SKUPINA roditelja učenika beogradske škole Vladislav Ribnikar, u kojoj je počinjeno masovno ubojstvo učenika i domara, traži hitno prekidanje nastave.
Tako su naveli u priopćenju koje su danas poslali medijima, a koje prenosimo u cijelosti.
"Grupa roditelja OOŠ Vladislav Ribnikar dala je podršku inicijativi da odmah bude obustavljeno izvođenje nastave u postojećoj zgradi škole i da radna školska godina bude okončana zaključno sa 3.05.2023. godine", stoji u priopćenju.
"Više od 150 roditelja učenika ove škole zahteva da školska godina bude završena zaključno sa 3.05.2023. godine, kao danom kada je tragični događaj nasilnim putem prekinuo normalno školovanje", navodi se.
"Sve što se dogodilo nakon 3. svibnja je pokušaj da se nasilno uspostavi 'normalno' stanje"
"Sve ono što se u školi dešavalo nakon 3.05.2023. godine predstavlja samo pokušaj da se nasilno uspostavi 'normalno' stanje u školi. Krizni plan koji uprava škole pokušava da sprovede po svaku cenu, ima jedino za cilj da prikrije posledice tragičnog događaja", navode roditelji u priopćenju
"Roditelji koji podržavaju ovu inicijativu smatraju da je plan za nastavak školovanja koji se sprovodi od 10.05. štetan po razvoj velikog broja učenika (ako ne i svih), i da je jedina solucija - momentalan prekid nastave i okončanje radne školske godine", ističu roditelji.
"Roditelji su za ovakav stav dobili podršku eminentnih stručnjaka iz oblasti neuropsihijatrije i psihoterapije. Školska godina se na tragičan način završila 03. maja. Svaki dan posle toga nije nastavak školske godine nego veštačko pravljenje da se ništa nije desilo. A desilo se. Deca su nam ubijena u školi", zaključuju roditelji učenika beogradske škole Vladislav Ribnikar.
Neuropsihijatar: Potrebno je da djeca ne dolaze na mjesto zločina
U priopćenju su priložili i argumentirani zahtjev za prekidom nastave koji potpisuje dr. Zoran Djurić, neuropsihijatar i sudski vještak. Njegov zahtjev također prenosimo u cijelosti.
"Zalažem se za to da deca iz Ribnikara sada, maja 2023. godine završe ovu školsku godinu.
Razlozi su sledeći: Masovno ubistvo desetoro vršnjaka i radnika obezbeđenja predstavlja snažan stres za njih. Emocionalna klima drugarstva, igre, zajedničkog učenja, sigurnosti i poverenja je narušena ovim zločinom.
Neka deca su prisustvovala zločinu i ranjena su, neka su preživela bez povreda, neka su bila u smeni i čula pucnje. Deca su traumatizovana, jer su direktno svedočila gubitku života svojih drugova, druga su sekundarno traumatizovana, jer su to odmah od njih saznala", navodi dr. Djurić.
"Traumatičan događaj prvog reda"
"Doživeti ranjavanje u oružanom napadu, prisustvovati smrti dragih drugova, saznati da drugovi sa kojima ste se viđali svaki dan u školi i u druženjima više nisu živi, traumatični je događaj prvog reda. Deca su se našla u situaciji koju nisu mogla da zamisle, potpuno nespremna za susret sa surovošću zločina. Zbog toga su danas uznemirena, zbunjena, uplašena i tužna", navodi neuropsihijatar.
"Uznemirena, jer ne mogu da shvate razloge za ovaj strašan zločin. Zbunjena, jer gube poverenje u najbliže u čije poverenje i oslonac nikad nisu sumnjali. Uplašena, jer su svesna da su i sama mogla izgubiti život. Tužna jer su izgubila drugarice i drugove koje više nikada neće moći da sretnu", napisao je u zahtjevu za obustavom nastave.
"Deca danas loše spavaju i sanjaju teške snove. Uznemirava ih svako podsećanje na zločin. Ovakvo stanje predstavlja posttraumatsku reakciju na katastrofički događaj", navodi.
"Dolazak na mjesto zločina ih opet traumatizira"
"Da bi se ova posttraumatska reakcija smirila i sanirala, potrebno je da deca ne dolaze u školu, na mesto zločina, jer ih to retraumatizuje: izaziva im nevoljna sećanja na traumatični događaj (flash back-ove), remeti im spavanje i sanjanje, primorava ih na ponašanje izbegavanja" naveo je neuropsihijatar.
"Moraju da se klone svih mesta, situacija i sadržaja koja ih na bilo koji način podsećaju na zločin, to ih čini razdražljivom i depresivnom. Zbog toga traumatizovana deca ne treba da idu u školu u kojoj se dogodio zločin", ističe dr. Djurić.
"Ona sada ne mogu da misle na učenje. Ona sada treba da razgovaraju o onome što su doživela, da zajedno plaču, tuguju i razumeju ovaj strašni događaj. Ona mogu da se viđaju međusobno i sa svojim profesorima u nekom drugom prostoru. Da razgovaraju, da slušaju objašnjenja, da se teše. Da provode vreme u porodici, u ljubavi i miru koje im ona pruža", zaključuje stručnjak.