Foto: HRT
MARIJAN GUBINA kao dječak je proveo 260 dana u zarobljeništvu u selu kraj Vukovara, o čemu je napisao i knjigu naslovljenu "260 dana". Svoju tragičnu priču Gubina je podijelio s gledateljima HRT-ove emisije "Nedjeljom u 2".
> Gubina: Milanović je emocionalni invalid, u Hrvatskoj ima gladnih
Gubina i njegovu obitelj u zatočeništvu su krvnički mlatili. Sestru su mu silovali pred očima čitave obitelji. No, usprkos svemu, Gubina kaže da nikoga ne mrzi, već se "zauzima za suživot i suradnju među narodima".
"Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku"
"1. kolovoza 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. U tom trenutku nisam razumio što se događa. Probudio me taj kaos, pucalo se oko kuće, letjeli su trombloni, krhotine po sobi... Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava danas osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: 'Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta'. I tu je krenula naša tragedija", prisjetio se Gubina događaja otprije 23 godine.
"Mene su prvo smjestili u neku šupu sa životinjama, a potom su nas ubacili u, kako sam je ja zvao, betonsku kocku, u neljudske uvjete gdje su svi obavljali nuždu u jednu kantu", kaže Gubina. U toj rupi ih je, kako kaže, živjelo 30-ak: "Bilo je mučno. Bili smo zatvoreni, nismo imali svjetla".
"Ne mogu ja liječiti ustašu"
Za vrijeme zatočeništva Gubina i njegov otac bili su prisiljeni da rade kao privatni robovi srpskim obiteljima kojima su ih dodijelili. Među zaduženjima koja su imali bilo je i prikupljanje tijela, koje su agresori zatim palili.
"U napadu na policijsku postaju samo je jedna osoba preživjela. Sve ostale su pobili. Tih leševa je bilo na sve strane: po kanalu kraj policijske postaje, unutar postaje... Ja sam dobio zadatak da skupljam te leševe, s ciljem da ih se zapali. Tada sam vidio ta beživotna tijela, osjetio sam miris smrti. Ja sam imao deset godina. Meni bi to i danas bilo fizički teško, ali u tom košmaru, u tom ludilu, ja sam pokušavao odraditi taj zadatak. Međutim, pojavili su se neki pripadnici JNA, mladi dečki, koji su pomogli. Ni oni sami nisu mogli vjerovati što ja radim", kaže Gubina.
Gubina se prisjetio kako su ga ljudi koji su ga držali u zatočeništvu jednom prilikom pretukli. Bio je gotovo klinički mrtav. Netko ga je prebacio u dom zdravlja. No, kada se Gubina probudio, liječnici su shvatili da se radi o hrvatskom dječaku. "Ne mogu ja liječiti ustašu", bila je reakcija liječnice kod koje su ga odveli.
"Pretukli su me moji vršnjaci. Tukli su me zato što nisam Srbin. Eto, Hrvat sam. Ali isto bi mi se vjerojatno desilo da sam Mađar ili Slovenac. Nisi naš i odmah si problem. To i danas djeluje u ovim političkim sferama", kaže Gubina.
Nakon što je iz bolnice izbačen zbog toga što liječnica nije htjela liječiti hrvatsko dijete, Gubinu je spasio jedan Srbin.
"Tu se opet pojavila jedna pozitivna osoba. A bitno mi je reći da su se cijelo vrijeme pojavljivale neke pozitivne osobe, i to su bili Srbi. Jedan gospodin me prebacio preko štange od bicikla i tako me tih sedam kilometara dovezao do kuće", priša Gubina.
"Jedina ispravna podjela je na dobro i na zlo"
"Često me pitaju što je bilo najteže. Najteže je bilo gledati članove obitelji kako ih muče. Najteže od svega bilo je gledati sestrino silovanje", kaže Gubina.
Dvoje zločinaca koji su silovali njegovu sestru naknadno je završilo pred sudom. Prije godinu i pol dana osuđeni su na 12,5 godina zatvora. Treći je i dalje u bijegu, u Danskoj. U tijeku je postupak za izručenje.
Gubina se prisjetio i kako su se patnje njegove obitelji nastavile i nakon što su pušteni iz zatočeništva. Najstarija sestra ostala je, kako kaže, "u rukama zla". Ona je ostala zarobljena ukupno 18 mjeseci.
"Nekorektno bi bilo reći da je ostala u rukama Srba. To su bili Srbi u koje je ušlo zlo. Treba staviti poseban naglasak na tu podjelu, jer to je jedina ispravna podjela: na dobro i na zlo".
Otac poginuo u ratu, mlađa sestra mu umrla na rukama
Nakon što su se izvukli iz zatočeništva, Marijanov otac pridružio se Hrvatskoj vojsci. No, ubrzo je obitelj Gubina zadesila nova tragedija - otac je poginuo na bojištu.
"Tragedije nisu prestale sve do 2002. godine. Mi kad smo došli u Osijek, rat je i dalje trajao. Čim smo se smjestili, otac je otišao u Zbor narodne garde i otišao na položaj. Kolege su mi govorili i da je tražio duple smjene. Nije se više htio vratiti kući, želio je pronaći moju sestru. A s druge strane je bio ljut, ogorčen, pun mržnje i htio se osvetiti", kaže Marijan, koji je oca izgubio kada je imao 11 godina.
"Godinu dana nakon oca, mlađu sestra koju sam obožavao, a koja me podsjećala na oca jer je sličila na njega, udario je auto. Završila je meni u naručju, puknute glave. Navikao sam se na leševe, nemam problem s tim slikama, ali kad se radi o nekom vama bliskom, to je poseban šok", suznih očiju je ispričao Marijan, koji danas ima dijagnosticiran PTSP i dvaput se pokušao ubiti.
"S 14 godina je došao period kad sam došao do jedne granice i nisam znao ići dalje. Bio sam dijete, tinejdžer, čak i da nisam imao svu tu povijest, imao sam neke probleme koji se događaju u glavi. U tom trenutku je došlo do jednog neslaganja s majkom, odbacila me od sebe i to me više pogodilo nego sami logor. Tog nekog njenog novog dečka sam previše podsjećao na pokojnog oca. Izabrala je tog dečka, a ja sam završio na ulici. Spavao sam po parkovima, provaljivao u podrume da bi imao gdje prespavati...", priča Marijan.
Mučitelji slobodno šeću ulicom
Nakon svih patnji kroz koje je prošao, Marijan se uspio vratiti normalnom životu. Bavio se raznim poslovima, dok nije uspio skupiti novac da otvori vlastiti kafić. Kasnije je pokrenuo i malu tvornicu namještaja.
"Neke od svojih mučitelja susretao sam kasnije na ulici. To je jedna od tragedija ove države. Ali nisam osoba koja osuđuje, koja generalizira i pokušavam utjecati na druge da čine isto. Ali sramota je da ljudi koji su činili zločine slobodno šetaju, da mi moramo i ti podnositi. I danas apeliram da se to mora riješiti. Kakvu poruku šaljemo mladima, ako ljudi mogu počiniti najgore zločine i štetati slobodni?", pita se Gubina.
"Srpska djeca koja žive na bivšim okupiranim područjima su velike žrtve"
Kroz svoj humanitarni i aktivistički rad Marijan se, kako kaže, često susreće s djecom i tinejdžerima srpske nacionalnosti. Na predavanjima koja je držao u školama upravo su ta djeca imala brojna pitanja za njega.
"Prvo predavanje u školi sam odradio u mjestu Dalj, gdje postoje miješani učenici, srpske i hrvatske nacionalnosti. Postoje ti podijeljeni razredi, a to je jedan od velikih problema. Inzistirao sam da na predavanju budu prisutna srpska i hrvatska djeca. Jedna od stvari koje sam im rekao jeste da se ne stide pokazati ljubav. Ja danas ne mogu reći ocu ili mlađoj sestri da ih volim. Nije sramota pokazati ljubav. Zanemarite ove nametnute priče, gay ili ne gay... Ako ja vama kažem da vas volim, mediji će pisati da imam neke sklonosti prema vama. Pokušavam ih osloboditi tih gluposti, kažem im da je moj stav da usprkos prođenoj kalvariji ne generaliziram, ne osuđujem i ne mrzim. I tu sam detektirao jedan ozbiljan problem, potvrdila se ta moja teza da su srpska djeca koja žive na bivšim okupiranim područjima izrazito velike žrtve zato što im je nametnut teret krivnje. Kad vam dođe dijete od 12, 13 ili 14 godina i pita vas 'Čika Marijane, zar vi stvarno nas ne mrzite?' ili vam kaže 'Čika Marijane, nije moj otac radio što je radio moj stric', vi vidite koliki teret ta djeca nose. Pa tko smo mi da možemo biti pasivni na taj problem? To je cijela populacija iz koje dobivamo dvije skupine: jednu koja postaje krajnje asocijalna i drugu koja mrzi sve što počinje sa 'H'. Što će se dogoditi za 10-20 godina? Oni će biti teroristi koji će zagovarati različite ideologije, mrzit će Hrvate, a mi ćemo ih sve osuditi. Ali što je uzrok tome, tko je kriv za to? Ja se osjećam odgovornim, ako znam, a ništa ne radim", poručuje Marijan.
"Naš stil života je nasilje, izmanipulirat će nas u novi rat"
Za hrvatsko društvo danas Gubina kaže da živi "nasilnim stilom života". Strahuje da nas u bliskoj budućnosti čeka novi rat.
"Neupitno je da je naš stil života nasilje. To je nešto što nas opisuje. Možemo bacati problem pod tepih, u tom smo majstori, ali činjenica je da nam je stil života nasilje. Ja nisam završio fakultet, dijete sam sa sela i stvari vidim vrlo jasno zato što ih želim vidjeti. Ovim stilom života, uopće nije upitno da li će biti novog rata. Bit će sigurno rata i sigurno će Hrvati biti agresori. Često me pitaju prema kome, kao da sam ja Baba Vanga pa nešto vidim u kavi. Pa izmanipulirat će nas kako već gospodarskoj politici bude odgovaralo u tom trenutku. Možda prema BiH, možda prema Srbiji, neće sigurno prema Japanu, predaleko su. Ali će nas opet izmanipulirati. Jer su dva ključna problema: ne razmišljamo i živimo taj nasilnički stil života", rekao je Marijan.
Prokomentirao je i predstojeću obljetnicu pada Vukovara, koja se i ove godine koristi u dnevnopolitičke svrhe.
"Vukovar je najtragičnija priča koja se dešava u Hrvatskoj. Postoji tu u Škabrnja, niz drugih gradova, mjesta, gdje su stradali Hrvati i Srbi, ljudi su stradali. I onda imamo stalno taj problem oko Vukovara. Činjenica je da na posebnom mjestu, gdje svi zaslužuju poštovanje, se otvara prostor zločestoći i tu se događaju manipulacije. U Vukovar treba ići s otvorenim srcem, odati počast svim žrtvama rata. Tu treba biti jedna kolona, sramota je da se tim ljudima ne oda dostojna počast. Od 365 dana, barem par dana možemo si dozvoliti da ne koristimo branitelje, da žrtve ne postanu ponovo žrtve. Moj apel svima je da zapale svijeću na svom prozoru, a oni koji mogu iz Hrvatske i inozemstva, da dođu u Vukovar. Da pokažemo što rat jeste", kaže Marijan.
Cijeli nastup Marijana Gubine u emisiji "Nedjeljom u 2" možete pogledati OVDJE.