „ostavljanja“ ili voziti uokolo dok djeca ne izgube osjećaj za smjer.
Ponekad se odrasli sakriju u grmlju i ispuštaju zvukove poput divljih životinja. Ako vam ovo zvuči pomalo suludu, to je zato što niste Nizozemci.
Nizozemci, treba pošteno priznati, provode djetinjstvo drukčije. Djecu se poučava da ne ovise o odraslima, odrasle se poučava da djeci omoguće da sami rješavaju vlastite probleme. "Ostavljanje" destilira ova načela u ekstremnu formu, oslanjajući se na ideju na čak i kod umorne, gladne i dezorijentirane djece postoji zadovoljavajuće uzbuđenje činjenicom da preuzimaju odgovornost. Dakako, mnogi odrasli u Nizozemskoj rado se sjećaju svoga "ostavljanja". Rik Oudega, 22-godišnji vođa izviđača, sjeća se kako ga je zaustavila policija zato što je na "ostavljanje" vozio pogrešnim smjerom na jednosmjernoj cesti. Bilo mu je neugodno zato što je "učinio nešto protuzakonito".
Policajci su ga zaustavili i zatražili da spusti prozore. Na stražnjem sjedištu njegova auta sjedilo je četvero djece zavezanih očiju. "Ni to baš nije bilo legalno", kaže Oudega.
"Ovdje sam zbog ostavljanja", rekao Oudega, pokušavajući izgledati pribrano i nadajući se najboljem.
"Policajci su se pogledali, nasmijali i rekli: 'Ugodnu večer želimo i pokušajte slijediti pravila", prisjeća
se Oudega.
Djeca su ostavljena u Austerlitzu, nedaleko od Utrechta, te su odšetala u šumu, dok se iz pješčanog tla podizao miris borovih iglica. Šumsko je tlo bilo prekriveno crnom mahovinom. Na nebu se pojavio polumjesec. Na nekoliko minuta, na cesti se čuo zvuk vozila, ali potom je sve utihnulo. Šuma se nadvila nad njih i postala gusta.
Te je noći svoje prvo "ostavljanje" imao Stijn Jongewaard, 11-godišnji dječak s klempavim ušima, koji je tvrdio da je engleski jezik naučio iz igrice Minecraft i televizijske serije "Hawaii Five-O". Kod kuće je slobodno vrijeme uglavnom provodio za PlayStationom. To je bio jedan od razloga zbog kojeg su ga roditelji poslali u kamp. Nikad prije nije se izgubio u šumi.
Njegova majka Tamara rekla je kako je došlo vrijeme da preuzme veću odgovornost te da je "ostavljanje" jedan korak u tom smjeru: "Stijnu je bilo 11 godina i doba u kojem ga možemo nešto naučiti bližilo se kraju. Ulazi u pubertet i tada će morati odlučivati sam za sebe".
Nakon što su hodali pola sata, skupine je skrenula s puta i zašla u šumu. Potom su zastali i održali kratki sastanak te se vratili. Deset metara od staze, iskočilo je krupno tijelo i jurnulo kroz lišće. Djeca su se iznenadila. Jelen.
Ako dovoljno pažljivo proučite nizozemske novine, pronaći ćete dokaze o „ostavljanjima“ koja su pošla naopako. Njemački su mediji 2012. godine izvijestili o pet nizozemskih dječaka koji su pozvali lokalnu policiju da su izvuče iz nevolje. Našli su se zarobljeni u uskom prostoru između kamene stijene i ventilacijskog kanala. "Opasna avantura", napisali su Nijemci.
No, nizozemski novinari nisu bili impresionirani, ismijavajući događaj kao "romantičnu dramu oko ostavljanja". "Ostavljanje" je često najuzbudljiviji dio kampiranja“, objašnjavao je jedan od novinskih članaka.
Drugi izvještaj, objavljen 2017. godine, govori o tome kako su izviđački vođe iz Belgije ostavili 25 djece u šumi, popili mnogo piva i zaspali, a djecu ostavili da lutaju šumom nakon termina za sastanak. Djeca su napokon naišla na kuću, pozvonila i pozvala prijevoz.
"Roditelji nisu bili sretni zbog incidenta", trezveno je zaključio novinar.
"Ostavljanje" je uobičajeni dio djetinjstva u Nizozemskoj, pa se mnogi čude pitanjima o tome, pretpostavljajući da ta praksa postoji i u drugim zemljama. Međutim, književnica Pia de Jong, čija su djeca odrastala u New Jerseyju, kaže kako „ostavljanje“ održava nešto posebno u nizozemskoj tradiciji roditeljstva.
"Jednostavno baciš svoju djecu u svijet. Naravno, paziš da ne umru, ali ništa više od toga. Ona moraju sama pronaći svoj put", kaže Pia de Jong.
Ipak, 58-godišnja gospođa De Jong počela je preispitivati jesu li "ostavljanja" zaista tako zabavna: "Zamislite da ste izgubljeni i nemate pojma kamo krenuti. Možda ćete lutati 10 sati, možda cijelu noć. Kasno je i ljudi su pomalo uplašeni. Mislim da zapravo nije lijepo činiti djeci takvo nešto".
U dva navrata, 2011. i 2014. godine, djeca su stradala u nesrećama dok su tijekom "ostavljanja" hodala uz cestu. Od tada je praksa dobila bolju regulativu. Djeca nose mobitele za hitne slučajeve, a izviđačka organizacija zahtijeva da budu odjevena u prsluke jarkih boja, te im daje dugačak popis smjernica, uglavnom vezanih za sigurnost u prometu. "Pomicanje granica je zabavno, ali i to ima svoje granice", piše u preporukama.
Izviđački vođe u posljednjim "ostavljanjima", zureći u logorske vatre, mrmljaju o rastućoj papirologiji i o tome kako je djetinjstvo posljednjih godina lakše. "Društvo se mijenja. Čudo je da nam je uopće dopušteno palili vatre", govori Oudega, dodajući kako se temeljno iskustvo "ostavljanja" ipak nije promijenilo: "Zaista se radi o tome da ostaješ sam. Zapravo imate osjećaj da imate glavnu riječ".
Do 1:00 u noći, Stijn i ostala djeca hodali su već gotovo tri sata. U jednoj koloni kretali su se uz asfaltnu cestu, previše umorni za razgovor. Prošlo je 15 minuta, pa još 15, ali nije bilo naznake da bi u blizini mogao biti kamp. Stijn je gledao ravno ispred sebe, poput zombija.
"Moji roditelji spavaju, moja sestra spava. Moj mozak je umoran, stopala su mi umorna", rekao je Stijn.
Svi su bili premoreni, ali uporni da završe zadatak. Jedan je dječak na pola puta odustao, ali to je sve ostale učinilo još odlučnijima da nastave. Na pola puta djeca su dobila nešto hrane i vodu, ali zauzvrat su im uzeli GPS, pa su morali slijediti svoj instinkt. No, nitko se nije žalio, zato što se nisu imali kome požaliti.
"Idem dalje, ne znam zašto idem, ali idem", rekao je Stijn.
Bilo je gotovo 2:00 kad su naišli na kamp. Vatra je pucketala, čekale su ih kuhane kobasice u mekanim pecivima. Sove su krenule u lov i njihovi su se krici mogli čuti u drveću. Djeca su navalila na hranu, potom nekoliko minuta zurila u vratu i pošla na spavanje u šatore. Kad se Stijn, mutnih očiju, oko 11:00 probudio, mogao se smatrati veteranom.
Više mu nije nedostajao njegov PlayStation. Rekao je kako jednog dana, kad bude imao svoju djecu, želi da i oni dožive "ostavljanje".
"To te uči da i u najtežim trenucima treba nastaviti hodati, nastaviti dalje. To nikad prije nisam morao učiniti", objasnio je Stijn.