Video: Damir Horvatović
Foto: Neja Markičević / Cropix
KOMPLEKSI malog naroda i potreba da se pokaže većim, kulturnijim i važnijim nego što je, rezultirali su time da su Hrvati u priredbi povodom ulaska zemlje u Eu ispali krajnje dosadni.
Briga Europu i Europljane i za nas i za našu predstavu
Dakako, noćas nismo takvi ispali "pred Europom". Europske glavešine priredbu su pogledale jednim okom, a Europljane priključenje Hrvatske Uniji jako malo zanima. Uostalom, Europa nas već odavno zna po prekrasnoj obali, čistom moru i Davoru Šukeru, ali i visokoj korupciji, birokratskoj džungli koja se jedino efikasno sječe mitom i kaotičnom pravosudnom sustavu.
Tko su i što Hrvati? Ako osjećate krizu nacionalnog identiteta, maratonska proslava neće vam dati odgovore
Pretencioznošću iskazanom u "pristupnom" showu, zbog čega su ostali zasjenjeni njegovi dobri segmenti (zgrade na Trgu kao projekcijske površine) odlična idejna rješenja (slika na njima projicirana u visokoj razlučivosti), Hrvati su gledali multimedijalnu sliku samih sebe kao nejasne refleksije i zbrčkane kombinacije nečega što je istovremeno tako arhaično poput glagoljaških pjevanja i moderno kao 2 Cellos.
Svirala je "Oda radosti", ali radosti je na Trgu bilo vrlo malo
Jasno, teško je tisućljetnu povijest i ništa kraću uljudbu naroda i zemlje, koji se konačno vratio tamo gdje mu je mjesto - u europsku kuću, sažeti u jednu cjelinu. Ali, prezentacija Hrvatske kakvom je zamišlja redateljica i scenaristica Dora Ruždjak-Podolski, trajala je četiri sata, dakle skoro kao ceremonija otvaranja Olimpijskih Igara, pa iako nitko nije očekivao spektakl ni približno pekinških ili londonskih razmjera, toliku puno vremena moralo se osmisliti bolje, odnosno s manje praznog hoda i puno više veselja.
Jer ne zaboravimo, službeni naziv "eventa" bio je "Proslava hrvatskog pridruživanja Europskoj Uniji", ali program nije napravio puno kako bi potaknuo ili stvorio slavljeničku atmosferu, štoviše, kako se bližio kraju, u publici na Trgu smo primjećivali zijevanje i razočarane komentare od mnogih koji su napuštali proslavu.
Severina i janjetina
Naravno, nitko normalan ne želi u ovakvim prigodama gledati Severinu ili volove na tražnju, kao i što stanja u kojem se Unija i Hrvatska nalaze ne prizivaju euforiju, ali je li onda riješenje u pokušaju da se prikažemo sofisticiranijima i neveselijima? Pa je tako pred milijunskim gledateljstvom, na središnjoj od četiri pozornice, nastupala Tamara Obrovac, koja je svoj hermetični hibrid jazza i istrijanštine, k tome otpjevala na gotovo izumrlom jeziku istarskih Rumunja (!) Jasno, poruka je bila očuvanje baštine, posebno manjinske, ali ako se željelo ulagivati dijelu Hrvatske koji je "odavno u Europi", to se puno efektnije i publici neusporedivo zabavnije, moglo napraviti s Gustafima.
Branitelji i osloboditelji zanijekani
Osim zabavnog i edukativnog dijela, na proslavi je podbacio i protokol, točnije predsjednici države i Vlade u svojim napitnicama na Gornjem Gradu, kao ni govorima na Trgu, nijednom riječju nisu spomenuli one koji su zemlju branili i oslobodili, a kamoli da su im se na tome zahvalili. Prije nego što je postala "europska", Hrvatska je bila jugoslavenska, a napuštanje tog zagrljaja i kretanje put Europe nakon oslobođenja trećine teritorija od srpske okupacije, životima je platilo oko 15 tisuća branitelja, koji su u rat vabljeni pričama i pjesmama kako "Hrvatska treba biti jedna od europskih zvjezdica". To je postala 20-ak godina kasnije, ali bez spomena na njih tom prilikom.
Ali, ne sudimo preoštro, vjerojatno su ih domaćini izostavili iz obzira, kako najvišim gostima iz Srbije - Miloševićevom najvjernijem slugi i prisegnutom četničkom vojvodi, na spomen hrvatskih branitelja ne bi prisjeo salenjak s posteljicom od marelice i pjenicom od lemongrassa ili neko od drugih kulinarskih čuda, koje je za predsjednike i premijere pripremio flambojantni chef Galvagno.
Nakon ovog tuluma neće biti mamurnog buđenja, jer nema euforije, ni iluzija
Branitelji su na okupljanju europske obitelji kod najmlađe kćeri, dobili ulogu čudnih predaka koji bi nas mogli osramotiti pred uglednim gostima, ali k vragu, ne može ih se potpuno ignorirati, pa ih je najbolje malo udaljiti od glavne trpeze. Nalazili su se na margini velikog događaja, u šatoru na Cvjetnom trgu, jer "što ako se neki ptsp-ovac napije, pa napravi sranje pred Nikolićem".
Malo je, zapravo nimalo, bilo opijenih i veselih na proslavi na Trgu i okolnjim ulicama. Nakon desetljeća života u negiranju, Hrvati su shvatili da im nitko neće pomoći, pa ni EU, dok sami sebi ne pomognu i dominantni osjećaj bio je, kao što je i inače, rezignacija.
Nije bilo odbrojavanja prije ponoći, a vatromet koji je tada krenuo dešavao se na drugom kraju grada, potpuno nevezan za proslavu ulaska u EU i uopće ga se nije vidjelo s Trga na kojem je u tim trenucima predsjednica Litve držala govor na hrvatskom.
Bilo bi lijepo reći kako je gubitak iluzija, početak sazrijevanja u nultoj godini nove hrvatske ere. Ali, pošto jako dobro znamo narod s kojim ovdje imamo posla, suzdržat ćemo se od takvih ocjena.