Na današnji dan 1330. godine odigrala se važna bitka za povijest Rumunja. U bitci kod Posade svladali su snažniju ugarsku vojsku i tako se dokazali kao neovisna kneževina na istoku Europe. Mađari i Rumunji često su ratovali zbog posjeda ili povlastica, a bitka kod Posade bila je jedna od zadnjih njihovih sukoba prije perioda osmanskih provala. Zemlje su nakon pojave Osmanlija češće surađivale nego ratovale, ali između njih ponovno je zaiskrilo u vrijeme nacionalizama u 19. stoljeću.
Uzroci sukoba
Vlaška, pod vodstvom Basaraba I., u prvoj polovini 14. stoljeća bila je podložna pokušajima kontrole Kraljevine Ugarske, koja je težila širenju svog teritorijalnog utjecaja prema istoku. Ugrima je bilo važno osigurati kontrolu nad ovim područjem kako bi proširili svoj politički i vojni utjecaj. Basarab I., koji je uspio konsolidirati svoju vlast nad Vlaškom, pokušao je osigurati autonomiju od ugarske dominacije, što je dovelo do sukoba s ugarskim kraljem Karlom Robertom.
Nakon neuspješnih pregovora o uvjetima vazalne obveze Basaraba prema Kraljevini Ugarskoj Karlo Robert odlučio je pokrenuti vojnu kampanju protiv Vlaške kako bi podčinio regiju. Ipak, njegova kampanja skoro ga je koštala života.
Gerilsko ratovanje u srednjem vijeku
Posada se nalazi u planinskom području Karpata, a bitka koja se tamo dogodila 1330. godine više je nalikovala na gerilsko ratovanje nego na neku slavnu srednjovjekovnu bitku, gdje se dvije velike vojske zalijeću jedna u drugu na širokim prostranstvima. U takvoj bitci Ugri bi pobijedili, ali Basarabova vojska iskoristila je prednost poznavanja terena i postavila Mađarima razne zamke.
Bitka je trajala tri dana. Svakim novim danom Ugare bi dočekali nova zasjeda ili iznenadni napad. Ugarski kralj Karlo Robert oklijevao je u povlačenju znajući kakve će posljedice taj poraz imati kod kuće. Ipak, 12. studenoga morao se povući, čime je spasio nešto više od tisuću ljudi. Tijela ostalih 34.000 ljudi ostala su nepomična na Karpatima.
Bila je to vrlo slasna pobjeda za Basaraba. Kao vođa neovisne Vlaške sad je mogao vrlo lako odolijevati prijetnji sa zapada. Do 1330. godine Rumunji su nekoliko puta pristali plaćati danak Ugrima kako ne bi došlo do sukoba, a nakon toga to su sve češće odbijali.
Mađari i Rumunji
Međutim, nije ni ostalo puno vremena za nove sukobe između Vlaške i Ugarske. Prijetnja s juga stigla je već 1360-ih u Mađarsku, a 1390-ih u Vlašku. Osmanlije su isprva napadali samo u malim pljačkaškim grupama, a kad su prvi put poslali organiziranu vojsku, ni Vlaška ni Ugarska nisu je mogle svladati. Upravo će zato stari rivali uskoro postati saveznici kako bi se oduprli Osmanlijama i razaranju koje donose.
Strah od Osmanlija počinje nestajati tek nakon ugovorenog mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Tim ugovorom Mađari su dobili velik teritorij ispunjen šumama i livadama, koji se i tada zvao Transilvanija. Rumunji će se idućih 150 godina baviti stjecanjem autonomije unutar Osmanskog Carstva, a potom će u duhu nacionalizma početi tražiti Transilvaniju od Mađara, argumentirajući da tamo živi njihovo stanovništvo.
Natezanje oko Transilvanije ponovno će uzburkati odnose ovih dviju država, a Transilvanija će promijeniti vlasnika još nekoliko puta sve do 1947. godine, kad Rumunjska dobiva današnje granice.