U drugoj polovici 15. stoljeća na prostor Hrvatske počeli su upadati osmanski pljačkaši. Bile su to alarmantne vijesti za hrvatske plemiće jer su shvatili da su upravo njihovi posjedi idući na udaru sve agresivnijeg Osmanskog Carstva. Plemstvo je odlučilo djelovati. Okupili su vojsku i dočekali Osmanlije u Lici. 9. rujna 1493. godine doživjeli su težak poraz na Krbavskom polju.
Strategija bana Derenčina
Hrvatskom je tada vladao ban Emerik Derenčin. Radi se o plemiću koji je prvo obnašao dužnost župana, a kasnije postao ban. Derenčin se nije bavio samo vojnim pitanjima već je sponzorirao mnoge umjetnike tog vremena. Ipak, pamtimo ga uglavnom po neslavnoj vojnoj kampanji.
Emerik je tražio pojačanje iz Ugarske, no pomoći nije bilo jer je Ugarska u isto vrijeme gledala kako pljačkaši haraju njihovom zemljom. Kada je ban čuo da su početkom ljeta Osmanlije prešli Liku i upali u današnju Sloveniju i južnu Austriju, odlučio ih je dočekati na povratku.
Okupio je oko 11.000 ljudi, od kojih su 3000 činile konjicu. Na konju su uglavnom bili plemići, dok je pješadiju činila seljačka vojska, većina iz okolice Like. Vojska koju je okupio bila je mlada i neiskusna. Radilo se o sinovima plemića koji su htjeli u ratu zaslužiti čast.
Kad su izvidnici javili Derenčinu da se osmanska vojska vraća, Emerik je odabrao Krbavsko polje za mjesto sukoba, smatrajući da bolje poznaje teren od stranih pljačkaša. Međutim, nije bio svjestan da se protivnička vojska sastojala od uglavnom vrlo iskusnih osmanskih ratnika koji su preživjeli desetke bitaka.
Ključna pogreška bila je sukobljavanje s Osmanlijama na otvorenom polju. Umjesto da je Derenčin iskoristio uske prolaze i neravan teren Like u svoju korist, odabrao je baš najveću livadu. Bila je to opća katastrofa. Osmanska konjica, koja je bila brža i spretnija, brzo je savladala hrvatsku, a potom je uslijedilo klanje vojske koja se raštrkala i počela bježati.
Počinje period osmanskog terora
Nakon bitke Osmanlije nisu zauzeli dodatne posjede, izuzev utvrde Modruš koju su opljačkali. Nastavili su pljačkati po Lici i Posavini te osvajati u Ugarskoj. Bila je to samo uvertira u grozan period hrvatske povijesti u kojem se svaki dan strahovalo za život.
1526. godine odigrala se još jedna značajna bitka protiv Osmanlija. Ovog puta udružili su se hrvatski i ugarski plemići, a pomagali su im i Poljaci. Rezultat na Mohaču bio je isti - kompletan slom kršćanske vojske i uvjerljiva pobjeda Osmanlija.
Krbavska i Mohačka bitka kompletno su uništile ugarsko-hrvatsku državu. Ostali su bez najvažnijih plemića, a nakon Mohača i bez kralja. Zemlja je upala u duboku krizu unutrašnjih nemira, sve dok nije prevladala dinastija Habsburg sredinom stoljeća. Za to vrijeme Osmanlije su iskoristili šansu i osvojili bogata područja u Panonskoj nizini.
Period osmanskih provala i pljački završava tek nakon Bitke kod Siska 1593. godine, a pravi preokret dogodio se tek u 18. stoljeću, kada Carstvo počinje slabjeti. Krbavska bitka smatra se početkom stoljeća osmanskih provala i ostaje važan događaj u narodnoj povijesti Hrvatske.