JEDNA od glupljih rečenica koje ovih dana, dok traje Svjetsko prvenstvo u nogometu u Kataru, često možemo čuti jest da sport treba odvojiti od politike. Vrhunski se sport nikad nije mogao odvojiti od politike, a često su i vrhunski sportski rezultati dio nekog većeg političkog projekta.
Za vrijeme Hladnog rata tako su se sportski uspjesi SAD-a i SSSR-a itekako koristili u ideološkom sukobu tadašnjih velesila, a, uostalom, i Svjetsko prvenstvo u Kataru je za tu zemlju politički projekt par excellence. Bogata arapska država njime želi poboljšati svoj svjetski imidž, kao što je to htjela i, primjerice, Kina Olimpijskim igrama.
>> Svjetsko prvenstvo u Kataru je sramota Zapada
Sport i politika su neodvojivi
Nedvojbeno je i da se rezultat hrvatske nogometne reprezentacije koristi u političke svrhe, kao i da izbornik Zlatko Dalić svojim izjavama i stavovima simbolizira određenu (nacionalističku) ideologiju. Političku poruku nosi i izbor pjesama koje reprezentativci pjevaju i tako promoviraju itd.
Politički se, i to s pravom, tumačila utakmica Srbije i Švicarske, čiji su ključni igrači porijeklom s Kosova, a i tijekom tog susreta se itekako izražavalo političke stavove sportskim sredstvima.
Jedna od zasad zanemarenih političkih priča na Svjetskom prvenstvu se tiče Maroka, čija se reprezentacija odličnom i srčanom igrom plasirala u polufinale SP-a te večeras igra s Francuskom za ulazak u finale, u kojem pobjednika ove utakmice čeka Argentina, koja je sinoć izbacila Hrvatsku.
Reprezentacija Maroka kao simbol Afrike i arapskog svijeta
Iz sportske perspektive uspjeh Maroka je lijepa priča, no on ima i svoje političke konotacije. Primjerice, mediji su zabilježili kako se za Maroko navija i na ulicama Alžira, nakon godina animoziteta između susjednih nacija.
Neki ističu i da je Maroko predstavnik globalnog juga na SP-u, Afrike, islama i općenito onoga što se nekad nazivalo zemljama trećeg svijeta. Mnogi se navijači po nekoj od tih linija identificiraju s reprezentacijom Maroka i navijaju za nju, a protiv Francuske kao bivše kolonijalne sile u Africi. Marokanci su tako i za Alžirce u ovom sportsko-političkom kontekstu postali “naši dečki”.
Animozitet Maroka i Alžira je proteklih godina toliko eskalirao da je Alžir u kolovozu prošle godine prekinuo diplomatske odnose sa svojim zapadnim susjedom.
Tužna priča o Zapadnoj Sahari
Razloga ima više - jedan je i sporazum Maroka i Izraela iz 2020. - no najveći prijepor između ove dvije države tiče se zapravo Zapadne Sahare.
Baš na toj temi pada u vodu narativ o Maroku kao predstavniku trećeg svijeta u odnosu na (nekadašnju?) kolonijalnu silu Francusku. Jer ono što je Francuska nekad bila u značajnom dijelu zapadne Afrike i u Alžiru, a to je imperijalni okupator, danas je Maroko u Zapadnoj Sahari.
Priča o tome seže, naravno, davno u kolonijalno doba te se više tiče tadašnje Španjolske, koja je okupirala područje Zapadne Sahare 1880-ih godina. Tamo je kasnije svoju vojnu karijeru lansirao i budući španjolski klerofašistički diktator Francisco Franco, a odatle su njegove snage lansirale i napad na španjolsku republiku.
Marokanska okupacija i teror na narodom Sahravi
Istovremeno je Kraljevina Maroko pikirala taj teritorij južno od svih međunarodno priznatih granica, a nikoga od njih nije zanimalo što o tome misle ljudi koji tamo žive, od kojih većina pripada narodu Sahravi.
Oni su se, predvođeni Polisario frontom, pred kraj Francove vladavine, 1973. godine, pobunili protiv kolonizatora iz Španjolske, koje su konačno istjerali dvije godine kasnije. No onda ih je napao susjedni Maroko - protivno odlukama UN-a - te tako inicirao krvavi rat koji je trajao sve do 1991. godine. S juga je pak Polisario frontu napala Mauritanija, koja se iz rata povukla 1979., dok je susjedni Alžir podržavao borbu Sahravija.
Polisario fronta je 1976. proglasila Arapsku demokratsku republiku Sahravi, a UN je u rezoluciji iste godine potvrdio pravo Sahravija na samoodređenje. Maroko je sve to ignorirao i ignorira do danas te je u međuvremenu uspio zauzeti oko 85 posto teritorija Zapadne Sahare, provodeći pritom brutalne torture nad domicilnim stanovništvom.
Human Rights Watch: Maroko maltretira aktiviste i opstruira rad nevladinih organizacija
Evo kako Human Rights Watch danas ocjenjuje ponašanje marokanskih vlasti: “Maroko nastavlja s obračunom s novinarima, aktivistima, komentatorima na društvenim mrežama i umjetnicima koji kritiziraju monarhiju. Zakoni koji ograničavaju individualne slobode ostaju na snazi. U Zapadnoj Sahari marokanske vlasti nastavljaju maltretirati aktiviste koji podržavaju samoodređenje Sahravija, sprječavaju okupljanja i opstruiraju rad lokalnih nevladinih organizacija za ljudska prava.”
Human Rights Watch i Amnesty International upozoravaju da Maroko organizira namještenja suđenja aktivista za neovisnost Zapadne Sahare, koji su od 1991. većinom odustali od oružane borbe i prebacili se na nenasilni otpor i prosvjede.
Mučenje Sahravija i namještena suđenja
Jedan od najpoznatijih slučajeva te vrste je namješteno suđenje grupe Gdeim Izik, koju su marokanske okupacijske vlasti optužile za poticanje smrtonosnog nasilja koje je izbilo 8. studenog 2010., kada je marokanska policija razbila njihov mirni protestni kamp u Zapadnoj Sahari. Suđenja su bila obilježena velikim oslanjanjem na "priznanja" koja su optuženici odbacivali kao iznuđena mučenjem.
“Devetnaest muškaraca sada je provelo 12 godina u zatvoru nakon suđenja koja su se uvelike oslanjala na iznuđena priznanja”, rekao je prije nekoliko mjeseci medijima Lama Fakih, direktor Human Rights Watcha za Bliski istok i Sjevernu Afriku.
Nadalje, Stručno tijelo Ujedinjenih naroda za pitanja mučenja 2021. je osudilo kršenje Konvencije protiv mučenja u tri slučaja u koja su bili uključeni optuženici iz grupe Gdeim Izik te izrazilo sumnju u dokaznu vrijednost službene istrage marokanskog pravosuđa o njihovim navodima o mučenju.
Drugim riječima, UN misli da je sve to namještaljka u režiji marokanskih vlasti, od “priznanja” preko suđenja pa do marokanske istrage o optužbama za mučenje, koja je, naravno, zaključila da mučenja nije bilo.
UN protiv Maroka
Ovo je samo jedan od mnogih primjera odvratnog ponašanja Maroka prema Sahravijima. Postoje i razne videosnimke koje pokazuju marokansku policiju i ostale snage sigurnosti kako premlaćuju mirne aktiviste za prava Sahravija, čiju je autentičnost također potvrdio Human Rights Watch.
Treba napomenuti i da Maroko odbija mogućnost provedbe demokratskog referenduma o budućnosti Zapadne Sahare, kao i da UN ne priznaje Marokovu nasilnu aneksiju.
Da bude jasnije, Maroko se prema Zapadnoj Sahari zapravo odnosi donekle kao Rusija prema Krimu i istoku Ukrajine, samo što taj rat nikad nije bio toliko medijski atraktivan. Dapače, oni koji se sustavno bave ovom tematikom često govore o “zaboravljenom ratu”.
Uloga Maroka u korupcijskom skandalu koji potresa Europsku uniju
Sve ovo se može činiti dalekim i nevažnim za Hrvatsku, no odjednom cijela priča o marokanskoj okupaciji Zapadne Sahare i terora na Sahravijima izranja u golemom korupcijskom skandalu koji upravo potresa institucije Europske unije u Bruxellesu.
Među uhapšenima u tom skandalu je i bivši ljevičarski eurozastupnik iz Italije Pier Antonio Panzeri, koji je u međuvremenu postao šef nevladine udruge koja se bori protiv korupcije (?!). Naime, belgijski istražitelji sumnjaju da je Panzeri dobio novac od Maroka kako bi u Europskom parlamentu lobirao u njegovu korist.
Panzerijevo djelovanje kao zastupnika u Europskom parlamentu bilo je snažno usmjereno na Maroko. Od 2017. do 2019. vodio je Delegaciju Europskog parlamenta za odnose sa zemljama Magreba (DMAG), posjećujući Maroko više puta tijekom tog razdoblja.
Koja je Panzerijeva uloga u cijeloj priči?
Panzeri je također predsjedao parlamentarnim pododborom za ljudska prava 2017. tijekom kojeg je, prema kolegi Ignaziu Corraou, snažno "branio" Maroko i "više od jednom... pokušao skrenuti pozornost s potencijalno delikatnih tema" koje se odnose na tu zemlju. Između ostaloga i sudbine Sahravija pod marokanskom okupacijom.
Belgijska policija ima jake indicije da je Panzeri dobio novac i skupe poklone od Maroka, a da je za isporuku mita bio zadužen marokanski ambasador u Poljskoj Abderahim Atmun, s kojim se Panzeri u međuvremenu sprijateljio. Čak navode kako su Panzerijeva supruga i kćerka dobile kreditnu karticu od nepoznatog muškarca povezanog s marokanskim vlastima i peglale ju bez zadrške.
Inače, policija je kod Panzerija našla i zaplijenila čak 600 tisuća eura u gotovini.
Za marokanske navijače je Zapadna Sahara kao Kosovo za navijače Srbije
U svakom slučaju, tako stvari stoje u globaliziranom svijetu. Potrebno je možda i manje od šest osoba da se dođe od mučenog aktivista za prava Sahravija u Zapadnoj Sahari do korupcije u vrhu Europskog parlamenta.
Što se pak tiče marokanske nogometne reprezentacije i njezinih navijača, oni vole isticati prava Palestinaca i izraelsku okupaciju Zapadne obale. No, neki su se sjetili i Zapadne Sahare i Sahravija nakon pobjede marokanske reprezentacija nad Portugalom. Naime, na internetu se u mogu vidjeti snimke marokanskih navijača kako skandiraju "Zapadna Sahara je naša!". Riječ je zapravo o marokanskoj verziji parole "Kosovo je srce Srbije".