Foto: Pixsell/Hrvoje Jelavić/New Statesman
BRITANSKI časopis New Statesman objavio je opširan članak o stanju u Hrvatskoj pod naslovom 'Krhko srce Balkana'', u kojoj se ističe da je Hrvatska postala popularna turistička destinacija, no i dalje je presudno definirana ratom iz devedesetih, a i masovno je napuštaju mladi.
U članku se ističe da je Hrvatska najmlađa članica Europske unije, te da je definira ''osjećaj žrtve''. Autor članka Matthew Engel piše da je Hrvate zamišljao po modelu tenisača Gorana Ivaniševića, kao ''briljantne, neorganizirane, duhovite, iritirajuće, drage i pomalo lude'', ali su ga sugovornici u Zagrebu razuvjerili, objasnivši mu da je Ivanišević predstavnik dalmatinskog mentaliteta. Navodi se i opis Hrvata koji se pripisuje legendarnom njemačkom kancelaru Ottu von Bismarcku: ''Hrvati ne znaju što žele, ali to žele ODMAH.''
Piše se kako Hrvati na slikovit način znaju opisati svoje nacionalne žalopojke pa je tako jedan Hrvatsku opisao kao jabuku koju je netko oglodao. Kada je riječ o hrvatskom katoličanstvu, ističe se da je ono više paradno te da se država s pet susjeda nalazi u nekoj vrsti svađe sa svima, najviše oko granica. ''Jedan Hrvat mi je rekao da Hrvatska pati od sindroma srednjeg djeteta te je uvjerena da se svima drugima više ugađa'', piše u New Statesmanu, te se dodaje da se Hrvati kao žrtve i pobjednici rata iz devedesetih još nisu suočili sa svojom poviješću i njenim mračnim stranama, ni iz Domovinskog ni iz Drugog svjetskog rata.
Izostanak suočavanja s vlastitom poviješću
''Hrvatska je glasna zemlja, u kojoj se o nekim temama govori šapatom'', stoji u članku u kontekstu odnosa prema naslijeđu NDH. Također, u Hrvatskoj nema jugonostalgije, kakva je prisutna primjerice u Sloveniji, a razlog tome je krvavi rat za neovisnost. ''Pobjeda u ratu je u središtu hrvatske politike'', navodi se u članku, u kojem se citira i politologa Dejana Jovića, koji smatra da veteranske udruge imaju snažan utjecaj na vladajuće. No Jović kaže da mlade generacije zapravo ne vjeruju u ideologiju Domovinskog rata, nego samo ponavljaju službenu priču, kao što su nekad radili i mladi u komunizmu.
Znakovito je da se u članku i samoubojstvo osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka spominje kao ''čin tipične hrvatske teatralnosti'', za koji je ''bilo nepristojno previše simpatije'' u hrvatskom društvu. Dodaje se i da je rat u multietničkoj Hrvatskoj nekadašnjih 22 posto stanovništva nacionalnih manjina uspio smanjiti na 8 posto te Hrvatsku učinio mononacionalnim društvom. U Hrvatskoj se stalno govori i o reformama, ali se nikad ne provedu.
Katastrofalno iseljavanje iz Slavonije
Dio članka je posvećen masovnom iseljavanju iz Slavonije pa se tako kao apsurd navodi što će se u Slavonski Brod - koji je pokrenuo zanimljiv poduzetnički inkubator - morati doseljavati programeri iz susjednih zemalja, s obzirom na to da mladi Hrvate sele van. Tako će se zapravo u Hrvatsku vraćati oni čiji su preci protjerani ili izbjegli tijekom rata 1990-ih.
''U ruralnoj Slavoniji iseljavanje je još strašnije: cijela sela su napuštena, polja neobrađena'', piše u članku te se navodi da je situaciju pogoršao bankrot koncerna Agrokor. ''Sloboda kretanja unutar EU-a izgleda dobro iz centrale BMW-a u Münchenu, ali manje dobro iz Slavonije.''
Ipak, na kraju teksta se zaključuje da Hrvati nisu ljubomorni na Veliku Britaniju koja napušta Uniju. Jedan je hrvatski sugovornik novinaru New Statesmana taj potez usporedio sa sudbinom pekinezera. ''Pekinezeri su nekad bili veliki psi, ali ih se kroz uzgoj smanjilo. No pekinezeri i dalje misle da su veliki pa kad vide drugog psa odmah krenu lajati. Ali ne mogu, sada mogu samu cičati.''