Foto: FAH
UVJERLJIVO najgori ministar kulture u novijoj hrvatskoj političkoj povjesti i obrnuto proporcionalno, jedna od najomiljenijih figura u stranačkoj hijerarhiji HDZ-a, Zlatko Hasanbegović, odlučio je svoju političku podršku pružiti onom „tko će preimenovati Trg maršala Tita“ u zasad nedefinirani ideološki uradak, prepostavljam, „Trg velikana hrvatskog nacizma“.
Čovjek, predstavlja se kao povjesničar, iako ga studentske kolege pamte kao „agresivnog i rigidnog desničara“, uspio je u iznimno kratkom roku ujediniti sve slobodomisleće ljude, istaknute kulturnjake, progresivnu ljevicu, zdravorazumsku Hrvatsku i pritom, osramotiti nas pred međunarodnom intelektualnom javnosti kao rijetko tko dosad. Za Hasanbegovića bi pokojni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman vjerojatno zaključio da je „izgubljen u bespućima povijesne zbiljnosti“.
Bijela kuća, diplomatski kor, ugledno glasilo europskih intelektualaca pariški „Liberation“, veleposlanstvo Izraela, povjesničarski autoriteti poput Slavka Goldsteina ili jedan od najpoznatijih „lovaca na naciste“ Zuroff o tom nadobudnom i samoproglašenom stručnjaku za „hrvatski antifašizam“, ne biraju riječi kad pričaju o njegovom liku i djelu. Svejedno, ufuran do sablazni da predstavlja muslimane kao Pavelićev „cvijet hrvatstva“, prepun jedva dočekanog samopouzdanja kojim ga pumpaju desničarski kler i stranački cameradi, nezaustavljivo se obračunava sa svakom idejom koja nije na liniji podivljale rodne grude.
Kakva je to ideja? Pa otprilike, Andrija Artuković, osuđeni ministar NDH-a koji je proglasio rasne zakone temeljem kojih su gotovo istrebljeni svi Židovi u Hrvatskoj i Maks Luburić, zapovjednik koncentracionog logora u Jasenovcu, po Hasanbegovićevom naravoučenju su „borci za hrvatsku nezavisnost“, dobri momci kojima se omaklo smaknuće par desetaka tisuća ljudi. Pretjerujem? Nedavno je naš dični ministar kulture bio na Kvarneru kako bi dogovorio državnu podršku projektu „Rijeka – europska prijestolnica kulture 2020“.
Jedan od sugovornika tih pregovora na pitanje „kakav je uživo?“ jetko mi je odgovorio „učini ti se na trenutak da je normalan...“.
I tako taj ustrajni jahač Karamarkove „duhovne reforme“, njegov intimus i poveznica s dobrostojećim purgerima, sije mržnju, neizvjesnost, uništenje i priču o „poraženoj hrvatskoj državi 1945“, te u makartijevskom stilu proganja nepostojeće komuniste i jugonostalgičare. Ogrnut u teško ideološko ruho, budi mrtve i još jednom ih ubija.
Zašto je antifašizam važan?
I kad već on, takav kakav jest, ima pravo tumačiti povijest kako mu se prohtije, pričati izmišljene priče i krivotvoriti važne vrijednosti na kojima počiva moderno društvo, dopustite i meni da ispričam jednu istinsku, antifašističku priču.
Djed moj, potomak kapetana Vojne krajine koja je branila Hrvatsku od turske najezde zbog čega je nagrađen benefitima od austrugarske monarhije, bio je pisar, policajac i sudac na Baniji, troje u jednom, tako je to nekad bilo uobičajeno. Prijeke naravi, ali pravedan i marljiv, obavljao je te funkcije u vrijeme Austro-Ugarske, Karađorđevićeve Jugoslavije, pa i NDH-a. Jednom su prilikom, netom nakon partizanskog ustanka u šumi Žabno kraj Siska, ustaše po zapovijedi Nijemaca uhitili osam ljudi pod optužbom da su partizanski jataci. Djed moj jutrom je došao u zatvor i vidio ljude s kojima je radio, slavio i tugovao, pa kad je čuo za što ih optužuju, prema starom kodeksu pravde, sve pustio domu svom. Isto jutro u njegov ured došli su ustaški časnik i njemački poručnik kako bi ispitali zatvorenike. Zalud im je moj djed objašnjavao zašto ih je pustio, kako optužbe nemaju veze sa zdravim razumom, nudio im garancije, bili su neumoljivi. Riječ po riječ, postalo je zlo i naopako, njemački časnik odlučio je uhititi tvrdoglavog starinu i kazniti po kratkom postupku. Mašio se za pištolj, moj djed je izvadio svoj, ranio ustaškog časnika i ubio njemačkog poručnika u otvorenom sukobu. Skrivao se mjesec dana u obiteljskoj šumi povrh imanja, čekao da partizani priđu bliže kako bi im se pridružio, ali izdao ga je pod prisilom suseljanin kojeg je oslobodio iz zatvora. Tu krvavu nedjelju kad je došao po namirnice i čistu odjeću, sačekali su ga ustaše, izveli četvoro maloljetne djece i moju baku, a zatim ga masakrirali, kako mi je otac ispričao, „na razinu kašete“. Baku su odveli u Jasenovac i krenuli u potragu za dvojicom najstarijih sinova koji su na koncu pobjegli u partizane. Četvorogodišnji sin koji je bio prisiljen gledati komadanje svog oca, ratno siroče, naposljetku je radio kao kolega hrvatskih generala Imre Agotića, Antona Tusa i Mile Dedakovića. General Agotić ga je pozvao čuvene 1991-e da se i aktivno priključi ZNG-u.
Obiteljska uspomena navodi da mu je moj otac odgovorio slijedeće: “Oprosti, ali meni ne može niti Tuđman, niti Milošević biti zapovjednik. Moj jedini zapovjednik bio je maršal Tito jer mi je donio slobodu, pravdu, mir i blagostanje, ovi donose samo krv i nesreću“.
Je li sad jasnije što je Tito značio za poviješću napaćene naraštaje Hrvata?
Tito je velika povijesna figura
Da, Tito je dopustio zločine koji su se dogodili na Bleiburgu i tzv. Križnom putu, ali uz prešutno odobravanje pobjedničkih sila. Tito je vjerojatno ubrzao smrt kardinala Alojzija Stepinca, osmislio Goli otok za nepoćudne „političke elemente“ i hladnokrvno ugušio 1971-e tzv.“Hrvatsko proljeće“. No, u svim relevantnim povijesnim knjigama, jednako kao i Churchill koji je hladnokrvno zapovijedio bombardiranje Dresdena u kojem je poginulo 120 tisuća ljudi – navodno je na primjedbu vojnih analitičara o razornom djelovanju zapaljivih bombi, promrsio kroz zube „neka gore“ - Tito je zapamćen kao velika povijesna ličnost, jedini ranjeni zapovjednik najvećeg antifašističkog pokreta otpora u Europi, čovjek koji se odupro Staljinu u namjeri da Jugoslaviju uredi kao ruski kazamat, tvorac nesvrstanog pokreta i jedan od utjecajnih kreatora svjetske politike svog doba. Državnik kojem su se na sprovodu naklonili svi politički i društveni velikani 20-og stoljeća. I usput budi rečeno, vrhovni zapovjednik koji je dr. Franju Tuđmana imenovao generalom JNA i na nagovor Miroslava Krleže poštedio zatvorskih nedaća. Nitko ga od ozbiljnih povjesničara ne pamti kao „totalitarnog krvnika“.
Tito je bio i ostao, bez obzira na zapjenjene revizioniste nacističkog pokreta u Hrvata, iznimna povijesna figura, najveći hrvatski sin i državnik čijem su se šarmu divile Sophia Loren i Elizabeth Taylor. I zašto onda ministar kulture u odlasku Hasanbegović kojem se nitko ne divi inzistira na preimenovanju Trga maršala Tita?
Hasanbegović izmišlja Hrvatsku
Najlakše je reći da je glup i zloban te da se dodvorava radikalnoj struji HDZ-a koja ga časti mladim lukom i janjetinom u gostionicama. No, nije tako jednostavno, prijetvoran je i lukav to proizvod Karamarkove kadrovske laboratorije.
Riječ je o promociji ideološke matrice prema kojoj je Jugoslavija bila „tamnica naroda“, a Tito njezin zloćudni tvorac. Mrzitelj svega hrvatskog, pokrovitelj svih neprijatelja državotvorne ideje. Na tom ideološkom nasadu, lako bi se uzgojili indoktrinirani mladi naraštaji koji ne znaju nabrojati tri hrvatska pisca, ali zato znaju prepoznati tri važna slova na izbornom listiću.
Provedbom te inicijative, stvorila bi se politička platforma na temelju koje bi se sve neistomišljenike proglasilo „Titovim okotom“ i omogućilo nesmetano djelovanje koje vojsci uhljeba uz HDZ ide najbolje od ruke – korupcija i klijentelizam. Jednostavno, tim simboličnim činom ukidanja Trga maršala Tita, izmislili bi svoju Hrvatsku u kojoj se možeš samo skloniti ili pokloniti. Sreća u nesreći jest da Hasanbegović više ništa ne predstavlja osim ružne uspomene.
Istini na volju, trebat će vremena da se isprave sve gluposti i šteta koju je počinio u svom resoru, ali njegovo lupetanje više nema specifičnu težinu. Problem je u činjenici da njegova inicijativa ima znatnu podršku u napaljenom dijelu birača kojima je sam spomen Tita okidač za političku mobilizaciju, iako žive u stanovima koje im je on sagradio, a zaradili ih roditelji na sigurnim radnim mjestima nakon besplatnog školovanja i doživotnog zdravstvenog osiguranja.
Tito je bio cool
I upravo zato, poradi namjerno iskrivljene kolektivne memorije, Trg maršala Tita treba ostati tamo gdje jest. Tito je u bivšoj Jugoslaviji, za koju uvjereni HDZ-ovac i predsjedničin bliski prijatelj Zdravko Mamić tvrdi da je bila „najljepša država na svijetu“, bio jamac dobrog života, nacionalne snošljivosti, građanskog mira i države s visokom razinom socijalne solidarnosti. Danas je ime Tita i očuvanje vrijednosti koje baštini, jamac i prepreka nacionalističkom divljaštvu i revizionistima povijesti poput Hasanbegovića koji bi nas željeli uvjeriti kako smo sav svoj život proveli u zloćudnoj zabludi jer smo potomci antifašista.
Na koncu, nitko u hrvatskoj politici, pa niti „otac nacije“ dr. Franjo Tuđman koji je umro izopćen od međunarodne zajednice, nije stvorio išta iole vrijedno da bi mogao stati u istu rečenicu s Titom. Svi njegovi kritičari zapravo se hrane njegovom političkom ostavštinom. A likovi poput Hasanbegovića, da su mogli, bili bi među njegovim najvećim štovateljima u doba Titovog političkog vrhunca. Mi koji smo dobijali batine od socijalističke milicije zbog preduge kose ili irokeza, sve smo mu davno oprostili jer smo zahvaljujući hrvatskim „političkim elitama“ shvatili koliko smo bili privilegirani živjeti bez straha od neimaštine i onog što nam sutra
Tito je bio cool. Amen.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.