SKOK Zvonimira Bobana i njegovo udaranje nogom milicajca koji na terenu Maksimira tuče navijača Dinama usred kaosa, najupečatljivija je scena nezapamćenih nereda koji su se 13. svibnja 1990. odigrali umjesto utakmice Dinama i Zvezde.
"Komandir me zvao da čuvam golmana"
Zato je svake godine oko 13. 5. u medijima Refik Ahmetović, policajac koji je udario Bobana. U intervjuu za Mondo govori: "Trebao sam taj dan biti slobodan, ali me komandir zvao da dođem na osiguranje utakmice visokog rizika, na kojoj sam trebao paziti golmana."
"Navijači Dinama počeli su nerede. Dan ranije su ogradu na Sjeveru pilili i polijevali kiselinom"
Milicajac tvrdi da su nerede počeli navijači Dinama: "Napravili su problem ovi što su provalili ogradu sa Sjevera. Kasnije sam od kolega koji su radili očevid čuo da su tu ogradu ranije pripremili, sjekli, prskali kiselinom i ostavili samo mali dio da mogu provaliti. Kad su krenuli na teren prema Jugu, prema Delijama, mi smo zaštitili Delije. Ja sam ih štitio. Jedna grupica je uspjela doći do Juga i tu je došlo do okršaja. Sve je letjelo. Nekako smo uspjeli otjerati ih. Vidi se tamo da ja s Istoka tjeram, on mene nogom, ja njega palicom. Nisam se plašio, mogao sam u tom trenutku i glavu izgubiti, ali za službu i poredak koji sam čuvao nije mi nimalo bilo žao."
Ahmetović iznosi i suludu teoriju da su BBB-i planirali ubiti Zvezdinog kapetana Dragana Stojkovića Piksija, a o ulozi Zvonimira Bobana u neredima i tome zašto ga je napao govori ovako:
"Pretukao sam Bobanovog rođaka koji je mom kolegi želio nabiti kantu na glavu"
"Igračima je rečeno da se povuku i čekaju da se situacija smiri, pa da se utakmica odigra. Ali Boban je došao nasred terena i mahao je rukama, okrenuo se prema Sjeveru i mahao im da izađu na teren. Deseci njih su izašli na teren kad ih je pozvao. Tamo je bilo metalnih vatrogasnih kanti, jedan od njih je krenuo tu kantu nabiti kolegi na glavu. Kontam, ako mu nabije, neće moći trčati, raditi, oni drugi će ga pregaziti i trčao sam za ovim i oteo mu kantu. On me pokušao udarati, ja sam izbjegao i počeo sam ga udarati. Dobro sam ga udarao. Kasnije je Boban izjavio da mu je to neki rođak. Ja sam njega oborio i još sam ga tukao, toliko sam bio ljut."
"Boban je iskoristio što mi je premali šljem padao s glave"
To je razljutilo i Bobana. On je iskoristio to što je Ahmetović imao premali šljem koji mu je ispadao: "Kad sam se sagnuo da ga pokupim, vidio sam da je on u zraku, sastavio je koljena i ruke. I udario me koljenom i rukama na desnu stranu. Rukama po glavi, a koljenima u rebra. Tako sam posrnuo."
"Da nije Kužea bilo, da je on krenuo ponovo, on bi dobio jedan okvir, sto posto"
Otkriva tko je spasio Bobana da nakon toga ne dobije sadržaj službenog pištolja: "Kuže je tu odigrao glavnu ulogu. Da nije Kužea bilo, da je on krenuo ponovo, on bi dobio jedan okvir, sto posto. Osam komada, sto posto. I danas tvrdim da bih ga ubio. Meni je 55 godina i danas tvrdim da bih ga ubio samo da nije bilo Kužea. Da se samo vratio, ja bih njega ubio. Kolege su mi tada vikale da pucam u Bobana."
"Tražio sam Bobana po gradu i našao sam ga u jednom kafiću"
Dva dana kasnije Ahmetović je s nekoliko naoružanih kolega tražio Bobana. Pronašao ga je u jednom zagrebačkom kafiću: "Opet sam ja bio presudan da ga ne tuku. Nas je bilo pet, šest. Dobro naoružanih i spremnih. Kažu mi: 'Što god ti kažeš, mi ćemo uraditi.' Vjerojatno je on to prepoznao kad smo došli, a bili smo u civilki. Imao sam osjećaj da se malo uplašio. Ja sam njemu prišao i rekao sam: 'Ja sam taj i taj, možemo popiti kavu', što smo i učinili."
"Morao sam otići u Zvornik. Tamo su me znali kao Bobana, onog koji ubija Boga u kriminalcima"
Kava pomirenja s Bobanom nije mu donijela spas. "Nakon par dana pozvao me komandir i rekao da mi više ne mogu garantirati sigurnost u Zagrebu i da izaberem gdje želim otići raditi. Odabrao sam Zvornik. Tu sam dobio nadimak Boban. Zezali su me tako jer sam znao izmlatiti kriminalce kada ih uhvatim na djelu. Ubijao sam Boga u njima i nimalo mi nije žao. Neki tamo znaju moje pravo ime, a neki i ne znaju i još uvijek misle da se zovem Boban."
"U Zagrebu je moja slika u muzeju"
Ahmetović nema problema s tim da ga u Hrvatskoj pamte kao negativca, a napadača na njega kao heroja: "Ja sam u povijest ušao kao negativac, a on kao pozitivac. Moja slika je u muzeju u Zagrebu, kao negativne osobe, tako su mi pričali. Mene spominju u povijesnim knjigama da sam negativac. Neka uče tako, što ima veze, spominjat će moje ime. Radio sam svoj posao, čuvao poredak."