Siječanjski ustanak iz 1863. godine, koji je težio oslobođenju Poljske od ruske vlasti, predstavlja jednu od najdramatičnijih epizoda u povijesti poljske borbe za neovisnost. Završio je neuspješno te vezao Poljsku još više za Rusiju. Zatrovani odnosi Poljaka i Rusa ponovo su se rasplamsali nakon Prvog svjetskog rata.
Popuštanje režima dovodi do ustanka
Nakon što je Aleksandar II. 1855. godine postao car Rusije i kralj Poljske, strogi režim nametnut nakon Studenog ustanka iz 1830-ih doživio je određeno popuštanje. Usprkos tome, poljske tajne društvene organizacije, koje su se protivile bilo kakvom obliku ruske vladavine, nastavile su djelovati i zadobile podršku, osobito među studentima i urbanom mladeži.
Početkom 1860-ih ove su skupine organizirale demonstracije, što je ruska vlast shvatila kao nezahvalnost nakon perioda liberalnih reformi cara Aleksandra.
Kako bi suzbio radikalne elemente, grof Aleksander Wielopolski, tadašnji faktični čelnik poljske vlade, predložio je plan regrutacije mladih revolucionara u rusku vojsku. No ti su mladići, predodređeni za mobilizaciju, pobjegli iz Varšave 14. i 15. siječnja 1863. godine te su se sklonili u obližnje šume. Samo nekoliko dana kasnije, 22. siječnja, objavili su manifest koji je pozivao na nacionalni ustanak.
Iako brojčano nadjačani i slabo opremljeni, ustanici su uspjeli pridobiti podršku različitih društvenih slojeva, uključujući obrtnike, radnike, niže plemstvo i gradske službenike.
U ruralnim su područjima njihovi pozivi na pobunu nadahnuli seljačke ustanke protiv velikih zemljoposjednika. Ustanici su u Varšavi osnovali podzemnu vladu i organizirali gerilsku borbu, koristeći male jedinice neuvježbanih vojnika protiv redovne ruske vojske od 300.000 ljudi.
Ustanak se ubrzo proširio
Ustanak se ubrzo proširio i izvan granica Poljske, zahvaćajući dijelove Litve i Bjelorusije, a pridružili su im se i dobrovoljci iz pruskih i austrijskih dijelova Poljske. Tijekom ustanka vođeno je više od 1.200 bitaka i okršaja.
Iako su ustanici uspjeli pridobiti simpatije stranih sila, one su se uglavnom ograničile na diplomatske prosvjede upućene ruskom caru Aleksandru II. Nisu uspjeli osigurati nužnu vojnu pomoć, a dodatno nisu htjeli antagonizirati Rusko Carstvo koje su ionako posramili nakon Krimskog rata.
Ipak, ustanička vlada je odgađala reforme pa je u selima ustanak brzo izgubio podršku. Do sredine listopada, kada je Romuald Traugutt preuzeo vodstvo nad revolucionarnim pokretom, ustanak je već bio u opadanju.
Litvanski dio ustanka brutalno je ugušio Mihail Nikolajevič Muravjov, poznat kao "krvnik iz Vilniusa" dok je novi vladar Poljske, Teodor Berg, nametnuo oštar režim u Varšavi. Rusi su zatim u Poljskoj proveli agrarnu reformu kako bi seljake još više odvojili od pokreta.
Nakon ustanka
Iako su ustanici preživjeli zimu 1863./1864. godine na jugu Poljske, do travnja 1864. većina njihovih vođa, uključujući Traugutta, bila je uhvaćena. Njihova pogubljenja u kolovozu iste godine označila su kraj Siječanjskog ustanka. Poljski narod koji je sudjelovao u ustanku suočio se s pojačanom rusifikacijom i dodatnom represijom.
Lekcija iz Poljske ruskim je vladarima poslala važnu poruku u kojoj su naučili da milom neće postići ciljeve, već isključivo silom. Autoritarna ruska vlast idućih je desetljeća pažljivo gušila sve naznake revolucija u svojoj zemlji, što im se obilo o glavu početkom 20. stoljeća kada započinje Prva ruska revolucija, uzrokovana desetljećima zanemarivanja glasa ruskog naroda.