Foto: 123rf
RATNA priča stara 14 godina ovih je dana dobila pomalo neočekivani epilog koji bi opet mogao naštetiti ugledu američke elitne jedinice SEAL Team 6. Pripadnici te postrojbe ubili su i Osamu bin Ladena, a za njih vrijedi najvažnije pravilo: nikad ne ostavljaj ranjenog suborca. Napuštanje ranjenog čovjeka da se ostane sam boriti protiv neprijatelja pa ako je i slučajno i nenamjerno kao u ovoj priči, smatra se poražavajućim, javlja New York Times.
Sve se dogodilo u ožujku 2002. godine na vrhu afganistanske planine Takur Ghar gdje se izviđačka šesteročlana jedinica pod zapovjedništvom Britta Slabinskog borila na život i smrt protiv brojnijeg neprijatelja, pripadnika Al Kaide.
Slabinski je bio ranjen tijekom bitke te je kroz svoje naočale za gledanje u mraku video ranjenog suborca, tehničkog narednika i vezista jedinice Johna Chapmana kako ranjen leži u snijegu i jedva daje znakove života. U kanonadi granata koje su ih zasipale ranjen je još jedan pripadnik njihove jedinice i jedino im je preostalo da se povuku. Zapovjednik Slabinski nekako je dopuzao do Chapmana koji nije disao i opipao mu puls. Nije ga osjetio.
Jedinica se povukla s vrha u podnožje planine gdje su sačekali pojačanje.
Narednik Chapman je bio živ
Nažalost, 14 godina poslije te krvave bitke u kojoj je poginulo sedam američkih vojnika, iz američkih Zračnih snaga nedvojbeno su potvrdili: Narednik Chapman je bio živ i nakon što se njegova jedinica SEAL povukla. Nastavio se boriti i uspio je ubiti dvojicu boraca Al Kaide. To su pokazali snimci iz zrakoplova, a nakon ove neslavne epizode američke elitne postrojbe, Chapman je nedavno predložen za posthumnu dodjelu Medalje časti, najvišeg odlikovanja američke vojske.
“Takve se stvari događaju u borbi, ali to je strašno,” kaže general Gary Harell, umirovljeni zapovjednik Delta Force koji je također sudjelovao u bitci na planini u ožujku 2002. “Da je itko pomislio da je Chapman živ, pomaknuli bi nebo i zemlju da ga izvučemo.”
Tadašnji zapovjednik Slabinski danas ima 46 godina i u mirovini je. Priznao je kako je možda pogriješio razmišljajući u panici, kada je procijenio da je Chapman mrtav.
Još uvijek ga progoni ono što se dogodilo na planini, stalno ponavlja u sebi događaje od tog dana kako bi objasnio odluku koju je donio. Pita se koliko su te snimke događaja prije 14 godina zapravo pouzdane.
SEAL Team 6 podupire da se njihovom stradalom naredniku da nagrada, ali ne mogu potvrditi da je Chapman bio živ u trenutku kada se odred povukao. Ako predsjednik odobri, nagrada Chapmanu će biti prva od više od 3500 tisuće medalja podijeljenih još od američkog Građanskog rata, a koja je dodijeljena na temelju tehnologije, a ne iskaza očevidaca.
Cijela akcija pogrešna i puna krivih procjena
Okolnosti pod kojima se nesretna misija iz 2002. dogodila već su odavno obavijeni valom kontroverza.
Tog 2. ožujka 2002. Slabinskijev tim je morao uspostaviti promatračnicu na vrhu planine Takur Ghar, a u tijeku je bila jedna od najvećih vojnih akcija na tim područjima, imena Anakonda. Bitka se dogodila nekih tri mjeseca nakon što je bin Laden pobjegao u Tora Bora, no američki zapovjednici su se nadali da će uhvatiti ili ubiti čelne ljude al Kaide.
Slabinski je planirao sletjeti helikopterom u podnožje planine oko ponoći, a onda se potajno popeti. No, zbog kašnjenja, bilo je jasno da neće to moći prije zore. Ipak, pod pritiskom nadređenih, tim je krenuo.
Al Kaidine snage već su bile tamo i pogodile su helikopter. Jedan od ključnih ljudi tima Neil C. Roberts ispao je iz aviona. Nešto prije pet sati ujutro pet preostalih članova tima, među kojima je bio i narednik Chapman, vratili su se na vrh. Htjeli su spasiti Robertsa. Nisu znali da su neprijatelji već došli do njega i odsjekli mu glavu. Došlo je do pucnjave, Chapman i Slabinski uspjeli su ubiti dva borca koji su bili u bunkeru. No, Chapman je bio ranjen, američke snage bilježile su gubitke i do dolaska pojačanja prilično nemoćne.
Nakon tajnovite istrage, ostala je teorija da su suborci ostavili Chapmana da umre sam.
Na temelju analize dostupnih snimki, smatra se da je Chapman bio bez svijesti kada je Slabinski mislio da je mrtav. Kada se osvijestio nastavio se boriti. S vremena na vrijeme, kaže Slabinski osjeća se kao da nikada nije napustio Takur Ghar. On još uvijek ima priviđenja u kojima vidi suborce na planini, čuje zvuk granata i vatrenog oružja. Ima problema sa spavanjem, kaže da je dobio dijagnozu posttraumatskog stresa, nakon što je desetak godina proveo u ratu. Ono s čim mora živjeti je to jutro kada je vodio svoj tim da spasi jednog čovjeka, da bi se kasnije dogodio da su napustili drugoga koji se borio za život.