Čovjek zvan košarka

MNOGI će reći da je Željko Obradović u nedjelju navečer ispisao povijest europske košarke. Posve netočno. Možda je Žoc pomogao Turcima da se prvi put u svojoj povijesti popnu na sam vrh Starog kontinenta, no za njega pobjeda u finalu protiv Olympiakosa bio je običan radni dan u uredu.

 

 

Od nedjelje povijest turske košarke pisat će se iz početka, a sve zahvaljujući čovjeku koji je odavno prestao biti dio košarkaške povijesti jer je u međuvremenu postao sama košarka, njena bit i suština.

 

Karijera Željka Obradovića nestvarna je, ali zaista nestvarna. Ovaj 57-godišnjak rođen u Čačku, u 25 godina trenerske karijere 17 puta vodio je svoje momčadi na Final Four. Devet puta bio je prvak Europe s čak pet različitih klubova iz četiriju različitih država, ima dva Saporta kupa, 14 titula prvaka i devet nacionalnih Kupova.

 

 

To su samo klupski trofeji. Kao pomoćnik Dude Ivkovića s reprezentacijom SRJ-a uzeo je europsko zlato u Ateni 1995., a već godinu dana kasnije, na Igrama u Atlanti osvojio je olimpijsko srebro u finalu izgubivši od Dream Teama. Žetvu medalja s reprezentacijom nastavio je u Sevilli, u kojoj je opet uzeo europsko zlato, a 1998. na SP-u postao je jedini čovjek u povijesti košarke koji je uspio i kao igrač i kao trener doći do svjetske titule. Zadnji veliki rezultat s reprezentacijom bila je bronca na Eurobasketu 1999. u Francuskoj.

 

 

Kao igrač bio je sjajan. Šuter starog kova, hakler odgojen na valu košarkaške euforije nakon osvajanja svjetskog zlata u Ljubljani. Košarka je u bivšoj državi tih godina bila fenomen, ne samo sportski, nego i društveni. Drveni improvizirani koševi svakodnevno su nicali kao gljive poslije kiše valjda u svakom kvartu, sve od Vardara pa do Triglava, a konkurencija je bila toliko jaka da gotovo svaki iole bolji lokalni hakler mogao je pronaći svoje mjesto u bilo kojem klubu lige koja je u to vrijeme bila europski NBA.

 

Jedan od takvih bio je Željko Obradović. Žoc (nadimak još iz igračkih dana, kao skraćenica od Željko Obradović ''Cepač'' mrežica). S reprezentacijom je bio olimpijski doprvak (1988.) i svjetski prvak (1990.), no znao je da njegova budućnost nije na parketu, nego uz parket.

 

U ljeto 1991., kad je i najvećim optimistima bilo jasno da će balkansko "bure baruta" eksplodirati, jedni od rijetkih koji su vjerovali u to da će razum nadvladati ludilo bili su košarkaši. 

 

 

Uoči samog početka Eurobasketa u Rimu, u kojem je za Jugoslaviju bilo rezervirano zlato, a svi ostali su igrali za ono što je preostalo, reprezentacija je trebala igrati na nekakvom turniru u Njemačkoj. Večer prije puta Obradoviću je zazvonio telefon, a na drugoj strani bio je legendarni Dragan Kićanović, alfa i omega Partizana. Kako je Duško Vujošević nakon gubitka finala državnog prvenstva od Kukočeve Jugoplastike napustio klub, Partizan je ostao bez trenera, a Kića je upravo u Obradoviću vidio čovjeka koji je spreman sjesti na klupu beogradskog velikana.

 

Mali je broj onih koji bi se odrekli sigurnog europskog zlata kako bi sjeli na klupu kluba kojeg je čekala neizvjesna budućnost. Obradović nije nimalo dvojio. Partizan je bio njegov klub, kroz vene mu je kolala crno-bijela boja, a znao je da sebe u životu vidi samo kao trenera. Žoc je ponudu prihvatio, Jugoslavija je u Rimu pregazila sve redom do zlata, a odmah nakon toga država se raspala, pritom se "okupavši u moru" krvi.

 

Već prve sezone Obradović je napravio nemoguće. Oslabljeni Partizan, bez Paspalja, Pecarskog, pa na koncu i njega koji je domaće utakmice zbog sankcija i rata igrao u Španjolskoj, odveo je do naslova prvaka Europe. Simbolički, i tu prvu titulu osvojio je u Istanbulu, u šokantnoj završnici s potpisom Sale Đorđevića protiv tada užasno jakog Juventuta iz Badalone. Mnogi su bili skloni reći da je ta titula bila slučajnost, no Obradović je u sljedećih nekoliko godina dokazao da je čovjek koji je sinonim za uspjeh – tri europske krune u četiri godine s trima različitim klubovima.

 

 

Da nije stroj, nego samo čovjek od krvi i mesa, pokazao je na Eurobasketu u Beogradu, kad reprezentaciju SiCG, apsolutnog favorita za zlato, nije uspio dovesti ni do četvrtfinala. Srpski mediji danima su rigali vatru, a Žoc je održao nekoliko zanimljivih presica na kojima je na sebi svojstven način, strastveno, prebacio krivnju neuspjeha na igrače koji su prema njegovu viđenju više vremena provodili u noćnom životu nego na treninzima.

 

''Čovječe, izbornik si, to je tvoj posao. Nisi tu da ih učiš lijevi ili desni horog'', legendaran je bio odgovor čuvenog Bore Stankovića, godinama prvog čovjeka FIBA-e.

No kao i svako pravilo, i ovo ima izuzetak, pa beogradsku sramotu upravo tako možemo okarakterizirati – kao eksces. Ali nikad Obradović više nije sjeo na klupu reprezentacije.

Vrlo je teško objasniti zbog čega je Obradović najbolji, što on točno ima, a drugi nemaju. Oni koji će banalizirati sve ono što je ostavio iza sebe reći će da je imao sreću da radi u vrhunskim klubovima koji su imali proračune toliko velike da je mogao računati na bilo kojeg igrača kojeg je želio. Istina, no taj status i ugled Žoc nije dobio na lijepe čačanske oči, zaslužio ga je jer je bio i jest garancija trofeja.

 

 

Međutim, treba reći i da novac nikad nije bio isključivo mjerilo uspjeha. Moskovski CSKA ima daleko najveći proračun cijele Eurolige, no veliki Vassilis po tko zna koji put u posljednjih nekoliko godina bio je koban po bogate Ruse.

 

Ili slučaj Barcelone s početka devedesetih. Budžet katalonskog giganta bio je valjda tisuću puta veći od onog splitskog. Najbolji španjolski igrači pojačani sjajnim američkim centarskim parom Norris – Wood trebao je biti garancija za naslov. Ali nakon minhenske pljuske u polufinalu Final Foura 1989. i šamara u finalu na domaćem terenu u Zaragozi godinu dana kasnije, Barca koja je već dobrano bolovala od kompleksa zvanog Jugoplastika, sve je uložila na Pariz 1991. Ionako nevjerojatna momčad, dovela je te sezone strašnog Portorikanca Piculina Ortiza, a da budu sigurni da naslov ovaj put neće pobjeći, s Gripa su oteli splitskog čudotvorca Božu Maljkovića.

 

U Kataloniji nisu ništa prepuštali slučaju, računali su da sam Kukoč bez Rađe, Sobina i Ivanovića ne može stati na put do prvog i povijesnog naslova. Katalonci su vjerovali da nisu ništa zaboravili, da su svi parametri na njihovoj strani, kao i logika, no zanemarili su činjenicu da sport često ne prati slijepe zakone logike i da je za trijumf često važnija magija pojedinca i kemija momčadi. Toni Kukoč sam je pobijedio svog učitelja Božu, spržio je sve Barcine utučene milijune i posramio je silnu logistiku koja je gurala Barcelonu na tron.

 

Kako smo rekli, Obradović je uvijek birao igrače koje je želio imati u momčadi, točno je znao koji mu je igrač potreban da bude posljednji kotačić u za njega savršenom mehanizmu. Ipak, ako nisi dovoljno mentalno jak i karizmatičan, užasno je teško biti autoritet među silnim zvijezdama u svlačionici. Osobito u slučaju kad si trenerski nomad i kad klubove mijenjaš kao čarape. Da bi igrači prihvatili trenera treba proći neko vrijeme međusobne prilagodbe. Igrači moraju osjetiti da je šef jedan od njih, da im vjeruje i stoji iza njih. Tek tada će za njega biti spremni poginuti. Obradović koji je iz Partizana prešao u Juventut, a odmah nakon Badalonu zamijenio Madridom, nije pratio te obrasce. Za mnoge neophodno vrijeme aklimatizacije nije imao i isključivo se služio onim što mu je urođeno. Uvijek je znao sa zvijezdama - od Danilovića i Đorđevića u Partizanu, preko Villacampe, Jofrese i Thompsona u Juventutu, pa Sabonisa i Arlauckasa Realu, sve do dinastije koju je izgradio u PAO-u. 

Fener danas možda nema velikane kao što su imali klubovi koje smo naveli, no Obradović je i u Istanbulu svojom pomaknutom pedagogijom uspio povratiti Datome i Veseloga, strašan duo koji je potonuo nakon neuspješnih NBA avanturica. Od Ekpe Udoha stvorio je vjerojatno najboljeg igrača Eurolige koji bi se prvom prilikom trebao vratiti u NBA, Bogdana Bogdanovića, do nedavno divljeg revolveraša, pretvorio je u elitnog šutera, Nikola Kalinić koji do prije dvije godine nije mogao pogoditi ''bačvu'', bio je jedan od ključnih igrača Final Foura, a Pero Antić igra najbolju košarku u karijeri.

 

Od Istanbula do Istanbula u 25 godina. Kad bi danas snimali film o najboljem europskom treneru svih vremena, vjerojatno bi se tako zvao. Od Partizana do Fenera u četvrt stoljeća. Ono što razdvaja Žoca od većine trenerskih velikana nevjerojatna je sposobnost prilagodbe na novonastale uvjete i pravce - ekonomske, sociološke, političke. Ako prihvatimo to da je titula s Partizanom kruna jugoslavenske škole košarke 80-ih, onda možemo kazati da je Obradović osvajao u čak četirima epohama. Nevjerojatno. 

 

Danas, kad internetska revolucija poput tsunamija nosi sve pred sobom te poput svake prave revolucije jednostavno guta svoju djecu rasipajući im pažnju na milijardu i jedan segment, ne dopuštajući da heroji budu heroji više od jedan dan, Željko Obradović pokazao je zašto je toliko poseban.

 

 

Moderno doba u svemu pa i u sportu donijelo je neke nove zakone, principe kratkotrajnosti, brzog efekta te instant uspjeha po svaku cijenu. Bogati vlasnici klubova ne poznaju riječ strpljenje, ne zanima ih sistemsko građenje projekta koji će u budućnosti donijeti rezultat. Žele sve sad i odmah i u takvom divljem svijetu za opstati treba imati jebačka muda. Mnogi vrhunski treneri starog kova poput Dude Ivkovića ili Bože Maljkovića u posljednjih pet, šest godina, zapeli su u tom nekakvom limbu, pogubili su se u novonastalim okolnostima i jednostavno su izgorjeli. Današnji sport ne priznaje legende, nema emocija, traži samo rezultat i to odmah. Tko to ne može pratiti, otpada. Vrhunski sport počeo je funkcionirati po načeli zakona jačega i samo rijetki uspijevaju toliko dugo plivati s piranjama. 

 

Žoc, mangup odgojen na vrućem asfaltu čačanskih igrališta i čovjek koji je jedan dio svog života proveo u zatvoru (koncem 80-ih skrivio je prometnu nesreću kad je pregazio pješaka), uspio je kao nitko pronaći balans između ove i one ere, pronaći svoje mjesto u tom za mnoge neprihvatljivom međuprostoru i nastavio je raditi kao da je za njega vrijeme stalo.

 

Svi pravi treneri, osim neophodnog trenerskog znanja imaju i nešto što nema veze sa samim sportom, što je samo njihovo, što ih izdvaja iz mnoštva. Obradović je majstor prilagodbe, no ne po svaku cijenu i ne na račun savijanja kičme.

 

 

Obradović je uvijek bio tip trenera koji ništa nije radio na svoju ruku, nikad nije rezao granu na kojoj sjedi niti ruku koja ga hrani, ali jednako tako nije trpio iščašena ponašanja u klubu, kako igrača, tako i vlasnika. Svaki put kad je shvatio da iz ovog ili onog razloga ne može držati momčad pod kontrolom, kad bi se netko s vrha petljao u njegov sustav rada, Žoc bi spakirao kofere. Kao onda u Beogradu 2005. I onda bi došao u neku novu sredinu i kao da se ništa nije dogodilo, samo bi nastavio tamo gdje je stao - skupljati naslove.