SCENA prva, subota navečer: izbodeni Miljen Veršić krvavim je rukama lupao po vratima svojih susjeda očajnički tražeći pomoć, ali nitko se nije usudio otvoriti vrata jer "nisu imali pojma što se događa", "znali su kakav je", a na kraju "mislili" kako je HIV pozitivan, budući da je - kako je kasnije objašnjavao jedan od susjeda - "proteklih godina kroz ta vrata prošlo muškaraca i muškaraca". Veršić je na kraju umro, a hodnik je ostao umrljan krvlju nesretnog čovjeka čiji susjedi nisu željeli odgovoriti na njegove očajničke vapaje.
Scena druga, nedjelja navečer: Rotary klub okupio je društvenu kremu Hrvatske i posjeo ih uz telefone u humanitarnoj akciji prikupljanja sredstava za visoko školovanje djece bez roditeljske skrbi. Bili su tu gotovo svi, od Zorana Milanovića i Jadranke Kosor, do Slavena Bilića i Maje Šuput. Solidarni građani su nazivali, milijuni se slijevali, a glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić deklamirao je srcedrapateljnu odu o solidarnosti hrvatskih građana i veličao njihovo ionako veliko srce. Na kraju je pjevala Severina. Došao je i njezin dečko. Bila je to prava fešta humanizma.
Prije par godina agencija za istraživanje tržišta GfK provela je istraživanje o spremnosti hrvatskih građana da pomažu drugima. Čak 87 posto ispitanih izjavilo je da podupire humanitarne akcije, što je urednik Glasa koncila Ivan Miklenić iskoristio kako bi u svom komentaru vehementno zaključio: "Ovo istraživanje otkriva da su hrvatski građani usvojili životno, a ne samo deklarativno, temeljni kršćanski, etički i naravno humani postulat suosjećanja i pomaganja bližnjemu u nevolji".
Jesu li zaista? Nema nikakve sumnje da bi se i Veršićevi susjedi, oni koji su iza zatvorenih vrata kroz "špijunke" gledali kako čovjek kojeg su poznavali krvari na smrt, svrstali uz onih 87 posto ljudi koji o sebi misli sve najbolje. Možda su par večeri nakon pokolja sjeli na telefone i mahnito nazivali pozivni centar HRT-a, donirajući sredstva djeci bez obitelji. Možda su se tada čak osjećali bolje. Jer puno je lakše pokazivati humanost iza zatvorenih vrata s telefonom u ruci, nego izaći na hodnik i pomoći susjedu koji krvari.
Daleko od očiju
Odakle nam ideja da smo tako humani? Zar po činjenici da je industrija humanitarnih akcija proteklih godina naprosto eksplodirala? Na njima se skupljaju milijuni kuna, promoviraju se političari, poduzetnici i estradne zvjezdice, a televizijske postaje dižu gledanost. U vrijeme Božića i darivanja svi se želimo osjećati plemenito i humano. No, jesmo li zbog toga bolji ljudi?
Ako je vjerovati podacima organizatora tih humanitarnih derneka, pozivi se slijevaju u potocima. Nikome nije teško donirati šest kuna jednim telefonskim pozivom. Ali koliko je tih istih ljudi tog istog dana ili danima pirje toga ubacilo pet kuna u prosjakovu škrabicu? Koliko ih je spustilo prozor na semaforu i iz ugrijanog automobila izvuklo ruku na hladan zrak kako bi dali djevojčici kunu ili dvije? Možda jedan od deset vozača. Ili dvadeset. Očito je lakše biti human u anonimnosti doma, daleko do očiju, kako bismo na brzinu obavili formalnost dok guštamo uz Severinu.
Puno je teže, recimo, pomoći čovjeku koji se sruši na cesti. Puno je lakše gledati stariju ženu kako se posklizne na ledu i komentirati: "Gle babu kako je već ujutro pijana". A najlakše je svako malo zgražati se nad vijestima da su susjedovo tijelo otkrili mjesecima nakon što je umro.
Operite savjest za šest kuna po minuti
Sjećate se možda Nine i Ele, HIV pozitivnih djevojčica koje su se potucale od Zagreba preko Kaštela do Kutine, jer ih nitko nije želio u svojoj sredini? Prolazile su medijsku harangu, objavljen im je čak i pravi identitet, a kad je jedna od njih krenula u školu, najprije je bila sama u razredu, pa onda s još šestero djece, da bi tek nakon više godina šikaniranja dobile kakav-takav normalan život.
Da bi ga sada izgubio Miljen Veršić. Jer je (navodno) bio homoseksualac. Jer su susjedi zaključili da bi zbog toga "mogao" biti HIV pozitivan. Jer nije imao tu mogućnost da pomoć svojih susjeda dobije jednim telefonskim pozivom (6 kuna po minuti).
I tako, dok se ogromna većina građana zaklinje u vlastitu humanost, dok svećenici prosipaju floskule kako su Hrvati "životno, ne samo deklarativno" usvojili kršćanski, etički i humani postulat pomaganja bližnjima u nevolji, a s televizijskih ekrana zasipa nas humanitarni glamur, hodnik u Bartolićima 59 na elitnom Jarunu brzo je opran od Veršićeve krvi. Nema sumnje da će biti oprana i savjest brižnih susjeda čim ponovno okrenu telefonski broj 060 i pomognu nekome koga ne poznaju i nikad nisu vidjeli u životu. To se zove humanost na djelu.
Foto: Pixsell/Vlatka Hren