HRVATSKA se na ovom Europskom prvenstvu našla u skupini koju se može opisati kao "turistička skupina", jer su Hrvatska, Španjolska, Italija, i Albanija države u kojima je to jedna od glavnih djelatnosti. Nakon usporedbe Hrvatske sa Španjolskom, na red dolazi usporedba s Albanijom.
To je jako drugačija usporedba od one sa Španjolskom, osim po već spomenutom faktoru turizma. Po svemu ostalome; od plaća, standarda, cijena do vlasništva na nekretninama u kojima se živi, Albanija je puno drugačija država. To je rezultat spleta povijesnih okolnosti i geografske lokacije, po kojima je Hrvatska sličnija Albaniji nego Španjolskoj.
Ali ipak je Hrvatska daleko uspješnija, bogatija i razvijenija država od Albanije, i puno bliže Španjolskoj po stupnju dostignutog socio-ekonomskog razvoja. Osim nižih cijena, što je očekivano s obzirom na to da se radi o siromašnijoj državi, postoji samo jedan faktor prema kojem se Albanija može opisati kao, uvjetno rečeno, "bolja država za život".
Albanija je puno siromašnija od Hrvatske, razlika je tri puta veća nego između Hrvatske i Španjolske
Uspoređujući s prosjekom EU, Albanija je od Hrvatske gledano prema BDP-u po stanovniku tri puta više udaljena nego Hrvatska od Španjolske. Tek je na 34 posto prosjeka EU (EU=100), 39 postotnih bodova dalje od Hrvatske. Za usporedbu, Španjolska je na 86 posto BDP-a po stanovniku od prosjeka EU.
Kao i Hrvatska, Albanija je prijašnjih godina imala puno većih problema s nezaposlenošću nego danas. Od 2012. do 2016. je bila preko 15 posto (Hrvatska nije puno bolje stajala). Ali zadnjih godina pada i trenutno je na 10.7 posto, ipak daleko više nego 5.3 posto u Hrvatskoj.
Nezaposlenost mladih je posebno izražen problem, s više nego svakom četvrtom (26.9 posto) osobom mlađom od 29 godina koja je nezaposlena, a ne školuje se. Ni u Hrvatskoj situacija po tom pitanju nije idealna, ali nešto bolja s obzirom na to da je skoro svaka peta osoba (19.2 posto) mlađa od 29 godina nezaposlena i ne školuje se.
Turizam se u Albaniji počeo razvijati tek zadnjih nekoliko godina, ali je već postao toliko važan da državni Institut za statistiku Albanije procjenjuje kako svaka peta osoba (20 posto) radi u turizmu. To je daleko više od Hrvatskih i 11.9 posto zaposlenih u turizmu.
Cijene u Albaniji su manje, ali su plaće u Hrvatskoj puno veće
Prosječna neto plaća preračunato iz nacionalne valute lek iznosi 620 eura neto. Prosječni radnik u Hrvatskoj stoga u mjesec dana zaradi kao prosječni radnik za dva mjeseca u Albaniji, i još ekstra. To je zbog prosječne plaće u Hrvatskoj od 1326 eura neto.
Kao zemlja slabije kupovne moći, Albanija prirodno ima manje cijene, ali ne ni izbliza toliko manje da bi nadoknadile razliku u plaćama. Sveukupno gledajući cijene svih artikala, Hrvatska je po pitanju razine cijena na 73.5 posto EU, a Albanija 61.4 posto.
Ipak, po pitanju cijena hrane i bezalkoholnih pića je Hrvatska malo skuplja od prosjeka EU, dok je Albanija 14.8 posto jeftinija. Ni to nije dovoljno da se realno nadoknadi razlika u neto plaćama. Usporedi li se razina plaća s razinom cijena, jasno je da stanovništvo Albanije puno teže živi, a to se i vidi na podatku o 46.6 posto stanovništva u riziku od siromaštva, nasuprot 20.7 posto Hrvatske.
U jednoj stvari Albanija ima prednost, a to je postotak vlasništva nad nekretninama u kojima se živi. Tako je u Hrvatskoj prošle godine 90.5 posto ljudi živjelo u nekretnini čiji su vlasnici, a u Albaniji čak 96.3 posto. Taj pokazatelj izdvaja Albaniju i Hrvatsku, s visokim udjelom vlasništva, od Španjolske i Italije.
Važnost proizvodne industrije u Hrvatskoj opada, Albanija je nikad nije ni imala
Bez obzira na to što su Hrvatska i Albanija geografski relativno blizu, relativno veća blizina Hrvatske zapadu Europe je imala duboke posljedice. Povijesne, a time i ekonomske. Kao dio Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je ipak bila koliko-toliko uključena u valove širenja industrije Europom, a i Jugoslavija je bila puno otvorenija od komunističke Albanije.
U Hrvatskoj zapravo postoji industrijski kontinuitet, jer je većina kompanija u Jugoslaviji izgrađena na temeljima već postojećih kompanija koje su nastale u Austro-Ugarskoj monarhiji, Albanija nije imala takvih povijesnih poveznica.
Zbog toga se Hrvatska u Jugoslaviji mogla ubrzano industrijalizirati, kao i sve države u Europi bez obzira na to s koje strane Željezne zavjese se nalazile. Doduše, neke su to postigle bez obzira na to što sve do kraja Drugog svjetskog rata nisu bile dio "industrijalizirane Europe", kao Grčka i Španjolska. Ali Albanija nije imala ni povijest kakve-takve industrijalizacije niti se uspjela industrijalizirati u 20. st.
Zbog toga je uvijek bila primarno agrarna država, tehnološki zaostala i bez veće industrijske baze. Od sredine 90-ih godina prošlog stoljeća važnost industrije, iskazana udjelom dodane vrijednosti u BDP-u, raste. Taj trend je jako spor, pa je s ukupnom dodanom vrijednosti od 6.54 posto BDP-a još uvijek daleko ispod Hrvatske (11.75 posto BDP-a), u kojoj važnost industrije kao u svim državama EU opada.
Hrvatska je za "industriju nogometa" puno važnija
Danas je nogomet, možda više nego ikada prije u povijesti, velika industrija. Najbolji "ljudski kapital", tj. igrači, vrijedi desetke (neki stotine) milijuna eura. Sve je visoko profesionalizirano, analiziraju se performanse i isplativost ulaganja, sami brendovi najboljih klubova vrijede stotine milijuna eura, strateški se kupuju i prodaju igrači da povećaju efikasnost/rezultate.
Kao i sve industrije, nogometna se razlikuje među državama i nije svuda jednako zastupljena. Hrvatska zapravo ima relativno jaku "industriju nogometa", jako je povezana sa svijetom i u njoj se ostvaruje puno veća vrijednost "izvoza" nego "uvoza".
Prema podacima FIFA-e za 2023., Hrvatska je imala 1188 profesionalnih nogometaša, od čega 69 posto domaćih i 31 posto stranih. Veliki je "izvoznik" nogometaša, pa su njeni klubovi imali 12.8 milijuna dolara troškova međunarodnih transfera ("uvoz") i 45.2 milijuna dolara prihoda ("izvoz").
Albanija je iste godine imala 869 profesionalnih igrača, od čega 65 posto domaćih i 35 posto stranih. "Industrija nogometa" je puno manje razvijena, sa samo 0.9 milijuna eura prihoda klubova od međunarodnih transfera ("izvoz") i nepoznatom vrijednosti rashoda od međunarodnih transfera.