SVJETSKA kriza koja je počela 2008. bila je jedna od najvećih u povijesti, ali ne za sve države i regije podjednako. SAD se oporavio brzo, već 2010. je zabilježen rast BDP-a, kao i u većini država EU. Ali postojale su iznimke, pozitivne i negativne.
U pozitivne primjere spada Poljska, koja je potpuno izbjegla krizu (nije imala pad BDP-a nijednu godinu), a u negativne Hrvatska. Čak šest godina s negativnim rastom BDP-a, od 2009. do 2014., vjerojatno je najduži izlazak iz krize na svijetu.
Serija krivih politika koje su se provodile kao odgovor na krizu je dovela do dugogodišnjeg pada standarda, deindustrijalizacije i visoke nezaposlenosti te postavila uvjete za veliki val iseljavanja nakon ulaska u EU.
Da makroekonomski pokazatelji, kao što je bruto domaći proizvod (BDP), itekako imaju veze sa stvarnim životom dokazuje činjenica kako su radnici u Hrvatskoj danas jedni od najjeftinijih u EU. To u 2008. nije bio slučaj i dokaz je velike relativne stagnacije.
Hrvati su postali jedni od najjeftinijih radnika u EU
Trošak poslodavca po satu rada zaposlenika u Hrvatskoj je 2022. iznosio 12.1 euro. Manji troškovi od toga su samo sat rada u Mađarskoj (10.7 eura), Rumunjskoj (9.5 eura) i Bugarskoj (8.2 eura). Hrvati su jedni od najjeftinijih radnika u EU.
Prosjek EU je 30.5 eura, 2.52 puta veći nego u Hrvatskoj. Po pitanju eurozone su Hrvati najjeftiniji radnici jer je njen prosjek 34.3 eura troška po satu rada, skoro trostruko veći nego u Hrvatskoj. Najskuplji radnici su u Luksemburgu (50.7 eura) , Islandu (48.4 eura) i Danskoj (46.8 eura).
2008. Hrvatska nije bila toliko loše pozicionirana. Trošak sata rada je bio 9.2 eura, više nego u osam zemalja koje su bile članice EU. Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija, Slovačka, Poljska, Mađarska i Estonija su imale manji trošak rada, što je indikator slabijeg standarda. Hrvatska je bila na istoj razini kao Češka, koja je 2022. imala trošak sata rada od 16.4 eura.
U trošak poslodavca se broje neto plaća, doprinosi i porezi (kao porez na dohodak). Ali udio poreza i doprinosa na plaće u Hrvatskoj nije puno veći od ostatka EU. Sasvim suprotno, među manjima je u EU. Treba imati na umu da većina radnika u Hrvatskoj ne plaća porez na dohodak zbog relativno visokih odbitaka, a porezni sustav se primarno temelji na visokom oporezivanju potrošnje (najvećem u EU), što je indirektni porez na rad, pa je u izračunu troška sata rada na ovaj način "nevidljiv".
Sporiji rast troška sata rada nego u sličnim državama, Hrvatska relativno nazaduje
Iako Hrvatska nije imala pad troškova sata rada od 2008. kao Grčka, što je indikator pada standarda, rast je bio manji nego u sličnim državama. Trošak sata rada je do 2022. narastao samo za 2.9 eura, najmanje od svih država (osim Mađarske).
Postotno je rast s 9.2 eura na 12.1 euro jedan od manjih u EU, a kada se Hrvatska usporedi s državama sličnog standarda, onda je jasno kako se radi o relativnom nazadovanju. Konkurentske države napreduju daleko brže i uz ovaj tempo je samo pitanje vremena kada će Hrvatska biti država s najjeftinijim radom u cijeloj EU, a ne samo eurozoni.
Trošak rada je u Hrvatskoj rastao za 2.9 eura ili 31.5 posto od 2008. do 2022., u Bugarskoj za 5.6 eura ili više nego trostruko (215.4 posto), a u Rumunjskoj 5.3 eura ili više nego dvostruko (126.2 posto). Ovim tempom je neizbježno da Rumunji i Bugari relativno brzo postanu skuplji radnici od Hrvata. U Mađarskoj je trošak rada u promatranom razdoblju narastao za 2.9 eura ili 37.2 posto, pa se također približila Hrvatskoj.
Zemlje koje su imale veći rast troškova rada, a 2008. su bile jeftinije od Hrvatske, imale su kraću krizu, gospodarstvo je brže raslo i brže su rasle plaće. Češka je 2008. imala isti trošak sata rada kao Hrvatska, a danas je skuplja 4.3 eura po satu. Rast joj je iznosio 78.3 posto, puno više nego Hrvatskoj.
Estonski radnici su bili jeftiniji od radnika u Hrvatskoj, ali se njihov trošak rada udvostručio (rast 107.6 posto), pa su danas daleko skuplji. Poljaci, Slovaci, Latvijci i Litvanci su bili puno jeftiniji od Hrvata, ali su gospodarstva bolje prebrodila krizu, BDP je brže rastao, a time i plaće i trošak rada.
U Poljskoj je rast troška rada po satu bio 4.9 eura ili 64.5 posto, a u Hrvatskoj samo 2.9 eura ili 31.5 posto. U ostale tri zemlje koje su pretekle Hrvatsku su troškovi rada više nego udvostručeni, što je jasan pokazatelj bržeg rasta standarda.
Odgovor Hrvatske na krizu koja je počela 2008. bio je loš, cijenu krivih odluka plaćamo i danas
Ovo je samo još jedan dokaz katastrofalnih posljedica loših ekonomskih politika koje su bile odgovor na krizu. Kukuriku koalicija je 2011. predstavila Plan 21, pompozno najavljen program za gospodarski oporavak Hrvatske.
2008. je bilo 1.6 milijuna zaposlenih (osiguranika mirovinskog sustava), a do kraja 2015. broj je pao na 1.34 milijuna. U istom razdoblju je broj zaposlenih u javnom sektoru čak rastao, pa je jasno kako se gubitak od skoro 200 tisuća zaposlenih odnosi isključivo na privatni sektor.
Omjer zaposlenih i umirovljenika je pao s 1.41 radnika po jednom umirovljeniku, koliko je iznosio 2007., na 1.15 radnika po umirovljeniku 2015. Cijeli mirovinski sustav je bio pred slomom, tj. izdvajalo se sve više i više iz općeg proračuna države za popunjavanje rupe u mirovinskom sustavu.
Upravo je razdoblje nakon 2008. obilježilo odumiranje industrije iako se popularno smatra da su za deindustrijalizaciju odgovorne 90-e. Ukupna dodana vrijednost industrijske proizvodnje ostvarena u Hrvatskoj je 2008. iznosila 9.56 milijardi (krajem 90-ih je bila manje od 4 milijarde dolara), a do 2015. je pala na 6.41 milijardu dolara.
Do 2008. je Hrvatska gospodarski rasla sličnim intenzitetom kao usporedive države, poput Poljske, Češke, Slovačke i Estonije. Malo je zaostajala, ali je krenula s veće startne pozicije. Upravo je u razdoblju nakon izbijanja krize započelo veliko nazadovanje Hrvatske u odnosu na ostale zemlje jer je 6 godina BDP padao dok je u tim državama rastao.
Hrvati na dobrom putu da postanu najjeftiniji radnici u EU
Politički odgovor na krizu je bio da se štite radnici u javnom sektoru i njihova prava, održavaju prihodi državnog proračuna povećanjem postojećih i uvođenjem novih poreza te ogromnim rastom javnog duga (Hrvatska je 2008. bila nisko zadužena, s udjelom javnog duga u BDP-u manjim od 40 posto) te sustavno uništava privatni sektor.
Kao odgovor na krizu su sve zemlje uvodile tzv. politike štednje, ali su postojala dva pristupa. Jedan pristup je bio da se smanjuju broj i plaće radnika u javnom sektoru, porezi i troškovi državnog proračuna. Drugi pristup bio je povećavanje poreza, uvođenje novih poreza i nagomilavanje javnog duga da bi se održali visoki troškovi državnog proračuna.
Hrvatska je izabrala drugi pristup "mjerama štednje" i za to je platila šestogodišnjom recesijom. Druge zemlje su izabrale prvi pristup ili kombinaciju dva pristupa, pa su njihovi rezultati bili daleko bolji. Cijena drugog pristupa koji je odabrala politika u Hrvatskoj od 2008. nadalje su sporiji rast plaća, visoka nezaposlenost i propadanje industrije.
Činjenica da su troškovi sata rada u Hrvatskoj danas među najmanjima u Europi je dokaz da je pristup Hrvatske bio najlošiji u EU. A njega je velik dio građana Hrvatske podržavao, neki su čak tražili još više "istoga".
Ne postoje ekonomske odluke bez dugoročnih posljedica, a svoje je Hrvatska platila relativnim nazadovanjem i iseljavanjem. Hrvati ih plaćaju nižim standardom i plaćama, polako postajući najjeftinija radna snaga u EU.