USS Langley (CV-1) zauzima posebno mjesto u pomorskoj povijesti kao prvi nosač zrakoplova Sjedinjenih Američkih Država. Pušten u službu 20. ožujka 1922., ovaj brod označio je početak ere pomorske avijacije u američkoj mornarici. Ime je dobio po Samuelu Pierpontu Langleyju, pioniru avijacije i trećem tajniku Smithsonian Instituta. Prije nego što je postao simbol inovacija, Langley je započeo kao USS Jupiter (AC-3), brod za prijevoz ugljena klase Proteus, pušten u službu 1913. godine.
Pretvorba u nosač zrakoplova započela je 1919. u brodogradilištu Norfolk u Virginiji, gdje je Jupiter dobio palubu za polijetanje i slijetanje dugu 162 metra. Prvotni teretni prostori, dizajnirani za ugljen, idealno su poslužili kao hangari za zrakoplove.
Langley je 17. listopada 1922. ušao u povijest kada je poručnik Virgil C. Griffin izveo prvo polijetanje s palube američkog nosača, a nekoliko dana kasnije zapovjednik Godfrey de Courcelles Chevalier izveo je prvo slijetanje u pokretu. Ovi događaji postavili su temelje za operacije na nosačima.
Langley je bio više eksperimentalna platforma nego borbeni brod. Tijekom 1920-ih i 1930-ih služio je za obuku pilota i razvoj taktika, a zadržao je svoj pionirski turboelektrični pogon iz vremena Jupitera, iako je brzina bila skromnih 15,5 čvorova.
Zanimljivo je da je zbog svog neobičnog izgleda dobio nadimak "Pokriv wagonski", a bio je i poprište prvog noćnog slijetanja na nosač 1925. te slijetanja autogira 1931. Do 1937. preuređen je u tenderski brod za hidroavione (AV-3) jer su ga nadmašili moderniji nosači poput USS Lexingtona.
Tijekom Drugog svjetskog rata Langley je sudjelovao u ranim operacijama na Pacifiku. Dana 27. veljače 1942., dok je prevozio lovce Curtiss P-40 za Javu, napali su ga japanski bombarderi blizu Tjilatjapa. Teško oštećen, posada ga je napustila, a potopili su ga saveznički razarači kako ne bi pao u ruke neprijatelju. Od 300 članova posade poginulo je samo 16.
Langleyjevo nasljeđe živi u povijesti pomorske avijacije. Iako nije bio najmoćniji brod, njegova uloga u razvoju tehnika i strategija za nosače zrakoplova bila je ključna za buduće generacije mornaričkih snaga.