"MIHAJLOVIĆ nije dostojan da s njim pričam. Molio sam Boga da ga kazni za taj njegov prokleti život, jer je napola Hrvat." izjavio je Igor Štimac nakon beogradske utakmice Srbija i Crna Gora - Hrvatska u kolovozu 1999., u sklopu kvalifikacija za EP, koja je završena rezultatom 0:0, a Štimac je žalio "Malo je nedostajalo da Mihajlović postigne autogol. To bi mu bila najveća kazna."
Finale Kupa na stadionu JNA preraslo u privatni obračun Štimca i Mihajlovića
Kazna obojici na njihovom posljednjem susretu prije toga, bili su crveni kartoni zbog međusobnog udaranja. Spomenuta utakmica '99. na Marakani bila je prvi dvoboj, ne samo srpskih i hrvatskih nogometnih reprezentacija nakon rata između dvije zemlje, nego i prvi put da su se nakon 8. svibnja 1991. i famoznog finala Kupa Jugoslavije, na terenu sučelila dva igrača čiji su sukobi obilježili tu utakmicu.
Dvoboj Hajduka i Zvezde za posljednji Kup Maršala Tita, koji se igrao na Partizanovom "Stadionu JNA" i koji se pretvorio u sukob Štimca i Mihajlovića, igrao se šest dana nakon što su u lokalni Srbi i teroristi iz Srbije, u Borovu Selu, par stotina metara od Mihajlovićeve rodne kuće, masakrirali 12 hrvatskih policajaca i tako započeli rat u Hrvatskoj.
Upravo u tom događaju uzrok je sukoba između Štimca i Mihajlovića, koji su ionako bili najtemperamentniji igrači svojih klubova. Kako je Mihajlović pojasnio u dokumentarcu "Hajdukov ratni trofej", na finalu Kupa '91. bio je posebno nervozan, jer su telefonske linije bile u prekidu, pa nije mogao čuti roditelje: "Štimac mi je rekao 'dabogda ti pobili sve u Borovu', a mene nije bilo teško isprovocirati. Nakon što mi je to rekao zamrzio sam ga i bio sam toliko ljut, mogao sam ga zubima zaklati".
Torcida je Štimcu zbog podrške Gotovini i plaćanje obrane batinašima iz Lore pjevala "Ja ustaša, ćaća komunista", a Mihajlović "kevu Hrvaticu" ublažavao druženjem s Arkanom
Štimac mu je na istom mjestu odgovorio: "Svi smo bili sportaši, jedino je Mihajlović imao potrebu nešto dokazivati. Njegova majka je Hrvatica, zbog čega je bio iskompleksiran, pa je morao dokazivati da je veći Srbin od svih njih." Podsjećamo, Mihajlović je bio intimus (ne)čovjeka koji u velikoj konkurenciji srpskih ratnih zločinaca iz ratova devedesetih ima posebno mjesto - Željka Ražnatovića Arkana. Mihajlovićeva je zasluga što su profašistički navijači Lazija (njegovog tadašnjeg kluba) 2000. komemorirali pogibiju "Tigra Arkana".
Navedenoj Štimčevoj argumentaciji teško je proturiječiti, ali trebamo podsjetiti i na jedan od brojnih sukoba između Torcide i Hajdukovog "volontera", što je bila jedna od funkcija aktualnog izbornka u njegovom klubu. Štimac se nakon 90-ih (koje je proveo igrajući u Španjolskoj i Engleskoj), vratio u Hrvatsku i javno se deklarirao kao desničar. Hvalio se druženjem s generalom Gotovinom, sudjelovao na promocijama knjige o njemu, isticao kako pripada "državotvornoj ideji" i govorio kako bi "da se sutra zarati i on otišao u borbu za Hrvatsku." Torcida mu je na to odgovarala pjesmicom "Ja ustaša, ćaća komunista".
Ali, dok su sve te "kontroverze" oko Štimca benigne i dio dobro nam poznatog folklora, ovo što je radio nikako nije: Poznato je kako je plaćao obranu bivšim vojnim policajcima HV-a, kojima se sudi za ratni zločin nad srpskim i crnogorskim ratnim zarobljenicima, ali i civilima, u splitskoj Lori. Podsjećamo, zarobljenici su tamo bili podvrgnuti najstrašnijim torturama i iživljavanju. Odsijecanje udova, mučenje strujom i teška premlaćivanja, bile su metode koje je na svojoj koži iskusilo 37 zarobljenika, od čega ih je troje umrlo.
Na kavi u Varšavi: Štici i Barbiki za normalizaciju trebalo 15 godina više nego Franji i Slobi
"Svašta se kaže kad se priča", jedna je od drevnih mudrosti Ćire Blaževića. Dva njegova bivša igrača su kao što vidimo doista svašta radili za svoju od strana u brutalnom ratu, kao što su svašta izgovorili jedan o drugom, a evo ih sada za stolom u Varšavi, kao da ništa nije bilo.
"Nismo imali nikakvih kontakata nakon finala Kupa i nećemo, to je sigurno", otpilio je Štimac Aleksandra Stankovića, kada ga je ovaj prije četiri godine nagovarao da se pomiri s Mihajlovićem u njegovoj emisiji, iako mu je nekadašnji kadetski reprezentativac Hrvatske poručio: "Spreman sam se pomiriti sa Štimcem uz nekoliko boca dalmatinskog vina."
Dva zajapurena pijetlića iz '91., sada su dobrodržeća gospoda izbornici zemalja za koje su 90-ih tako žestoko ratovali u Rimu, Genovi, Derbyju, Cadizu i Londonu, a Štimac, koji je odgovorio "Ne prihvaćam Mihajlovićevu ponudu, nemam potrebu sjesti s njim za stol i piti vino", ostao je dosljedan. S Mihajlovićem je sjeo na kavu.