Kako je Trump preko noći postao branitelj islama i prijatelj Saudijske Arabije?

Foto: Index/Twitter

KAKAV god stav imali prema Donaldu Trumpu, divite li mu se ili ga prezirete, jedno nam je vjerojatno svima zajedničko: nitko od nas nije očekivao da će ovaj populist, koji je temeljio predizbornu kampanju na raspirivanju straha od imigranata i muslimana, ikada govoriti o Saudijskoj Arabiji kao "drevnom tlu i svetoj zemlji" te Bliskom istoku kao "rodnom mjestu civilizacija koje je spremno na novu renesansu".

Kako je krenulo, malo je nedostajalo da govor završi s pokličem "Alahu Akbar" (Bog je najveći). Što se dogodilo? Da nije potajno prešao na islam? Još prošle godine otvoreno je dao do znanja da "misli da nas islam mrzi“, ne praveći nikakvu distinkciju između druge najveće religije na svijetu - čak i ako poistovjetimo religijsku doktrinu s uvjerenjima više od milijardu vjernika, što nije isto - i ekstremizma unutar te religije. Iako je na pitanje novinara CNN-a tada precizirao da ipak misli na radikalni islam, odmah je priklopio da je „vrlo teško“ odvojiti jedno od drugog jer „ne znamo tko je tko“. Tada je, doduše, trebalo opravdavati ideju zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koju je njegova administracija bezuspješno pokušala kamuflirati tako da izbjegne ustavnu odredbu o jednakom tretmanu religija.

Gdje je nestao „radikalni islamski terorizam“?

To je, dakle, bila Trumpova doktrina za domaću publiku. U drugom kontekstu, gdje je trebalo podilaziti taštini arapskih despota umjesto predrasudama američkih glasača, Trump je slijedio krilaticu Groucha Marxa: „Ovo su moji principi, a ako vam se ne sviđaju, imam druge.“

Distinkcija između islama i terorizma odjednom je postala kristalno jasna. „Radikalni islamski terorizam“, bio je omiljena mantra ovog populista koju je ponavljao tijekom cijele kampanje, optužujući Baracka Obamu i Hillary Clinton da zbog robovanja političkoj korektnosti ne žele imenovati neprijatelja. Ali u ovom govoru nije ju nijednom izustio, osim kad mu se zalomilo da umjesto „islamistički terorizam“, kako mu je stajalo na blesimetru, kaže „islamski terorizam“. Umjesto toga se bacio u teološku interpretaciju, kao da je on baš on autoritet za takva pitanja: „Teroristi ne štuju Boga, oni štuju smrt“. Kako bilo, dilema je lažna jer teroristi vjeruju da štuju Boga ubijajući eksplozivom, automatskim puškama ili običnim vozilima nevine ljude, pa čak i tinejdžere na koncertu pop-pjevačice.

Pa ipak, Trumpov govor arapskim i muslimanskim državnicima bio je, uz svu za njega tipičnu pompu i megalomaniju, iznenađujuće pomirljiv i poticajan. Tvrdnja da se ne radi o " bitki između vjera, sekti ili civilizacija, već o  bitki između barbarskih kriminalaca koji žele uništiti ljudski život, i pristojnih ljudi", načelno je točna. Isticanje da su upravo muslimani najveće žrtve islamističkog terora, te stoga imaju egzistencijalni ulog u borbi protiv istog, pohvalni je zaokret u retorici. Njegov poziv da istjeraju ekstremiste iz svojih bogomolja, zajednica i svoje "svete zemlje" najsnažniji je koji je uputio neki zapadni lider dosad.

No jedna riječ upadljivo je nedostajala: sloboda. Pogledajte, ako ne vjerujete, govor i uvjerite se sami: prema Trumpovom tumačenju (ili bolje rečeno, onom Stevena Millera, pisca govora) narodi Bliskog istoka trebaju i zaslužuju mir, sigurnost i prosperitet, ali o slobodi ni spomena. Solidarnost koju je Trump u ime SAD-a ponudio bila je solidarnost sa sunitsko-muslimanskim režimima u njihovom sektaškom sukobu sa šijitsko-muslimanskim režimom u Iranu. Ne sa narodima tih zemalja.

Zajedničke vrijednosti: slabost na pozlaćene kraljevske stolice

Trump je pohvalno izbjegao narativ o sukobu civilizacija između kršćanskog i islamskog svijeta, ali je umjesto njega ponudio jednako simplističku viziju borbe između „stabilnih“ tiranija i terorista, kao i između šijitske i sunitske teokracije (u slučaju Irana, formalne demokracije pod strogom paskom ajatolaha i Revolucionarne garde). U ovoj crno-bijeloj slici Bliskog istoka, univerzalne vrijednosti slobode i demokracije koje su vodile revolucionarno Arapsko proljeće, jednostavno su  izbrisane. Za njih nema mjesta – ili barem, nema mjesta pod apsolutističkim vladarima koje SAD drži za svoje saveznike. Kako je jedan tviteraš cinično primijetio, lideri dviju nacije našli su „zajedničke vrijednosti u pozlaćenom namještaju“ koji obojica tako vole.

 

 

Jasno je da Iran, na kojeg se Trump oštro okomio, nije jedini promotor terorizma i destabilizacije u regiji; kao što sunitske sile nisu isključivo borci protiv istog. Upitno je je li saudijski Centar za borbu protiv ekstremističkih ideologija išta više od skupog PR trika. Pa opet, i njegovi kritičari upadaju u zamku pojednostavljivanja. Ugovor o kupoprodaji više od 100 milijardi $ vrijednog naoružanja zasigurno nije jedini razlog Trumpovog povlađivanja saudijskom kralju Salmanu, kako će zaključiti selektivni pacifisti. Uostalom, Obama je za svojeg mandata odobrio prodaju oružja Saudijcima u vrijednosti od 60 milijardi $.

Je li Saudijska Arabija zaista sponzor ISIS-a?

Isto tako, opravdana kritika Saudijske Arabije (kao i Izraela i samog SAD-a) često završi u histeričnim teorijama zavjere. Da, ekstremisti među sirijskim pobunjenicima zaista su imali privatne sponzore među elitama zaljevskim monarhijama. Ali dok Saudijska Arabija i Katar definitivno financiraju i naoružavaju ne samo Slobodnu sirijsku vojsku (FSA), već i islamističke frakcije poput Ahrar al-Šama i Džaiš al-Islama, nema konkretnih dokaza da su isto radili za Al-Nusru (nekadašnji ogranak al-Kaide) i ISIS, unatoč Clintoničinom e-mailu koji je objavio Wikileaks. Eksperti smatraju da se ove terorističke organizacije uglavnom financiraju samostalno, švercom nafte i drugim metodama. Strano oružje i novci koji su završili u rukama džihadista prije su rezultat je nepromišljenosti saveznika sirijske opozicije i ratnog kaosa nego sustavnog projekta „vehabizacije“ ove zemlje.

Naravno da je licemjerno od zaljevskih monarhija to što se zalažu za demokraciju i ljudska prava u Siriji, dok istu brutalno zatiru doma, namećući rigidni šerijat svojim građanima. Još je gore kad američki predsjednik dobije iznenadnu amneziju na tu temu.

 

Intervencije Saudijske Arabije i Irana u regiji ne opravdavaju jedna drugu

A naprosto je nakaradno da čestita Saudijcima na „snažnoj akciji protiv  militantnih Hutija u Jemenu“ koje podupire Teheran, dok potpuno prešućuje izgledne ratne zločine i humanitarnu katastrofu koju je intervencija Rijada proizvela u toj zemlji poharanoj glađu i epidemijom kolere.  Najmanje 10 tisuća civila ubijeno je u tom ratu, dok milijuni Jemenaca ovise o humanitarnoj pomoći kako bi se prehranili. Američka prodaja oružja Saudijcima u takvim okolnostima moralno je odvratna.

No ništa manje odvratna nije ni intervencija Iranaca i paravojski pod njihovom kontrolom – libanonskog Hezbolaha i iračkih „jedinica narodne mobilizacije“ – u Siriji, s ciljem širenja geostrateškog koridora od Teherana do Mediterana. Sirija je zaista postala utočište nekima od najbrutalnijih džihadista na svijetu, no to nimalo ne opravdava tiranina Bašara al-Asada i njegove iranske i ruske saveznike, čija će okrutnost nad sirijskim narodom ostati crnim slovima upisana u povijesti.

Jer kao što su marksistički boljševici preoteli i izdali legitimnu revoluciju ruskog naroda prije ravno sto godina, utirući put za više od sedam desetljeća terora i istrebljenja u ime marksizma-lenjinizma, tako su i sirijsku revoluciju iz 2011. uvelike, ali ne i potpunosti, oteli i izdali al-Kaida i Islamska država, zamijenivši revolucionarnu trobojnicu crnom zastavom džihada. No ta je bitka daleko od izgubljene. ISIS sigurno neće biti pobjednik u Siriji, ali neće ni Asad, koji je danas samo rusko-iranska marioneta i čije su šanse da ponovo zavlada čitavom zemljom gotovo nepostojeće - pogotovo s obzirom na nedavne udare američke vojske na njegove snage.

Lekciju iz ovog sukoba – da diktatura, korupcija i sektaško suparništvo na Bliskom istoku samo hrane ekstremizam i terorizam, e da bi onda opet poslužili vladarima kao perfidna izlika za još veću represiju – Trump ne može ili ne želi usvojiti. Jasno je da pri diplomaciji u toj problematičnoj regiji svaki američki predsjednik, pa tako i ovaj, mora biti spreman na kompromise i popustljivost ako želi nešto postići, a Trump će možda i zadobiti naklonost Saudijaca obećanjem da im Amerika "neće nametati svoj način života" Ali na dugi rok, prepuštanje Arapa i muslimana na milost i nemilost njihovim autoritarnim vladarima neće donijeti ništa dobrog ni njima ni nama.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.