Bez obzira na trenutačnu situaciju na prvoj liniji fronta te budući razvoj događanja, vlada u Kijevu je nekoliko puta do sada dobila uvjeravanja saveznika, prije svih američke administracije, da će sama birati vrijeme kada želi prekinuti borbe i početi pregovore o eventualnom rješenju konflikta s Ruskom Federacijom.
Naravno, samo naivni mogu povjerovati u narativ kako ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski neće poslušati savjete svog najvećeg saveznika i donatora kada se to tiče sukoba s Rusima, u bilo kom pravcu se ti savjeti kretali, od produženja rata do njegovog zaustavljanja.
I to u onom trenutku kada "veliki brat" procijeni da je projicirani cilj dosegnut te da prije svega dobrim dijelom odgovara njegovom vlastitom interesu. Naravno, moram biti do kraja korektan pa reći da se ovog puta uzimaju u obzir i interesi direktno involvirane strane odnosno ukrajinskog naroda, prije svega zbog hrabrosti koju je iskazao, brojčane veličine, ali i geopolitičkog značaja zemlje koju predstavlja.
Američki pogled ka Rusiji
Kreatori američke vanjske i sigurnosne politike smatraju da Rusija i pored relativno uspješne kampanje obrane okupiranih teritorija od ljetne, ukrajinske protuofenzive pokazuje znake posustajanja i slabosti na unutarnjem planu. Tu se prije svega misli na gospodarstvo i financijski sektor.
Naime, nakon što je ruska centralna banka uspjela privremeno stabilizirati rubalj odmah po invaziji na Ukrajinu (kolaps ruske valute je uslijedio kao posljedica sankcija bez presedana koje je zemlji nametnuo kolektivni Zapad), on je nastavio svoj "slobodni pad".
Dakle, rubalj ponire sve dublje i dublje, a zemlja s najvećim prirodnim resursima na svijetu, prije svega naftom i plinom, suočava se s nestašicama goriva i racionalizacijom zaliha. Maloprodajne cijene osnovnih životnih namirnica rastu, a česte su i nestašice u lancima opskrbe.
Rusija sada troši, prema vlastitim podacima, otprilike trećinu svog državnog proračuna na obranu. Prethodno spomenuto uvjetovalo je napetost odnosno pritisak na stanovništvo koji raste premda se teško može predvidjeti kada bi prag tolerancije običnog građanina mogao biti dosegnut odnosno probijen.
Političari i dalje pri tvrdim stavovima
Sumorna slika ruske stvarnosti, koju pažljivi američki promatrači uzimaju kao prve znake slabosti Putinove autokracije, izgleda ne utječe na ekstremne stavove ruske elite u vezi rata u Ukrajini. Većina dužnosnika i drugih javnih osoba redovito pozivaju na uništenje Ukrajine kao suverene zemlje, odnosno ne priznaju njen zaseban identitet ili identitet ukrajinskog naroda. Prema istrazi Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda, "retorika koja se prenosi u ruskim državnim i drugim medijima može predstavljati poticanje na genocid".
Među najglasnijima u ponavljanju ratnih ciljeva o "denacifikaciji i demilitarizaciji" Ukrajine je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev. On je u više navrata obećao da će se rat "nastaviti do potpunog uništenja" ukrajinske vlade i da će "biti još novih regija koje će Rusija inkorporirati u svoj državno-pravni sustav".
Ono što posebno zabrinjava određene američke analitičare i dužnosnike te ih upućuje na zaključak da je još uvijek rano za mirovne pregovore Ukrajine i Rusije je, također, i donekle sporna pretpostavka da se ruski apetiti neće zadovoljiti preuzimanjem kontrole nad Ukrajinom. Kao dokaz za ovu tezu navodi se izjava ruskog general-pukovnika Andreja Mordvičeva, zapovjednika Središnjeg vojnog okruga Rusije i Središnje grupe snaga Rusije u Ukrajini, koji je ustvrdio kako rat u Ukrajini "neće ovdje stati".
Upravo zbog ove izjave visokog vojnog dužnosnika u Washingtonu mnogi smatraju da bez obzira na cijenu službeni Kijev i dalje treba "gurati" odnosno vojno potpomagati, jer je poraz na ukrajinskom ratištu najbolje jamstvo da će Rusija biti zaustavljena u ostvarivanju ambicija.
Kakva je situacija kod kuće
Koliko god se to činilo licemjernim, jer Sjedinjene Države nisu direktni učesnik rata, od samog početka ruske invazije na Ukrajinu bilo je poziva američkoj administraciji da počne pregovore s Rusijom. Službeni odgovor za one koji su imali takvu vrstu zahtjeva bila je upravo gore spomenuta činjenica da SAD nije strana u sukobu.
Neslužbeno, američka diplomacija se prilagođavala i pozicionirala prema fazama rata koje su se munjevito smjenjivale: žestok ruski upad, neočekivan odgovor Ukrajine, strah od nuklearne eskalacije koju su predsjednik Putin i njegovi bliski suradnici stalno najavljivali, snažna kontraofenziva Ukrajinaca i uspjesi na istoku zemlje krajem prošle i početkom ove godine te dugo najavljivana ljetna ofenziva koja je zaglavila u ruskoj obrani.
U svakoj od ovih faza, izuzev posljednje, postojali su glasovi koji su u američkom State Departmentu, ali i kod verziranih analitičara pozivali na angažiranje diplomacije. Međutim, sve do sada, barem službeno, američka diplomacija nije potaknula niti jednu stranu na bilo kakav vid pregovora. Trenutačna situacija u vezi raspoloženja američkog javnog mnijenja o prethodno spomenutom pitanju, koje Biden, Blinken i suradnici pri donošenju odluka itekako moraju imati u vidu, u najmanju je ruku konfuzna.
Ankete pokazuju pad podrške Ukrajini
Nesporno je da posljednje sprovedene ankete pokazuju pad podrške Ukrajini. Međutim promatrači smatraju da zamor od rata i cijena koju porezni obveznici plaćaju zbog podrške vlastima u Kijevu, pogotovo kada se to tiče glasača Republikanske stranke, ne znači pravolinijski zaključak da je i javno mnijenje opredijeljeno za započinjanja direktnih pregovora te američku politiku koja će na pregovore ohrabriti zaraćene strane prije nego što se Rusija zaustavi u svom brutalnom vojnom pohodu. Naprotiv.
Istraživanje Instituta Reagan potvrđuje ovu hipotezu. Kad su anketari rekli skeptičnim ispitanicima da su Sjedinjene Države "potrošile otprilike 24 milijarde dolara na vojnu pomoć Ukrajini, što je nešto oko 3 posto proračuna američke vojske", te da "Ukrajina i dalje kontrolira 83 posto svog teritorija, a američke obavještajne službe vjeruju da je rat ozbiljno degradirao rusku vojnu moć i njenu sposobnost daljnje prijetnje saveznicima u NATO-u", ova je informacija podigla potporu Ukrajini za 18 posto među anketiranim republikancima i 12 posto među anketiranim demokratima.
Dakle, bez obzira na oprez njihovih predstavnika na Capitol Hillu u vezi slanja daljnje pomoći Kijevu, "sumnjivu efikasnost" Ukrajinaca na frontu te ogromne ljudske gubitke, mnogi su američki građani ipak odabrali oprezan pristup poticanju pregovora sve dok postoji šansa da se Rusija konvencionalnim vojnim sredstvima dovede barem na pozicije prije invazije od 24. veljače 2022. godine.
Situacija na Capitol Hillu
Podrška Ukrajini na Capitol Hillu (Kongresu i Senatu) je slična priči iz spomenutih anketa. Čini se da republikanci, a posebice demokrati, ni pored zadnjih odluka Senata kojima je blokiran novi paket sigurnosne pomoći Ukrajini (i Izraelu) vrijedan milijarde dolara, nisu prestali vjerovati u ispravnost podrške službenom Kijevu. Pitanje je samo dinamike i obujma sredstava koja će se ubuduće plasirati. Ali za sada o poticanju na započinjanje pregovora ne govori niti jedna frakcija na Capitol Hillu unatoč mučnom traženju konsenzusa oko zajedničke politike prema ukrajinskoj krizi.
Senatori i kongresmeni su svakako, kao i američka administracija, svjesni činjenice da bez američke financijske i vojne pomoći započeti posao na istoku Europe neće biti završen. Promatrači vjeruju da je u najboljem američkom interesu, bez obzira na materijalnu cijenu, iskoristiti mogućnost da se Rusija do kraja potroši i po mogućnosti izbaci s teritorija Ukrajine ili barem dovede na pozicije od prije invazije, kako sam gore već napomenuo. Zato se može očekivati da će se zajednički jezik zakonodavne i izvršne vlasti ipak pronaći, a poticanje na pregovore odložiti za "bolje vrijeme".
Na koncu, prema riječima bivšeg prvog čovjeka američkog Združenog stožera Marka Milleyja "ukrajinska ofenziva i dalje napreduje – sporo, ali napreduje. Nema sumnje da su ljudske žrtve rata užasne, a svaki gubitak života tragedija. Ali Washington mora zapamtiti da su Ukrajinci ti koji se bore i umiru". Ako su posljednje ankete vjerodostojne, prema kojima se čak 84 posto Ukrajinaca želi nastaviti boriti za svoju zemlju bez obzira na gubitke, postavlja se pitanje otkud Amerikancima ili bilo kome drugom moralno pravo da ih gura prema pregovorima.
Postoji li uopće prostor za pregovore
U konačnici, postavlja se pitanje bi li se što promijenilo u posljednjih godinu i nešto više dana što bi moglo predstavljati inicijalni okidač za početak pregovora koji će jednom ipak morati uslijediti. Ukrajina želi svoju zemlju natrag, kao što želi odgovornost za ruske ratne zločine i odštetu za razorena materijalna dobra, porušene gradove i sela. S druge strane Rusija ne odustaje od proklamiranih ciljeva svoje "specijalne vojne operacije".
U ovom trenutku čini se da je pozivanje na odgovornost i izvođenje Ruske Federacije pred Međunarodni kazneni sud za počinjene ratne zločine u domenu neostvarivih i nerealnih želja. Što se tiče odštete za počinjenu materijalnu štetu, stvar izgleda jednako loše imajući u vidu sumorna predviđanja za rusko gospodarstvo u narednom periodu.
Prema mišljenju mnogih relevantnih glasova u Sjedinjenim Državama, pritiskanje Kijeva da sklopi mirovni sporazum s Rusijom nema moralno utemeljenje, a što je još gore, pokazalo bi krhkost američke odlučnosti da se suprotstavi autoritarnim i agresivnim režimima diljem svijeta, koji pažljivo promatraju i odmjeravaju svaki američki potez.
Zato za početak mirovnih pregovora, po njima, treba sačekati pogodniji trenutak i bolje vijesti s ratišta. Do tada će Amerikanci ipak morati pronaći održiviji model financiranja ovog preskupog rata. Preskupog sa stanovišta potrebe za materijalnim sredstvima, ali prije svega i iznad svega zbog ogromnog broja civilnih i vojnih žrtava.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala