U HRVATSKOJ iz godine u godinu na položaje ravnatelja škola sve češće dolaze vjeroučitelji, tako da se njihov broj u osnovnim školama u posljednjih sedam godina više nego udvostručio, pokazuju informacije koje smo dobili od Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Prema najnovijim podacima MZO-a, vjeroučitelji su do danas postali ravnatelji u 36 osnovnih škola, od kojih je 27 državnih, a 8 vjerskih. Osim toga, oni su na čelnim pozicijama u 18 srednjih škola od kojih je 9 državnih. Dakle, ukupno u 54 škole. Ovdje namjerno navodimo i vjerske jer su one po svim pravima jednake svjetovnim, a pohađa ih nezanemariv broj od 4.677 učenika (1.444 u osnovnoj i 3.233 u srednjoj školi).
Tablica dolje pokazuje da njihov broj u osnovnim školama posljednjih godina sve brže raste, osobito posljednje 4 godine – od 2011. do 2018. se više nego udvostručio!
Budući da je, prema dostupnim podacima, ukupan broj nastavnika u Hrvatskoj oko 54.000, vjeroučitelja oko 3.100, ravnatelja oko 1.400, a broj ravnatelja koji dolaze iz redova vjeroučitelja 54, nije teško zaključiti da bi vjeroučitelji, ako se trend nastavi, svojom zastupljenošću među ravnateljima uskoro mogli preteći svjetovne nastavnike.
Vjeroučitelje ne kontrolira država, već Crkva
Na prvi pogled čini se da u tome ne bi trebalo biti ničeg spornog – svi nastavnici trebali bi imati ista prava, obaveze i mogućnosti napredovanja. No problem je u tome što nemaju. Naime, država nad vjeroučiteljima ima malu nadležnost, dok Crkva ima praktički svu, po svim pitanjima. Osim kada je u pitanju njihovo plaćanje, naravno. Sve ih plaća država.
To proizlazi iz Vatikanskih ugovora prema kojima vjeroučitelje vrednuje, postavlja i smjenjuje Crkva. Preciznije, svjetovne nastavnike vrednuju institucije države - nastavničko vijeće i Agencija za odgoj i obrazovanje (AZOO), a rad i kvalifikacije vjeroučitelja savjetnik Biskupskog katehetskog ureda koji radi u AZOO-u, ali ga postavlja Crkva. Oni moraju ispunjavati određene uvjete propisane zakonom, no neke ključne provjere njihovih pedagoških standarda uglavnom će obavljati ljudi iz redova Crkve.
Da ti standardi nisu baš uvijek na najvišoj razni, među ostalim, svjedoče tri recentna slučaja koji su završili na naslovnicama medija – jedan u kojem je zagrebački vjeroučitelj snimljen kako brutalno vrijeđa Stipu Mesića, Vesnu Pusić, Hrvate, Srbe i muslimane, drugi u kojem se vjeroučitelj, koji je podržao ravnatelja u čijoj se školi dogodilo žigosanje učenice slovom U, na Facebooku proslavio homofobnim i nacionalističkim ispadima, da bi na kraju, kada je trebao sudjelovati u smjeni ravnatelja, otišao na bolovanje, i treći u kojem su šibenski učenici prijavili vjeroučitelja zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika.
No čak i kada bi svi vjeroučitelji bili besprijekorni, i dalje bi bilo problematično to što imamo situaciju u kojoj Crkva, preko vjeroučitelja, koji moraju biti lojalni Crkvi, neizravno upravlja sve većim brojem državnih škola, a time u dobroj mjeri i njihovim obrazovnim programima.
Iz navedenog proizlazi da se Hrvatska država, u kojoj je prema Ustavu Crkva odvojena od države, kroz Vatikanske ugovore odrekla dijela svojeg obrazovnog suvereniteta u korist Katoličke crkve.
Fizičar dr. sc. Ivica Puljak, koji se kao jedan od čelnih ljudi stranke Pametno zalaže za sekularizaciju Hrvatske, kaže da je činjenica da biskupi praktički određuju tko će biti ravnatelji škola porazna ne samo za obrazovni sustav, nego za cijelu državu.
„Tu najgore prolaze djeca jer se direktno narušava kvaliteta njihovog obrazovanja. Hrvatska je po ustavu sekularna zemlja i Crkva se ni u kojem slučaju ne bi smjela miješati u obrazovanje, a ovdje to radi direktno bez ikakvih skrupula“, kaže Puljak.
Državne škole u kojima su vjeroučitelji ravnatelji
Ubrzano napredovanje i privilegije vjeroučitelja
U priči o vjeroučiteljima-ravnateljima u školskom sustavu sporna je još jedna stvar koja se tematizirala posljednjih dana – činjenica da oni napreduju značajno brže od svjetovnih nastavnika. Primjerice, da bi stekao status mentora, svjetovni nastavnik mora imati najmanje šest godina radnog iskustva, dok su vjeroučitelju dovoljne samo dvije. Također, vjeroučitelj stječe status savjetnika već nakon tri godine rada u školi, dok ga ostali nastavnici mogu steći tek nakon 11.
Za mjesto ravnatelja vjeroučitelji se mogu kandidirati nakon pet godina, baš kao i ostali nastavnici, no stečena napredovanja mogu biti uteg na vagi u njihovom CV-u.
U resornom Ministarstvu tumače da su do 1999. godine svi učitelji i nastavnici imali iste uvjete napredovanja.
„Nakon sklapanja Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije, izmijenjen je Pravilnik o napredovanju i nagrađivanju učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama kojim su se uvjeti napredovanja za vjeroučitelje uredili na drugačiji način“, poručuju iz MZO-a.
Ovo ubrzano napredovanje vjeroučitelja katolički aktivisti opravdavaju tvrdnjom da ih je u početku bio manjak, te da do 1999. nisu uopće mogli napredovati, međutim, od tada je prošlo 20 godina, a isti Pravilnik je još uvijek na snazi.
U MZO-u tvrde da će ovu nepravdu uskoro ispraviti. Ističu da je upravo u postupku donošenje novog Pravilnika kojim se predlažu isti uvjeti napredovanja za sve. Nadajmo se da će se to uistinu uskoro dogoditi.
Bržim napredovanjem do većih plaća
Ovdje također treba imati na umu da sa svakim napredovanjem u zvanju i u položaju rastu i plaće, odnosno „nagrađivanje“, kako piše u Pravilniku, što znači da vjeroučitelji mogu brže doći do boljih primanja.
Prema MZO-u to izgleda ovako:
Bruto plaća nastavnika početnika (0 godina staža i bez položenog stručnog ispita) koji ima VSS, radi na puno radno vrijeme, ima jedno dijete i plaća prirez grada Osijeka (13%), iznosi 7.138 kn, a neto plaća 5.667 kn.
Bruto plaća nastavnika savjetnika s 15 godina staža koji ima VSS, radi na puno radno vrijeme, ima jedno dijete i plaća prirez grada Osijeka (13%), iznosi 11.019 kn, a neto 7.930 kn.
Kada bi vjeroučitelj postao savjetnik već nakon tri godine, što mu omogućuje Pravilnik koji je još uvijek na snazi, on bi u Osijeku s jednim djetetom imao bruto plaću 10.404 kn, a neto 7.571 kn. Ostali nastavnici do tog statusa mogu doći tek nakon 11 godina.
Iz AZOO-a i MZO-a uvjeravaju nas da se takva mogućnost danas ne koristi, odnosno da trenutno vjeroučitelj-savjetnik s najmanje staža u sustavu ima 12 godina rada za sobom. No to je za očekivati nakon što su 20 godina imali pravo stjecati statuse po ubrzanoj proceduri, a danas je zapošljavanje svih novih nastavnika ionako značajno usporeno. To nikako ne podrazumijeva da su se svi oni koji su napredovanje stekli po ubrzanoj proceduri odrekli koeficijenta koji su s njime dobili. Konačno, to nikako ne opravdava činjenicu da je isti Pravilnik još uvijek na snazi, jer je u 20 godina i više nego dovoljan broj vjeroučitelja stigao nadoknaditi zaostatak.
No kako su ovdje u fokusu ravnatelji, posebno je zanimljivo koliko njima rastu plaće s položajem. Ministarstvo tumači da se one određuju u skladu s koeficijentom složenosti poslova.
Primjerice, ako ravnatelju pripada najveći koeficijent - 2,076, njegova bruto plaća s 15 godina staža, VSS-om, jednim djetetom i prirezom od 13% iznosi 14.173 kn, a neto 9.769 kn.
Ako ravnatelju pripada najniži koeficijent složenosti poslova – 1,688, tada njegova bruto plaća iznosi 11.524 kn, a neto 8.224 kn.
Dakle, razlika u plaći ravnatelja u odnosu na nastavnika savjetnika kreće se oko 1000 do 2000 kn. U odnosu na druge još je značajno veća.
Izdvajanja države za plaće vjeroučitelja
Kada već govorimo o plaćama vjeroučitelja, zanimljivo je vidjeti koliko Ministarstvo iz naših poreza izdvaja samo za njih.
Ministarstvo nema podatke koliko je to bilo u 2018., ali ima za 2014., prije prelaska na Centralni obračun plaća.
„U 2014. godini bilo je ukupno 2.577 vjeroučitelja u osnovnim školama za koje je godišnje izdvojeno 200,1 milijuna kuna te 585 vjeroučitelja u srednjim školama za koje je izdvojeno 42,4 milijuna kuna, odnosno ukupno 242,5 milijuna kuna“, kažu u MZO-u.
Kako katoličke organizacije mogu gurati svoje ljude u sustavu?
U ovom kontekstu nameće se pitanje zašto i kako vjeroučitelji sve više dolaze na pozicije ravnatelja. Budući da se broj učenika u Hrvatskoj postojano smanjuje, kao i broj škola, a ukupan broj ravnatelja gotovo ne mijenja, bilo bi za očekivati da broj vjeroučitelja-ravnatelja stagnira ili se smanjuje. No, kako se njihov broj u osnovnim školama više nego udvostručio u samo sedam godina, stječe se dojam da oni imaju neku prednost nad drugim nastavnicima.
O razlozima zbog kojih bi mogli ostvarivati tu prednost možemo samo nagađati. Moguće je da roditelji, osobito vjernici, više vole vjeroučitelje nego, primjerice, nastavnike matematike jer su prvi velikodušniji u dijeljenju dobrih ocjena. No u teoriji, oni također mogu biti posljedicom sprege politike i Crkve. Na Indexu smo već pisali o mehanizmima kojima političari mogu utjecati na izbor ravnatelja. Podsjetimo ukratko da o tome odlučuju školski odbori koji upravljaju mnogim pitanjima vezanim za škole i školstvo. Oni, među ostalim, donose statute, opće akte, utvrđuju školske kurikulume, određuju godišnje planove i programe rada, nadziru njihovo izvršavanje, donose financijske planove, sudjeluju u odabiru nastavnika i ostalih djelatnika koji će se zaposliti i sl.
To tijelo sastavljeno je od sedam članova od kojih tri dolaze po izboru osnivača škole, što u pravilu znači županije ili grada, odnosno lokalne politike. Troje su zaposlenici škole, a jednog člana bira vijeće roditelja.
Dr. sc. Nikola Baketa, poslijedoktorand s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, kaže da je zanimljivo primijetiti da se trend porasta broja ravnatelja-vjeroučitelja bilježi prvenstveno u osnovnim školama, dok uglavnom zaobilazi srednje škole.
„Smatram da taj trend možemo promatrati na tri razine. Prvo, sam izbor ravnatelja iznimno je političko, a uglavnom usko stranačko pitanje. Tako imamo velik broj ravnatelja koji su izravno ili neizravno povezani s političkim strankama u sredinama iz kojih dolaze. Također, to omogućava da sprega politike i Crkve doprinese povećanju broja ravnatelja iz redova vjeroučitelja. S obzirom na to, povećanje samo u osnovnim školama čini se logično jer su one zastupljene u svim sredinama, manjima i većima, pa je u njima lakše uspostaviti ovakvu spregu“, kaže Baketa.
„Drugo, vjeroučitelji su u pogledu zapošljavanja i napredovanja u prednosti pred ostalim nastavnicima pa je moguće da imaju i bolje reference u odnosu na njih kad dođe do pitanja izbora za ravnatelja.
Treće, otvara se pitanje hoće li vjeroučitelji kao ravnatelji biti pristrani po pitanju odabira pojedinih sadržaja, dopuštanja određenih aktivnosti u školi i slično. Teško je reći događa li se ovako nešto, ali zaista postoji realna mogućnost da se odbijaju sadržaji koji nisu u skladu sa svjetonazorom ravnatelja. No, to je često slučaj i sa stranački postavljenim ravnateljima“, tumači Baketa.
Smatra da, shodno navedenom, postoje tri moguća rješenja – da se vjeronauk izmjesti iz škola, čime se rješava i pitanje vjeroučitelja-ravnatelja; da se konačno uspostavi kvalitetan sustav licenciranja ravnatelja na meritokratskim načelima te da se ukinu različiti kriteriji napredovanja kako bi svi nastavnici bili u jednakoj prilici napredovati i konkurirati za mjesto ravnatelja (iako samo napredovanje nije uvjet, ono može biti važna referenca u životopisu).
Upute 'U ime obitelji' za osvajanje vijeća roditelja i škola
Budući da ravnatelje imenuje školski odbor, te da u njemu sjedi jedan predstavnik vijeća roditelja, također je zanimljivo vidjeti na koje načine Crkva i klerikalni aktivisti mogu utjecati na njihov izbor, a time i na funkcioniranje škola.
Dobra ilustracija u tom smislu svakako je akcija katoličke udruge 'U ime obitelji' koja je na svojim stranicama otvoreno objavila kratke, ali jasne upute kako se uključiti u vijeće roditelja te kako utjecati na njegov rad. Pritom treba imati na umu da je revnim vjernicima sudjelovanje u takvim vijećima često u opisu životne misije, dok je većini ostalih roditelja, nažalost, najčešće gnjavaža.
Evo što 'U ime obitelji' poručuje svojim simpatizerima i članovima:
„Želimo Vas potaknuti da se kandidirate za predstavnika roditelja ili predložite roditelja iz svog razreda za kojeg znate da će se zalagati za interese djece. Ovo zaduženje oduzimat će Vam samo par sati mjesečno – a moći ćete doprinijeti kvaliteti rada u školi – mjestu u kojem Vaše dijete boravi veliki dio dana.
Školom upravlja Školski odbor u kojem je i jedan predstavnik Vijeća roditelja. Kroz sposobnog i angažiranog roditelja u Školskom odboru, roditelji najizravnije odlučuju o svemu što je bitno za školu. Uz to, Vijeće roditelja daje prijedloge o nastavnom planu (što će djeca učiti u tijeku godine), predlaže mjere za unapređenje nastave i boravka u školi, predlaže slobodne aktivnosti i aktivnosti dnevnog boravka, sudjeluje u odlučivanju o izletima i učeničkim ekskurzijama…“
Puljak kaže da, premda se ne slaže s udrugom, smatra da ona ima legitimno pravo zastupati svoje ideje i interese.
„Ja se jedino nadam da će i ostali građani od njih naučiti kako se boriti za sasvim drugačije društvo – moderno, otvoreno i okrenuto budućnosti“, kaže Puljak.
No pritom ističe:
„S druge strane biskupi nemaju pravo postavljati ravnatelje škola, čak ni posredno, što je, nažalost, sada slučaj. Takvu praksu treba pod hitno zaustaviti suspenzijom tog dijela Vatikanskih ugovora, dok se oni potpuno ne izmjene, što će se dogoditi kada Hrvatska odluči postati uistinu sekularna država. Nadam se da će se to ostvariti već nakon sljedećih izbora.“
Hrvati za Crkvu izdvajaju šest puta više od europskog prosjeka
Kada već govorimo o utjecaju Crkve i klerikalnih skupina na izbor ravnatelja državnih škola, važno je podsjetiti da on nikako nije ni jedini, niti najveći problem Vatikanskih ugovora.
Naime, brojni kritičari ugovora već godinama upozoravaju da je Hrvatska, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, Franje Tuđmana i njegovog ministra Jure Radića, ispregovarala i potpisala najnepovoljnije sporazume s Vatikanom na svijetu. Kao opravdanje obično se servira mit o tome kako nas je Vatikan prvi priznao, iako je to u stvarnosti bio Island.
Ti sporazumi financijski su izuzetno nepovoljni – prema podacima Eurostata iz 2018. Hrvatska godišnje za Crkvu izdvaja čak 0,6 posto BDP-a, po čemu je druga u Europi, odmah iza Mađarske koja izdvaja 0,7 posto, dok je europski prosjek 0,1 posto, dakle šest puta manji. Pritom Crkva ne plaća poreze, financiraju je svi, ne samo vjernici kao u nekim drugim uređenijim državama, a financije vodi vrlo netransparentno. Uz sve navedeno, Hrvatska bogatim financiranjem Crkve ne rješava problem crkvene imovine koju neće biti u mogućnosti vratiti.
Svjetonazorska ofenziva
Kritičari ugovora učestalo ponavljaju da su podjednako velik, ako ne i veći problem od financijskog dijela one odredbe ugovora koje se tiču položaja vjeronauka u školama, odnosno to što je definiran kao izborni predmet iako je u stvarnosti u mnogo čemu izjednačen s obaveznim čime su djeca koja ga ne pohađaju stavljena u neravnopravan položaj.
Naravno, kako smo imali prilike vidjeti, ambicije Crkve i klerikalne desnice ne staju samo na onome što omogućuju ugovori. Tijekom tri desetljeća postojanja neovisne Hrvatske svjedočili smo njihovim nebrojenim legitimnim i nelegitimnim nastojanjima da kroz sve sfere i mehanizme utječu na oblikovanje cijelog obrazovnog sustava Hrvatske te da uđu i umreže se u sve pore društva.
Vidjeli smo sustavne napade na pokušaje uvođenja suvremenijeg zdravstvenog i građanskog odgoja u škole, nastojanja opstrukcije kurikularne reforme, pokušaje da se Filozofski fakultet u Zagrebu integrira s Katoličkim bogoslovnim protivno volji većine studenata i profesora, uspješno preuzimanje Hrvatskih studija, nastojanja da se izmijene zakoni o pobačaju, uspješna nastojanja da se homoseksualcima onemogući sklapanje brakova i usvajanje djece, pokušaje da se spriječi prihvaćanje Istanbulske konvencije itd.
HDZ Crkvi novac i moć, Crkva HDZ-u biračko tijelo i vlast
Razlozi zbog kojih je sve navedeno moguće i zašto će to biti teško promijeniti prilično su jasni. Spregom s Crkvom HDZ i ostale satelitske desne stranke dobile su vrlo moćno političko-propagandno tijelo koje određuje za koga bi pravi vjernici i pravi Hrvati na izborima trebali glasati, a za koga ne. Štoviše, određuje tko je pravi Hrvat, a tko ne. Za uzvrat Crkva je dobila garanciju da njezine privilegije još dugo neće biti dovedene u pitanje. Također, Crkva i desne stranke uvjerene su da snažnijom vjerskom indoktrinacijom i retradicionalizacijom mladih stvaraju buduće generacije glasača-vjernika. Konačno, svjesne tog moćnog mehanizma, oporbene stranke uglavnom se ne usuđuju dirati u Vatikanske ugovore kako se ne bi zamjerile Crkvi, a time i biračkom tijelu.
Neki analitičari smatraju da su Vatikanski ugovori zapravo sklopljeni upravo zato da bi Franjo Tuđman učvrstio svoj režim i HDZ. Naime, prvi ozbiljniji prosvjedi protiv njegove vlasti javljaju se 1996. i 1998., baš kada su se oni potpisivali.
Naravno, sprega politike i Crkve te njihov utjecaj na izbor ravnatelja trebali bi omogućiti da se privilegije jednih i drugih zacementiraju i perpetuiraju.
Crkvu bi trebali financirati samo oni koji to žele
Na hrvatskoj političkoj sceni povremeno se manifestiraju neke liberalnije stranke i pojedinci koji se zalažu za promjenu stanja.
Puljak, koji je jedan od takvih, smatra da ugovore treba temeljito revidirati na osnovama modernih sekularnih ideja o potpunoj odvojenosti države i Crkve.
„Crkvu ne treba financirati novcem iz državnog proračuna nego isključivo dobrovoljnim porezom vjernika. Crkva također treba plaćati porez za svoje djelatnosti. Tako revidirani Vatikanski ugovori Hrvatsku bi okrenuli u pravcu moderne sekularne države, po uzoru na naprednije zemlje svijeta.”
„Osim toga vjeronauk treba iz škola izmjestiti u crkve zato jer košta oko 300 milijuna kuna godišnje, koji se mogu puno pametnije upotrijebiti. Također, on zauzima satnicu u nastavi, koju također možemo puno pametnije iskoristiti. Konačno, treba ga izmjestiti jer antiznanstvenim sadržajima snižava kritičko razmišljanje učenika, a to je možda najvažnija osobina koju škola treba razvijati”, objasnio je Puljak.
Netolerancija i nedemokratičnost već se obija o glavu Crkvi
Za kraj treba istaknuti da se za izdvajanje vjeronauka iz škola zalažu brojni obrazovni stručnjaci, pa čak i neki teolozi i svećenici koji smatraju da je ovakvo stanje, s ovakvim ugovorima i položajem Crkve, loše čak i za samu Crkvu, jer će ona grubim uplitanjem u politiku i sustave države postupno gubiti popularnost i povjerenje prosječnih građana. Primjerice, u svim školama, a osobito srednjim, posljednje tri godine bilježi se postojan pad broja učenika koji biraju vjeronauk. U srednjim školama pao je značajno ispod postotka građana koji su se u posljednjem popisu izjasnili kao katolici (86,28%). (tablica dolje).
Simbioza politike s vlastima, osobito u kombinaciji s primitivnim nacionalističkim revizionizmom, neprihvatljivim civiliziranom svijetu, dugoročno će sasvim sigurno doći na naplatu Crkvi. Trendovi u svijetu to jasno pokazuju. Prve naznake ispostavljanja računa već vidimo u primjeru packi koje dobiva od svoje austrijske sestre u vezi s misom na Bleiburgu. Takav razvoj stvari neki upućeniji teolozi predvidjeli su još prije dosta godina.
U svakom slučaju važno je osvijestiti da postojeće stanje nikako ne pridonosi suvremenoj demokraciji, pluralizmu i ravnopravnosti svih građana u skladu s Ustavom, već polarizaciji, diskriminaciji neistomišljenika, političkom i općem jednoumlju te ekonomskom prosperitetu manjine koja nacionalističkim romantizmom u kombinaciji sa stranačkim uhljebljivanjem uspješno manipulira većinom.
U ovakvim okolnostima, s ovakvim sustavom, nije čudo da nas čak i stranci sve više doživljavaju i prikazuju kao Drugi Vatikan. (pogledajte na ovoj poveznici).