JEDNA od najluđih sezona Lige prvaka jučer je završena Realovim osvajanjem rekordne 14. titule prvaka Europe. Nakon onakvih preokreta u završnicama dvomeča protiv PSG-a, Chelseaja i Manchester Cityja, čak i među protivnicima madridskog kluba uvukao se osjećaj da sad kad su dogurali do finala, ne postoji način da ga mogu izgubiti.
S druge strane je bio Liverpool, jedna od dvije najbolje momčadi na svijetu proteklih nekoliko godina kojoj je finale bila posljednja od maksimalne 64 utakmice u sezoni. Dva trofeja je već uzela, a treći joj je izmaknuo na jednu loptu, gol ili bod kada je već imala jednu ruku na njemu. Isti dojam imat će i nakon finala Lige prvaka. Sudbina je odlučila da ove sezone taj trofej mora podići Real Madrid.
Što su mogli više učiniti?
Klopp je u utakmicu poslao svoj najjači sastav u formaciji 4-3-3 iako su neki od glavnih igrača ozljedama načeti već tjednima. Glavni Kloppov fokus, kao i obično, bio je visokim presingom nametnuti tempo koji protivnik ne može pratiti. Pri izgradnji Realova napada cilj je bio zatvoriti njegovu lijevu stranu, odnosno protok lopte preko Alabe do glavnog Realovog igrača u prvoj fazi napada – Kroosa.
Desno krilo Salah se pozicionirao tako da siječe liniju dodavanja Alabe i Realovog lijevog beka Mendyja, dok je desni vezni Henderson agresivno iskakao prema Alabi tako da pokriva liniju dodavanja prema Kroosu.
Time je Austrijanac ostao bez puno opcija, uglavnom je lopte vraćao do Courtoisa i Militaa, a oni u manjku vlastitih rješenja i sposobnosti igranja loptom su ih ispucavali što dalje od gola. Prvi je imao 27 dugih lopti, a drugi 13.
Ukupno je Real imao čak 72 duge lopte, što prilično dobro ilustrira koliko teško mu je bilo izaći iz Liverpoolovog presinga. Van Dijk i Konaté su ih lakoćom kupili i osiguravali Liverpoolu nove duge posjede.
Stanje na terenu još bolje ilustrira podatak da je u prvom poluvremenu Real imao samo jedan udarac prema vratima Alissona, a do kraja utakmice tek četiri. Liverpool je u obrani napravio sve što je mogao i to mu je dalo podlogu da kontinuirani posjed pretvara u udarce.
U napadu Salah je imao dobru priliku za vodstvo u 15. minuti, ubrzo je sjajni Maneov udarac odsjeo na vratnici, a bilo je još nekoliko dobrih pokušaja - posebice Salahov udarac desnom nogom u drugome poluvremenu. Ukupno su igrači Liverpoola uputili 24 udarca, a čak njih 15 iz šesnaesterca te devet u okvir. Ali s druge strane je bio trenutno najbolji vratar na svijetu koji je ostavio Liverpool na najviše udaraca u finalu Lige prvaka bez postignutog pogotka.
Nevjerojatna Realova efikasnost
Kada se govori o visokoj efikasnosti, najprije se pomisli na sposobnost pretvaranja prilika u golove. Real je u tome bio elita cijele sezone, a, naravno, njihov predvodnik je bio Benzema koji je u nokaut-fazi ovoga natjecanja zabio 10 pogodaka više nego što je trebao po modelu očekivanih golova. Potpuno suludi Benzemini udarci završavali su u mrežama protivničkih vratara.
Jučer su ponovo iz samo jedne prave izrađene akcije postigli pogodak koji je odlučio utakmicu. Iz jedinog konkretnog slučaja kada su kraćim dodavanjima uspjeli probiti Liverpoolov presing. Ali prvak efikasnosti, čak i pored Benzeminog učinka u nokaut-fazi, bio je vratar Thibaut Courtois.
S devet obrana, od kojih su neke bile nevjerojatne, postao je vratar s najviše obrana u finalu Lige prvaka, vratar s uvjerljivo najviše obrana (55) u Ligi prvaka otkako se igra u ovom formatu te igračem utakmice u finalu, sve to držeći postotak obranjenih udaraca na preko 80%. Za kontekst, drugi vratar u finalu - Alisson - je u Ligi prvaka imao ukupno 14 obrana, dok ih je u 38 utakmica Premier lige skupio nešto više od 60.
Usprkos neviđenom učinku Courtoisa, Real je uspio primiti čak 11 golova u nokaut-fazi, najviše u ovom formatu natjecanja. Dopuštao je 18 udaraca po utakmici, 1.75 očekivanih golova po utakmici. Nevjerojatno je puno podataka koji govore o tome koliko je sulud Realov podvig, ali i o tome da na ovako malome uzorku, čak i kada su oni žestoko okrenuti protiv njih, trebaju pravilnu interpretaciju.
Zaista, riječ je o povijesno dobroj priči nekakvog autsajdera koji unatoč ogromnim poteškoćama u igri i činjenici da ga svi otpisuju postane bolji nego što zapravo jest te u trenutcima kada se lome odlučujuće utakmice pronađe tu efikasnost, te superheroje poput Benzeme, Courtoisa, i dozu sreće, ono što će ga gurnuti u besmrtnost.
Bizarno je da su nogometni bogovi odlučili za protagonista te priče postaviti baš Real Madrid, najuspješniji i najbogatiji klub na svijetu.
Je li Liverpoolova sezona neuspješna?
U posljednjem tjednu sezone Liverpool i Liverpoolovi navijači doživjeli su potpuni antiklimaks. Iz borbe za sve četiri moguća trofeja izvukli su dva najnebitnija koja bi iste sekunde zamijenili za bilo koji od ova dva koja nisu osvojili.
U narativu prosječnog gledatelja sezona se ekspresno pretvorila iz povijesno dobre u povijesno luzersku na temelju par utakmica u kojima su s druge strane stajali Manchester City i Crna Magija.
Time bi se u mainstreamu povijesno dobra momčad kakav je ovosezonski Liverpool mogla vrlo brzo zaboraviti, ali to puno više govori o mainstreamu nego o ovome Liverpoolu. Ovdje se radi o ekipi koja je prošle sezone zbog brda ozljeda glavnih igrača imala slabašnu sezonu i kojoj se ove sezone predviđao sličan scenarij, a dogodilo se potpuno suprotno.
Igrači su se vraćali nakon dugotrajnih ozljeda, dovedena su pojačanja od kojih se nije znalo što očekivati, bitnim igračima poput Bobbyja Firmina forma se sunovratila, Klopp je prilagođavao taktiku, a usred sezone igrao se Afrički kup nacija koji svaki put ima potencijala upropastiti Liverpoolovu sezonu.
Sve to su Jurgen Klopp i ekipa pretvorili u sezonu od maksimalne 64 utakmice i borbu za sve moguće trofeje. 92 boda u najjačoj konkurenciji Premier lige su sama po sebi uspjeh za klub koji budžetom ne može parirati raznim real madridima i manchester unitedima, a paralelno igrati sva tri finala kup-natjecanja je tek impresivno.
U te 64 utakmice Liverpool je izgubio samo četiri puta. Ako se sve to podudara s luzerstvom, onda definiciju luzerstva treba promijeniti.