Ostatke Haastovog orla je u 70-im godinama prošlog stoljeća otkrio Sir Julius von Haast u močvarnim naslagama. Nakon otkrića se mislilo da se radi o kosturu strvinara, ali nova istraživanja daju drukčije podatke.
Impresivna ptica
Novi testovi provedeni u Canterbury muzeju u Chiristchurchu i Sveučilištu Novog Južnog Walesa u Australiji, koji su se koristili modernom tehnologijom, između ostalog i magnetskom rezonancijom, pokazali su kako je orao imao dovoljno jaku zdjelicu da zada smrtonosne udarce dok se kretao brzinom od oko 80 kilometara na sat.
Ptica je imala raspon krila do tri metra, a težila je 18 kilograma. Bila je dvostruko veća od najvećeg danas živućeg orla, a kandže su joj bile velike kao u tigra. "Svakako bi bila sposobna spustiti se i ubiti dijete", rekao je Paul Schofield, kustos odjela za kralježnjake Canterbury muzeja.
"Imali su sposobnost ne samo zadati udarac kandžama, nego njima probiti vrlo čvrste predmete, kao što je ljudska zdjelica. Ptice su bile dizajnirane kao strojevi za ubijanje", dodao je.
Ekvivalent lava
Haastovi orlovi, bića koja kao da su izašla iz noćnih mora, hranili su se moama, pticama velikim i do 2,5 metra i teškim i do 250 kilograma, koje nisu letjele. Na nekim su fosilnim nalazištima pronađene sa znakovima ozljeda od kandži orlova.
Novi Zeland ima specifičnu faunu. Budući a je prije više od 65 milijuna godina ostao izoliran od ostatka kopna, na njemu se nisu razvili nikakvi kopneni sisavci. Stoga su ptice preuzele mjesta koja u ostatku svijeta ispunjavaju veliki sisavci.
"Haastov orao nije samo bio ekvivalent velike ptice grabljivice. Bio je ekvivalent lava", rekao je Schofield.
Smatra se da je monsrtuozni orao počeo izumirati prije nekih 1,000 godina, kad su ljudi došli na otok i istrijebili moe, njegov glavni izvor hrane. No, neko su vrijeme ljudi i veliki orlovi živjeli zajedno, iz čega su očigledno nastale legende o Te Hokioiju.